|
Po definiciji foteljskih psihologa, mogla bih biti neurotična hipersenzibilka. Realisti bi rekli da haluciniram.
Moj život je (možda) izmišljena priča u kojoj se ništa ne dešava. Imaginarni ljudi, imaginarni događaji, surogat do surogata.
Ponekad pomišljam da zapravo i ne postojim. Još me do sada ništa nije uvjerilo u suprotno.
Možda sam slučajno implantirana aplikacija na nečijem računalu. Humanoid postavljen s višom namjerom, od malih bogova, meni apstraktnih. Nemam pojma što mi je uzrok.
Odlučila sam pronaći dokaze, i čini se, potraga me potpuno obuzela.
Počelo je prvo oko 11 navečer. Postepeno, neprimjetno, bivalo je prisutno.Nisam mogla zaspati, šetala sam, čitala, brojala tisuće ovaca. Oko 2 bih se sfrkala u fetalni, čvrsto zatvarala oči , natjerala se da zaspem. Tada je još i uspijevalo.
Tada. Kasnije se stanje pogoršavalo. Misli su se počinjale sve više vrtložiti, hodala bih po stanu sve brže i u sve manjim krugovima, broj ovaca se penjao na milijun, oči su se otvarale same od sebe.
Zaspala bih oko 3 ujutro, pa sam se onda počinjala navikavati na buđenje ptica u 4, pa sam ih kasnije nastavljala slušati dok automobili nisu počinjali kretati na posao. I dopadalo mi se tako, nije bilo teško.
Uskoro bih vrijeme provedeno u nespavanju počinjala ispunjavati apsurdima. Noćima sam smišljala bizarnosti u normalnom spavačkom životu neizvedive.
Na velikim hamerima ispisivala sam vlastite životopise: u gaussovim krivuljama, statistički obrađene događaje, njihov postotak vjerojatnosti u ako – tad konstrukcijama, pokušavajući smisliti mogući ishod svakog proživljenog doživljaja. Bezgraničnost mogućnosti bila je uzbudljivija od bilo čega.
Hameri su počeli zauzimati toliko prostora u stanu, da više nisam imala kuda hodati u krug, možda samo vrtiti se pomalo na vlastitim petama, pa sam odustala od zapisivanja.
To mi je donijelo još jednu zanimaciju – pamćenje izmišljenog. Vrijeme je letjelo kao ludo, ispunjeno do zadnje tisućinke, ništa se nije smjelo propustiti, možda je baš u onoj riječi koju bih propustila zapamtiti bio sakriven ključ.
Zaboravila sam odlaziti na posao, kupovati hranu, zaboravila sam i jesti. Ni sada ustvari više ne znam kako izgledam. Možda sam sasvim prozirna, tako se osjećam.
Ipak, ponekad, da bolje zapamtim, govorim naglas. Glas mi je promukao i tih, nisam sigurna da li je takav i prije pripadao meni.
Sada, više uopće ne spavam. Mislim da su prošle otprilike dvije godine od zadnjeg sna. Niti tog se više ne sjećam, samo znam da je bio. Ne nedostaje mi uopće.
Funkcioniram normalno. Ako je zaista tako. Jesam li rekla da više uopće ni u što nisam sigurna? Ponekad pomislim da je sve ovo velika varka, možda sam negdje usput propustila nešto i zaspala, i sve od tog trenutka nadalje samo je san.
Sve je izmišljeno, što više nad tim bdijem, to sam više u to sigurna. Negdje je jednom netko od apstraktnih obrnuo poredak, i zaglavila sam kao nepoznati koeficijent u teoriji relativiteta.
Pitam se, da li bih bila ispravna kada bih sebe sada smatrala stvarnijom i budnijom od spavača, ili bi bilo obrnuto?
Još jedan zadatak za obraditi noćas.
|
