|
Čudno je kako nam lica s godinama stare, a ona jezgra koju nosimo u sebi ostaje ista. Možda sam se trebala pomiriti s tim da se pretvaram u hrpetinu aseksualnog tkiva, da me ljudi koji me sreću nakon dugo vremena na ulici ponekad gledaju sažaljivo i misle ono patetično: «Kako vrijeme ide, a sjećam je se, bila je...»
Ali znam da ono što me svako jutro iznenadi u ogledalu nisam ja. Možda se netko može nositi sa time, ali tu mudrost još nisam otkrila. Svako jutro kad se probudim očekujem da ću u ogledalu vidjeti ono lice koje sad nose moje kćeri.
Bože, kako su još mlade, i kako se još bore, a izgubila sam ih odavno. Ne poznajem više njihove živote, gledam ih kako ponavljaju ponekad moje greške i na to ne mogu utjecati, stare neminovno kao što sam i ja starila cijelo ovo vrijeme i kao što već stare i njihova djeca.
No, hajde, bar sam postala ravnodušna na neke stvari. I na to što Stari već 15 godina spava u svojoj sobi sa vlastitim televizorom koji ustane uključen još dugo nakon što zaspi. Prestala sam se ljutiti na njega zbog toga, znači, ipak sam postala mudrija. Ili je to samo dokaz da i ja odumirem, njegova fizička lokacija u ovoj kući prestala je biti važna, znam da je tu negdje, samo mi se zbog njega više ne da lupati vratima. A već me godinama ni ne pita tko je zvao na telefon. Već godinama nitko onako i ne zove na telefon... makar, tko zna. Možda još netko i nazove. Iz penzionerskog doma, da kaže da su mi rezervirali mjesto, hahha. Ma malo morgen, ne mene.
Upisat ću ponovo fitness, možda još i danas, mislim da bih mogla malo do Gradske uprave, danas je domjenak, a još im nisam rekla sve što sam imala, niti dovoljno glasno. Budem kad budu jeli onaj prigoreni bečki sa pomfrijem, da malo teže prožvaču, dužna sam ima par dobrih glasnih monologa. A i D. je neki dan rekao da će biti tamo, nešto se angažirao oko predizborne kampanje, rekao je da ima vijesti direkt sa gornjih grana. Eh, D. Ni on više ne zove... tko zna da li je ikada našao onu narukvicu koju sam ostavila onu noć kod njega, pa već su godine prošle... a nismo, nismo puno drugačiji. Samo ljubavi prestaju biti toliko bitne. Neka, stvari sada imaju više smisla. Možda se to više i ne radi, ne znam do kada netko ima pravo na ljubav a da ne počne izgledati smiješno.
Jebeno, za neke stvari nisam bila, ali nisam znala prelaziti preko grižnje savjesti i priznati si to kad je bilo vrijeme. Bila sam loša mama, ali znam da bih bila bolji otac. I stari mi je to rekao, onda kad smo raspravljali Mirninu rastavu. On se boji da je pretvrdoglava, ja se bojim da previše liči na mene. A Stari me ipak volio takvu, ma koliko da me nekad prezirao, jer nisam održavala obećanja o mirnom životu i sliku nasmijane sexi domačice uz svoju novu «Gorenje» veš mašinu 1969. Ono što mu nikad neću priznati je da znam da je mogao biti sretniji sa nekom drugačijom, koja bi mu kuhala ručkove, odgajala djecu umjesto njega (djecu koja bi imala uspješne brakove, pjevala «Zvončiće» oko šarenih božićnih kuglica skup sa glasnim čoporima svoje djece i zadebljalim muževima). Neku koja bi mu prala kistove i divila mu se 35 godina i ostajala noću doma. Greška, Stari, nisam te mogla gledati drugačije nego čovjeka, samo sam bila ono što sam znala biti, ništa drugačije. Barem si imao novaca koje nisi morao sam zaraditi, i uzbuđenja a da se nisi morao pomicati dalje od fotelje, sama su ti dolazila. A i bio si im dobra mama, pogotovo Mirni, još te uvijek gleda razgoračenim očima kad se praviš mudar.
Starimo, Stari. Reći ću ti to kad se probudiš, ako ne budeš gunđao previše zbog Gradskog ureda danas i fitnessa. Nadam se da ne budeš, ionako znaš da ću otići, e sad, predaj se mirno i bez borbe i uštedi živciranje do iduće prilike, ili se pofajtaj i dokaži da još imaš snage za voditi ratove ruža.
Ma, dobro je, još se ne dam. Ko šljivi ogledala.:)
|
