POBUNJENI DUSI

" Koliko li je nesretan čovjek koji zavoli jednu djevojku, odabere je za svoju životnu suputnicu, pred njom lije znoj s čela i krv svoga srca, na ruke joj stavlja plodove svoga truda, a onda odjednom otkrije da je ona svoje srce, koje je pokušao dobiti uz silne napore, poklonila nekom drugom čovjeku da uživa u njemu i usrećuje se tajnama njegove ljubavi!

Koliko li je nesretna žena koja se prene iz bezbrižne mladosti i otkrije da se nalazi u kući čovjeka koji je obasipa novcem i darovima, ukazuje joj sve počasti, ali nije u stanju srce joj dotaknuti živim plamom ljubavi, niti je u stanju njenu dušu zasititi nebeskim nektarom koji Bog toči iz očiju muškaraca u srce žene!..."
(H. Džubran, Pobunjeni dusi)

28.06.2007. u 22:43 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

ovaj blog nema puno veze s tim dječakom, al možda ga nekad spomenem.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr



ovdje sam s vama u 4 oka:

sve_zbog@yahoo.com

icq: 331-119-263

SLOVO O LJUBAVI

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svijesti,
i po rastanku drhtat ćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrješenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sjećat ćete se uvijek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamrijeti vam neće gušena htijenja.
Ako zbog nje patiš zbog nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sjećanja na nju nećeš se spas'ti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nijemi,
sjećat ćemo se dugo
ma i zavoljeli zatim druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sjediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtit ćeš je i kad zima
pred tobom zabjelasa.
Ako vjeruješ sjedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj i san i dijete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budit će te
i kad se rastanete.
Zauvijek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proljeća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao rijeke mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboravit se neće
ni kad im kose budu posijedjele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umrijeti,
pamtit će te on, sjetit će te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osjećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sjećanje nam banu i kad zavolimo druge -
i osjetimo se nesretni i krivi.

D. Maksimović

VJEŠTINA

Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
s većinom toga, kao da normalna je stvar
da bude izgubljeno; s gubitkom to je tako.

Svaki dan nešto gubiš, shvati to onako,
bez veze: ključ, dan, sat, čiji dragi dar.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.

A onda gubiš sve brže, više: podjednako
imena, mjesta, odredišta, kud te žar
za mijenom nosi. Pa što, ništa naopako!

Izgubila sam mamin sat! Stan, jako - jako
drag, predzadnji il' zadnji, od njih par.
Vještina gubljenja je nešto dosta lako.

Izgubila sam, dva, draga grada. Potom, glatko,
tri zemlje, dvije rijeke, kontinent. Koban kvar.
I fale mi, no trpim, al onako, mlako.

-No izgubim li tebe, (vedar glas tvoj, svako
pomicanje ruku), neću lagati. Čini mi se bar:
Vještina gubljenja je nešto dosta lako,
no, može biti (to napiši!) stravična, još kako!

E. Bishop



==========

Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava
bezvrijedne stvari u radost i stvara kraljice
i kraljeve od obične gline.
Ona je miomiris tog čudesnog
cvijeta - srca - i bez te svete strasti,
te božanske omame,
mi smo manje od zvijeri;
a s njom je zemlja nebo,
a mi smo bogovi.

R. G. Ingersoll