ressu(e)rectio
postoji li neki trenutak
od zamrznutog sivila
u kojem se dodiri istroše
kože pog(r)ube
sluznice presuše?
(unatoč ljubavi?)
i zbog kojeg
zaboravimo
sve
obrišemo
osim (ponekih) riječi
presnažnih poput korova
na rubovima cesta
kojima mimoilazimo
(a možda ipak) poslije dolazi kiša
za kišobran
ispod kojeg najbolje rastemo
kao osmjesi
iz ničega
dok stojimo pred vratima
koja se otvaraju iz_nutra
mojim novim jezikom
na tvojim novim bradavicama
|