razne zivotinje.

nedjelja, 28.06.2009.

Ubedljivo najlepsji,najsladji psi,obozhavam ih

zanima me sve o pudlama-koje vrste postoje,kakvu negu zahtevaju,ishrana...
koliko se krecje cena i sl.
Attached Thumbnails
Attached Images

__________________
Ko je strejt ne budi mu drug

M & Dj

Miss_Lucifer
View Public Profile
Send a private message to Miss_Lucifer
Find all posts by Miss_Lucifer

#2 30-01-06, 16:46
cerro
Senior Member Join Date: Oct 2005
Posts: 254

--------------------------------------------------------------------------------

Neznam mnogo o njima ali znam da su jako pametne,lake za ucenje i strasno teske za odrzavanje..bas zbog njene dlake koja zahtijeva apsolutnu brigu..imas 4 vrste:toy pudla,patuljasta pudla,srednja,velika pudla..toy- ispod 28cm,patuljasta28 do 35cm,srednja od 35-45,velika od 45-60..

ima odlicna odgajivacnica BELI HRAST TEL:065-300-3-300 nazovi ih i oni ce ti objasniti sve
Attached Thumbnails

| komentari (0) | printaj | # |

Ovo je glavno značenje pojma Zebe. Za naselje u općini Bosansko Grahovo, BiH, pogledajte Zebe (Bosansko Grahovo, BiH).

?Zebe

Fringilla coelebs, mužjak
Sistematika
Carstvo: Animalia

Koljeno: Chordata

Razred: Aves

Red: Passeriformes

Podred: Passeri

Natporodica: Passeroidea

Porodica: Fringillidae
Vigors, 1825.

Potporodice
Fringillinae
Carduelinae
Euphoniinae

Zebe (lat. Fringillidae) su porodica ptica koja pripada redu vrapčarki (Passeriformes

Jesam li prava životinja za tebe?

Iguane su jedan od najmirnijih kućnih ljubimaca, međutim svaka jedinka je individua i ima svoj karakter. Privržene su vlasniku, ali i svojeglave. Tretirati će Vas onako kako ćete se Vi ponašati prema njima. Kako ovi gušteri narastu i do 2 metra, morate biti svjesni da njihov životni prostor mora biti izuzetno velik.

Odakle dolazim?
Zelena iguana u prirodi naseljava tropska područja južne i centralne Amerike. Zbog svoje mirnoće i staloženosti, omiljeni je kućni ljubimac među gušterima. Životni vijek im je od 10 - 15 godina.

Gdje volim živjeti?
Prostor u kojem će živjeti Vaša iguana mora biti iznimno velik: dužine barem dvije dužine iguane, a visine tri. Kavez mora biti visok jer se iguana penje po drveću i većinu vremena provodi u krošnjama. Stoga u unutrašnjost terarija treba staviti debele bambusove grane ili platforme za odmaranje i sunčanje. Ukoliko u terarij stavljate bilje (nije neophodno) ono mora biti neotrovno i čvrsto, po mogućnosti plastično. Temperatura terarija mora varirati između 21 i 30°C, ali je važno da postoji razlika između dnevne i noćne temperature, i to za 10 - 15°C. Temperatura im je vrlo važna kako bi mogle probaviti hranu. Ukoliko je preniska, hrana počinje trunuti u probavnom traktu što dovodi do neugodnog mirisa u terariju, a oslabljuje imunitet iguane koja postaje neotporna na bolesti i infekcije. Vrlo je bitna i vlaga, a postižemo je svakodnevnim prskanjem terarija mlakom vodom. Uz neonsku rasvjetu koja osvjetljava cijeli terarij, potrebno je osigurati i posebnu reflektorsku svjetiljku s UV žaruljom za sunčanje guštera.

Kako sa mnom postupati?
Iguane su mirni i staloženi gušteri, ali ne vole previše fizičke kontakte. Ukoliko krenete s privikavanjem na dodir dok je iguana mlada, imate prilične šanse za uspjeh. Može ih se naučiti da Vam stoje na ruci, pa i da se odazivaju na svoje ime. Ukoliko je pažljivo promatrate, sama će Vam pokazati kuda se voli kretati, što voli jesti, gdje se voli sunčati, kakve dodire voli, koje su joj osobe zanimljive, a koji nisu. Ima dobro pamćenje i zapamti ukoliko joj se zamjerite. Možete je voditi u šetnju te na more, ali je držite uvijek na uzici.

Što rado jedem?
80% prehrane iguane čini povrće, 10% voće, a ostatak namirnice koje se povremeno daju. Preporuča se: zelje, radić, rikola, brokula, repa, tikvica, mrkva, krastavac, endivija, radič, banane, jabuke, lubenice, dinje, papaja, mango. Bilje se trga ili reže na komadiće, jer iguane ne mogu žvakati sirovo tvrdo povrće. Od ostalih namirnica povremeno se daju tvrdo kuhana jaja, tjestenina, kuhana riža, kruh, voćni jogurt. Vitaminsko-mineralni dodaci prehrani daju se 2 - 3 puta tjedno. Zdjelica sa svježom vodom mora biti uvijek u terariju, a u njoj će se iguana povremeno i okupati.

Održi me fit i zdravom
Glavni simptomi bolesti kod iguana su: spava cijelo vrijeme, natečeni ekstremiteti, ozljede ili otekline na tijelu, crvenilo ili otok u ustima, proljev, natečeni zglobovi.

Zdravlje
Iguana je zdrava kada:
- Nema naotečene ekstremitete
- Usta nisu otečena
- Nema drhtanja tijela
- Zglobovi nisu otečeni
- Koža je bez tamnih mrlja ili točaka
- Ima normalnu stolicu

Razmnožavanje
Iguane dosegnu spolnu zrelost s navršenih 18 mjeseci. Pare se obično u jesen, a nakon 8 tjedana ženka u iskopane rupe u zemlji izleže 28 - 40 jaja. Inkubacija traje 90 - 120 dana.

Volim li društvo?
Iguane nisu baš socijalna bića, ali ukoliko se pripitome i priviknu na svog vlasnika, sjediti će Vam na ruci i odazivati će se na ime. Iguana može biti i agresivna ukoliko smatra da je ugrožen njen teritorij te pogotovo u sezoni parenja.

Popis za kupovinu:
- informativni letak o zelenim iguanama
- adekvatan terarij
- zdjelica za hranu i vodu
- grijač

Divlja patka (lat. Anas platyrhynchos), poznata i kao gluhara, vrsta je patke koja nastanjuje umjerena i subtropska područja Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Australije. Vjerojatno najbolje poznata od svih pataka, pomogla je u uzgajanju brojnih domesticiranih pataka.

Sadržaj [sakrij]
1 Izgled i ponašanje
2 Razmnožavanje
3 Vanjske poveznice
3.1 Ostali projekti

Izgled i ponašanje
Mužjak divlje patke na glavi i vratu ima tamnozeleno perje metalnog sjaja s bijelim prstenom na dnu. Prsa su mu smeđe boje, a trbuh i donja strana krila svijetlosivi. Kratko repno perje je bijelo. Dva srednja repna pera zavinuta su u kovrčice. Kljun je žut i sa strane nazubljen.
Ženka je pokrivena neuglednim svijetlosmeđim i tamnosmeđim perjem koje ima zaštitnu ulogu. Narančaste kratke noge među prstima imaju široke plivaće kožice.
Vrlo brzo leti i dobro pliva. Naraste do 58 centimetara u duljinu. Nastanjuje gusto obrasle obale vodotoka i jezera, bara i močvara, a zimi je uz obrasle obale ušća rijeka. Hrani se biljnom hranom, ali jede i vodene kukce, žabe i ribe.

Razmnožavanje
Na tlu uz vodu gradi gnijezdo u zaklonu, često u području stabla ili u duplji. Ženka snese do 13 svijetlozelenkastih jaja na kojima sjedi i kasnije se brine za male potrkušce. Živi u čitavoj Europi, a samo najsjevernija područja zimi napušta i seli u susjedna južnija. Česta je ptica, lovi se i umjetno uzgaja.

1. UVOD
Ova knjiga je napisana prvenstveno s namjerom da bude pri ruci svakom uzgajivaču početniku. Namjera nam je da u ovoj knjizi uzgajivačima približimo nojeve i uzgoj nojeva do te mjere da oni mogu početi samostalno uzgajati nojeve.

Cilj je da u kratkim crtama i na što jednostavniji način pokušamo opisati nojeve kao vrstu, njihovo ponašanje u prirodi i ono što je najvažnije za nas uzgajivače ponašanje nojeva u farmskom uzgoju. Uz ovo želimo ljude upozoriti na neke najčešće bolesti koje se mogu javiti u uzgoju nojeva, kako ih najlakše prepoznati i na vrijeme intervenirati.

2. OPĆENITO O NOJEVIMA
NOJ («STRUTHIO CAMELUS») je najveća živuća ptica na svijetu. On spada u porodicu ptica trkačica. I jedina je ptica koja ima samo dva prsta – ostale ptice koje lete imaju četiri. Noj postiže brzinu od oko 80 km/sat, što ga čini jednom od najbržih životinja na svijetu. Odrasli noj visok je 2-3 metra, a težak i preko 150 kg.

Odrasli spolno zreli mužjaci imaju crno perje dok im je perje na krilima bijelo, a ženke su neuglednije i imaju sivo do smeđe perje sa također bijelim perima na krilima.

Životni vijek nojeva je od 30 do 70 godina, s time da ženka može nositi jaja do 40. godine života, a mužjaci su spolno sposobni i aktivni do kraja života.

Osim što su brzi nojevi imaju i jako dobar vid pa stignu na vrijeme opaziti neprijatelja i pobjeći mu.

Imaju jako malen mozak – jedva nešto veći od oka (težak oko 40 grama) – nisu baš pametne životinje. Na većem prstu imaju dugi oštri nokat kojim mogu proparati neprijatelja. Nogom udaraju prema naprijed i izmjerena je snaga udarca od 250 kilograma.

3. KAKO UREDITI FARMU
Za uzgoj nojeva najvažnije je da imamo dovoljno prostora. Tako je iskustveno i znanstveno potvrđeno da za držanje jedne porodice nojeva (jedan mužjak + dvije ženke) treba imati minimalno 500 m2 prostora.

Držanje nojeva u ovakvim kombinacijama (dvije ženke + mužjak = TRIO) preporuča se zato što je tako vrlo lako moguće pratiti rezultate nošenja jaja i voditi evidenciju o svakoj ženki, te kasnije to koristiti kao temelj za odabir i selekciju. Osim ovog načina nojevi se mogu držati i u većim grupama, ali je tada potrebno osigurati im znatno veći prostor zato jer tada u sezoni parenja dolazi do svađa i tuča između mužjaka. U oba ova slučaja ograda mora biti visoka min. 2m i mora biti čvrsta kako je nojevi ne bi mogli probiti.

Unutar ovakvih ograđenih prostora potrebno je podići nastambu u koju se nojevi mogu skloniti i gdje će uvijek imati suhu i svježu hranu i vodu.

Ukoliko nam prilike dopuštaju najbolje je napraviti tzv. pregonski način držanja nojeva gdje onda nojevi imaju stalno na raspolaganju travu za ispašu.

Osim ovoga nojevima treba obavezno osigurati dovoljno pijeska da se u njemu «kupaju», a koriste ga i za jelo te dovoljno šljunka odnosno kamenja koje gutaju i koje je neophodno za probavu.

Nojeve je moguće navesti da nose jaja tamo gdje mi to želimo i to tako da na tim mjestima iskopamo rupe i u njih stavimo pijesak te ih eventualno natkrijemo.

Za izradu ograde mogu se koristiti različiti materijali kao i različite konstrukcije ograde. Tako je ogradu moguće izvesti od obične žice, pletene žice, drveta u obliku korala, željeza itd.

Kako god se odlučili raditi ogradu na jedno treba uvijek obratiti pozornost: da bude dovoljno visoka i jaka i da nema oštrih dijelova na kojima se nojevi mogu ozlijediti. Izvedba nastambe također može biti različita, ali je najbolje da bude tako smještena da je uzgajivaču lako pristupačna, odnosno da ima odvojeni ulaz za nojeve i još jedan za farmera.

Ukoliko se radi o pregonskom načinu držanja nojeva tada je najbolje da nastambu smjestimo tako da ima ulaz za nojeve iz svakog pregona.

Nastambu također možemo raditi iz različitih materijala.: ( drveta, cigle, lima...).

Ako je prostor dovoljno velik ili ako postoje uvjeti za pregonski način držanja nojeva tada je uputno površinu unutar ograde zasijati lucernom, djetelinom ili pak djetelinsko-travnom smjesom radi što kvalitetnije ispaše nojeva. Ako je prostor manji ili u njemu boravi više nojeva oni će ugaziti travu po čitavoj površini tada im treba kositi travu i ubacivati u prostor.4. PROSTOR ZA PILIĆE
Pilići nojeva se u farmskom načinu držanja vale u inkubatoru jer je u našim krajevima upitna prirodna inkubacija zbog previsoke relativne vlage zraka. Tako je potrebno pripremiti adekvatan prostor za prijem pilića nakon što se oni izvade iz valionika. To bi trebao biti suhi čisti i prozračan prostor u kojem je moguće izvesti grijanje dali klasično ili sa žaruljom.. Dok su pilići mali tj. do starosti četiri tjedna mogu se držati u grupi do max. 40 komada i za to im treba osigurati 0,25 m kvadratna zatvorenog prostora po piliću. Ukoliko vremenske prilike to dopuštaju piliće je dobro po toplom i suhom vremenu iznijeti van i tamo im se u ovom uzrasnom periodu treba osigurati jedan metar kvadratni po piliću.

Za uzrast od jednog do tri mjeseca u grupi se maksimalno može držati 60 ptica koje traže opet minimalno 0,25 m kvadratna po ptici zatvorenog prostora.

Za ptice starije od tri mjeseca preporuča se držanje po grupama ne većim od 120 ptica, za što im se opet mora osigurati adekvatna površina kako zatvorenog tako i otvorenog prostora.

5. OPĆENITO O UZGOJU
Pilići nakon što se vade iz valionika moraju se smjestiti u prostor koji je unaprijed pripremljen za njih, a to znači da mora biti čist, dezinficirani i zagrijan na temp. 20-25 stupnjeva celzijusa. Kako se pilićima ne daje hrane u prvih nekoliko dana života za početak im je dovoljno samo ponuditi vodu za piće koja uvijek mora biti čista i svježa. Nakon 4-5 dana daje im se prvi put hrana i tada je najbolje ponuditi im svježe sitno sjeckane listove koprive i starter za nojeve. U početku masa suhe hrane treba biti 12 grama po piliću na dan, a kako nojevi rastu tako im se povećavaju i obroci. Uz koprive mogu im se davati i druge biljke kao što su: lucerna, djetelina, trava, salata, kelj...

Ovo je ujedno i najosjetljivije razdoblje u životu nojeva jer u ovom razdoblju, točnije do 3 mjeseca starosti nojevi najčešće ugibaju, a to je ponajviše poradi nedovoljnog poznavanja ove životne faze nojeva s veterinarske strane, zatim zbog neadekvatnog prostora držanja (prljavštine, infekcije...) te zbog lošeg rukovanja sa nojevima u ovoj osjetljivoj fazi. U ovoj fazi pilići ne smiju biti mokri.

Kad nojevi prijeđu starost od tri mjeseca tada je već puno lakše s njima raditi jer su prošli onu prvu i najkritičniju fazu u njihovom uzgoju, i tada se oni mogu praktički držati stalno na otvorenome ukoliko nam to vremenske priliko dopuštaju.

Nakon tri mjeseca starosti nojevima se počinje davati grover za nojeve i naravno moraju stalno imati na raspolaganju voluminoznu hranu – bilo preko ispaše, bilo da im se kosi i ubacuje.

Sa navršenih šest mjeseci počinje im se davati finišer koji ima manje proteina od grovera i s njim se hrane do 14 mjeseci starosti odnosno do klanja, naravno uz dodatak voluminozne hrane.

6. O DRŽANJU RASPLODNIH NOJEVA
Već smo prije bili spomenuli da se nesilice odnosno rasplodni nojevi mogu držati ili u porodicama-trio koju sačinjavaju jedan mužjak i dvije ženke i što je i najbolje po našem iskustvu, a mogu biti i razne druge kombinacije od jednog mužjaka + jedna ženka do jednog mužjaka + pet ženki. Osim ovog načina mogu se držati i u većim grupama gdje ima više mužjaka npr. sedam mužjaka + deset ženki i sl. Prije je bilo navedeno da se u slučaju držanja nojeva u grupi gdje ima više mužjaka mora povećati prostor u kojim se oni drže jer u takvim grupama može doći do svađa u sezoni parenja između mužjaka pa im se treba osigurati dovoljno mjesta za bijeg ili pak da svaki mužjak ima svoj dio unutar ograđenog prostora kako ne bi dolazili do čestih svađa u kojima može biti i smrtno stradalih sudionika – mužjaka. Za rasplodne nojeve jako je važno da budu smješteni na neko mjesto gdje se neće puno uznemiravati i gdje će oni imati svoj mir, a to zato jer je poznato da su nojevi životinje koje su jako podložne stresu pa svaki veći stres ili nagla promjena izazivaju poremećaj u ritmu nošenja jaja.

Za dobro nošenje jaja i za dobro parenje nojeva izuzetno je važna ishrana. Kod ishrane se mora obratiti pažnja na kvalitetu same hrane, a zatim i na sastav jer samo dobro izbalansirani obrok može dati dobre rezultate u parenju i nošenju kvalitetnih, zdravih oplođenih jaja.

Tako se za ishranu rasplodnih nojeva preporuča slijedeći sastav obroka:

1.5 l (2 kg) smjese za nesilice po ptici + 0.5 - 1 kg razmočenih repinih rezanaca po ptici + malo žitarica kao 'desert'. Uz ovu mješavinu nojevima se mora dati i zelene krme po volji.

Masa ovakvog obroka bez zelenog voluminoznog dijela ne bi trebala prelaziti dva kg po ptici na dan. Nojevi u rasplodu se mogu hraniti jednodnevno, ili pak višekratno što nije nužno.

Za ovakvu prehranu životinje trebaju uvijek imati na raspolaganju i dovoljno svježe i čiste vode za piće. Ženke najčešće nose jaja u gnijezdima koja mužjak izdubi u tlu ili u pijesku koji smo im osigurali. Ukoliko su to pješčana gnijezda onda su i jaja u njima puno čišća nego ako su snešena u blatna gnijezda. Jaje treba pokupiti što ranije i to čistim rukama kako ne bi došlo do infekcije jajeta. Ukoliko je jaje prljavo treba ga pažljivo obrisati suhom krpom i zatim spremiti u spremište za jaja koje mora biti prohladno sa temperaturom zraka 15-18 ° C i relativnom vlagom zraka 75-80 %. Jaja se ne bi trebala stavljati u inkubator prije nego dva dana odstoje u ovakvim uvjetima. Duljina čuvanja jaja u ovakvim skladištima treba biti maksimalno deset dana. Kad se jaja stave u inkubator treba im 42 dana da se izlegu pilići. Uz pravilnu prehranu rasplodnih nojeva higijena jaja je vrlo bitna jer tu može doći do infekcije jaja sa raznim mikroorganizmima koji zatim u inkubatoru tijekom inkubacije mogu izazvati veliki mortalitet embrija.

7. DRŽANJE I PREHRANA RASPLODNIH NOJEVA TIJEKOM ZIME
U periodu tijekom zime kada se nojevi ne pare, kad ženke ne nose jaja, logično je da je i prehrana nešto drugačija, i tada životinje nemaju tolike potrebe za mineralima kalcija, nego im se treba osigurati prehrana, koja im osigurava dovoljno energije da bi mogle podnijeti niske temperature. Tako se u zimskom periodu rasplodni nojevi hrane smjesom prilagođenom njihovim potrebama za ovaj dio godine. U obroku za zimsku ishranu obavezno se uz ovakvu zimsku smjesu mora dati i voluminozni dio - sijeno ili silaža kukuruza, sijenaža i naravno razmočeni repini rezanci. Sva ova voluminozna krmila moraju se obavezno usitniti tj. Nasjeckati na komade ne duže od tri do pet centimetra. To je potrebno, zato jer se u protivnom u želucu noja može stvoriti klupko od dugih vlakana trave ili sijena što može dovesti do začepljenja, pa čak i uginuća životinje.

Prijelazi s jedne vrste ishrane na drugu nikada ne smiju biti nagli nego trebaju biti postepeni, odnosno uvijek se treba bar nekoliko dana miješati prethodna vrsta smjese sa novom prije potpunog prijelaza na novu vrstu smjese, odnosno ishrane.

8. PREHRANA NOJEVA
Kod uzgoja nojeva, kao i kod uzgoja drugih životinja, prehrana predstavlja glavni dio proizvodnih troškova. Rast, a time i povećanje težine noja najviše ovisi o uvjetima prehrane i držanja.

Za uzgajivače nojeva koji zbog neekonomičnosti ne mogu sami proizvoditi hranu, TSH Čakovec nudi na tržištu gotove smjese za nojeve. Prema potrebama nojeva u pojedinim razvojnim stadijima, postoji pet grupa obroka, tj mješavina hrane. Smjese su zajedno sa sadržajem %-tka sirovih proteina prikazane u tabeli 1.

Tabela 1.

Suhi obroci Starost u mjesecima Sirovi prot. %
Starter za piliće 0-3 22
Grover za piliće 3-6 18
Hrana za uzgoj nojeva 6-14 12
Hrana za tov nojeva 6-14 14
Hrana za rasplodne nojeve 18-20

Kako bi se zadovoljile prehrambene potrebe nojeva potrebno je uz te smjese dodavati i strmnu hranu (zelenilo i sijeno). Strmna hrana bi za lakše konzumiranje i prerađivanje trebala biti usitnjena ili grubo mljevena. Preusitnjena ili suha hrana može dovesti do problema kod konzumiranja (kašljanje zbog dijelova prašine), te nepotrebno nastaju gubici na hrani. Nagle promjene u ishrani nojeva treba po mogućnosti izbjegavati i to osobito kod rasplodnih nojeva koji sjede na jajima kako ne bi došlo do loših reprodukcijskih rezultata. Kod potrebe izmjene hrane trebalo bi nojeve barem tjedan dana privikavati na novu hranu, i to tako da će se nova hrana postepeno miješati u stari obrok. Za ishranu se smije koristiti samo kvalitetna hrana, za koju je vrlo važno da bude ukusna. Ostaci hrane koji su postali vlažni, te je počeo proces fermentacije, moraju se odvojiti i baciti. Nojevi trebaju uvijek imati na raspolaganju bistru i svježu vodu. Potreba za vodom ovisi o načinu ishrane i o vremenskim uvjetima (npr. Kod suhe ishrane i /ili vrućem vremenu potrebe za vodom su povećane). Ako se nojevi drže u ograđenom prostoru ili staji tada im je potrebno osigurati sitne kamenčiće i pijesak koji podražavaju usitnjavanje konzumirane hrane u želucu.

Ishrana pilića
U prva tri mjeseca pilići nojeva su vrlo osjetljivi, te je u tom razdoblju potrebno posebnu pažnju posvetiti higijeni i ishrani, kako bi smrtnost bila što manja. Oko drugog do trećeg dana nakon leženja pilićima treba ponuditi hranu i vodu. Pored gotove smjese (starterza piliće s 22% proteina) dobro je ako se dodaju i manje količine usitnjenog zelenila, koje pospješuje apetit te doprinosi boljoj ukusnosti hrane. Mladi pilići vole grubo mljevenu hranu. Općenito više vole navlaženu miješanu, nego suhu travu. Vlažna hrana brzo se kvari, pa bi posude s hranom trebalo čistiti svaki dan kako ne bi došlo do probavnih smetnji u nojeva. Pilići i mladi nojevi nikada ne smiju piti odstajalu i toplu vodu, jer se razbolijevaju i ugibaju.

Ishrana mladih nojeva

Na koji način pomoći ljudima koji nikad nisu imali psa ili onima koji o psima žele saznati više i kako zaustaviti ili spriječiti lavinu pogrešnih savjeta kojoj smo svi mi, vlasnici pasa, svakodnevno izloženi?
Kako nagovoriti one, koji od dragih nam ljubimaca očekuju da budu detalji u modnoj kolekciji svog vlasnika, strah i trepet okolini, borbene zvijeri ili lijek za sve komplekse i strahove labilne ljudske psihe, da nikad, apsolutno nikad, ne pomisle da bi kupnjom ili nabavkom psa njihovi problemi mogli biti rješeni?
Kako onemogućiti one, koji o psima znaju malo ili čak ništa, da svoje neznanje putem medija nameću drugima kao jedinu i apsolutnu istinu?

Sve su to teme na koje je teško ispravno odgovoriti jer oko naših se ljubimaca, nažalost, isprepliće previše financijskih i drugih interesa, a dobro je poznato da tamo gdje novac vodi glavnu riječ, poštenje i fer igra postoje samo na papiru.
No, psi takvi kakvi jesu, istinski zaslužuju da o njima pišu i govore ne samo oni, kojima je novac važniji od svega, nego i oni kojima su psi važniji od novca. I to je ona nit koja će vas pratiti cijelo vrijeme, koje provedete na ovim stranicama.
Svi podaci i priče o psima koje pročitate na ovim stranicama u potpunosti su istiniti i autor ih je osobno doživio u svojih 30-ak godina bavljenja psima.

Psi se ne mogu i ne smiju odgajati silom i nasiljem

Vrlo često se događa da me pisma, vas naših čitatelja natjeraju, ne samo na razmišljanje, nego i na osvrt o nekoj za naše najbolje prijatelje pse, vrlo značajnoj temi.
Isto to dogodilo se i ovaj mjesec, nakon što sam primio pismo u kojem me posebno dojmila slijedeća rečenica:
Kada sam ju dobio rekao sam da nikada na nju neću dignuti ruku ali sa vremenom sam se počeo ponašati onako kako nisam htio!
Više o tom pismu, te mojim odgovorima na njega, moći ćete pročitati u rubrici "Pisma čitatelja"
Kao što ćete i sami moči pročitati, naš čitatelj je na kraju ustvrdio da je na jednoj web stranici pročitao da se dobri rezultati u dresuri pasa postižu jedino primjenom nagrada i batina, odnosno fizičkog maltretiranja psa.
Zatim je naišao na ovu stranicu i na njoj pročitao da se pse nikad ne smije, ni tući, ni okrutno kažnjavati i nakon toga mu više ništa nije bilo jasno!
Naravno da ne treba napomenuti da sam bio istinski zgrožen većinom od onog što sam pročitao u tom pismu. Naravno da sam znao i do kakvih je posljedica doslovna primjena savjeta o odgoju i dresuri pasa "batinama i maltretiranjem", dovela.
Nažalost takvih drastičnih primjera postupanja s psima, nagledao sam se i u stvarnom životu, te točno znam kako psi reagiraju na takve postupke.
I baš iz tog i takvih razloga uvijek napominjem, da se naši najbolji prijatelji psi, ne mogu i ne smiju odgajati silom, nasiljem i maltretiranjem.
Da takav način postupanja prema njima izaziva trajne psihičke traume, te da u pojedinim slučajevima, odnosno jednom kad vlasnik pretjera s maltretiranjem, mogu dovesti i do ozljeda i ugriza, koje im je nanio izmaltretirani i nervno rastrojeni pas.
A to je činjenica o kojoj bi svi oni koji dijele i primjenjuju takve "savjete" o dresuri i odgoju pasa, svakako morali razmisliti.
I baš stoga će još jednom, po tko zna koji put na stranicama ovog portala naglasiti, da bi svi vi koji tek razmišljate o kupovini psa ili ste ga tek kupili, trebali dobro razmisliti o tome što za vas predstavlja pas:
Vjernog i odanog prijatelja, koji vas nikad neće, ni razočarati, ni napustiti ili tek pokornog i poniznog roba.
Ukoliko ste odabrali prvi odgovor tad i dalje možete nastaviti razmišljati o kupovini psa.
Ukoliko ste kojim slučajem odabrali drugi odgovor, tad bi za sve nas bilo bolje da odustanete.
Prvo, zato jer to nikad s nijednim psom nećete postići, drugo zato jer ćete tom odlukom izbjeći mnoge neprilike, koje bi vas mogle zadesiti, a treće i ono najvažnije je to što ćete takvom humanom odlukom omogućiti, bar jednom psu da dođe u ruke čovjeka, koji ga i zaslužuje.
Svim onim kojim, ni to nije dosta ili im, ni to ne zvuči dovoljno uvjerljivo, reći ću i to naslov multimedijskog CD-a o psima "Pas više od najboljeg prijatelja", nipošto nije slučajan.
Da su meni moji psi oduvijek bili "Više od najboljeg prijatelja", te da se prijateljstvo i međusobno povjerenje između vlasnika i psa može temeljiti jedino na ljubavi i poštivanju.
Da je najveći uspjeh onoga što nazivamo dresurom psa onaj trenutak kad shvatite da će vaš pas razmišlja vlastitom glavom, te da će vama iz ljubavi uraditi sve što zahtijevate od njega. Nerijetko i više od toga.
Da je najveći kompliment, koji sam ja kao vlasnik psa ikad dobio, zaključak mnogobrojnih vlasnika i uzgajivača pasa o tome "Da moja Schnautzi zapravo i nije pas nego čovjek".
A znate li zašto je to tako ?
Samo zato jer sam je odgajao ljubavlju, a ne silom, nasiljem i maltretiranjem !

Saznajte više o našem novom multimedijskom CD-u "Psi za neznalice 2005 " ili zašto bi trebali dopustiti svome psu da bude pas.

SPECIJALNA EDICIJA

Zakon o dobrobiti životinja

Popis mogućih imena za vašeg psa

"Znanstvena istraživanja (drugi dio)"

Zakon o zaštiti životinja?

LINKOVI
LINKOVI O PSIMA
CD o psima - http://www.geocities.com/cdopsima/
NOA - Društvo za zaštitu životinja- http://www.drustvonoa.org/
UZGAJIVAČI - NOVOPRIJAVLJENI LINKOVI
De Lunnastic - http://www.lunnazwergschnauzer.com/
Del Sandis Grande - http://www.delsandisgrande.com/
LINKOVI VEZANI UZ PSE
Izrada web stranica - http://izrada-web-stranica.atspace.com/

Autor portala se ispričava zbog cinizma koji je iskazao pišući neke tekstove, no smatra da je takav izricaj posve opravdan s obzirom na karakter i moral nekih od onih koji liječe, pišu, proizvode hranu, prodaju potrepštine i bave se našim kućnim ljubimcima.

ZANIMLJIVOSTI

MULTIMEDIJSKI CD O PSIMA

Saznajte više o prvom hrvatskom multimedijskom CD-u o psima

INTERVJU

Još jedan od intervjua u kojim vam predstavljamo osobe o kojima se nažalost malo zna, a koje svojim odnosom, znanjem, zalaganjem i humanim pristupom psima mogu biti primjer svima.

MIROSLAV KRUŠLIN I ŽELJKA BIŠĆAN

Drugi dio intervjua s Miroslavom Krušlinom i Željkom Bišćan uzgajivačima pasmina Crni Ruski Terijer i Cairn Terijer.

AKTUALNI KOMENTARI
DUŽNOSTI VLASNIKA PSA

Jeste li ikad razmišljali o svim dužnostima koje vas očekuju jednom kad postanete vlasnik psa?

PRIĆA O PSU ZVANOM ŠVRLJO

Ne Švljin duh nije mrtav, on se nalazi u svakom mladom psu kojeg sretnete. Dobro razmislite o tome.

NAJČEŠĆE ZABLUDE

Najčešće zablude vezane uz ishranu pasa objasnit će vam zašto bi se svi mi vlasnici pasa trebali čuvati reklamnih spotova i brižnih savjeta kojim nas gotovo svakodnevno opsjedaju veterinari i proizvođači umjene hrane za pse.

PISMA ČITATELJA

Da bi vas vaš pas volio, cijenio, uvažavao, poštivao i slušao vi mu morate biti najbolji prijatelj, a ne nasilnik, krvnik ili mučitelj.

POZNAJETE LI PASMINE ?

Nastavak našeg kviza o psima i pasminama.

PITANJA I ODGOVORI

Na našu E-mail adresu stigao je cijeli niz zanimljivih pitanja. Neka od njih smo izdvojili i objavljujemo ih zajedno s odgovorima. Pišite nam i dalje.

Foto galerija

ARHIVA

Arhiva sadrži sve objavljene intervjue, priloge i komentare.

LINKOVI

Linkovi uzgajivača podijeljeni prema pasmini koju uzgajaju

NAJAVE LEGALA

Kupujete štene? Svakako pogledajte i ovu rubriku !

UDOMLJUJU SE

Želite li udomiti psa? I u tome vam možemo pomoći.

OGLASNIK

Ovdje možete pročitati tuđe i upisati svoje oglase

JEDAN OD ODGOVORA...

Imate problema s ponašanjem svoga psa ?

Planirate kupnju psa, no ne znate apsolutno ništa o njima, kupili ste štene i ne znate odakle početi, niste zadovoljni ponašanjem svog psa, neposlušan je, radi stvari koje vi ne biste željeli da čini, loše se ponaša prema ljudima ili drugim psima, željeli biste ga što bolje odgojiti, izdresirati i pružiti mu što bolji i ljepši život!
Multimedijski CD o psima "Pas više od najboljeg prijatelja" stvaran je da vam pomogne!

http://www.impero.07x.net/

LINK KOJI VAM SVAKO PREPORUĆUJEMO !

Multimedijske CD-e, te sve druge artikle koje vam nudimo moći čete naručiti i putem naše web trgovine. Dovoljno je samo odabrati artikl, ispuniti formular i naručeni artikl će kroz nekoliko dana stići na vašu adresu.
Način plaćanja? Osim besplatnih proizvoda, isključivo pouzećem.
No da biste saznali više svakako kliknite svojim mišem na slijedeću adresu: - http://www.impero.07x.net/

Posebna napomena

Sadržaj portala ovaj je mjesec samo djelomice obnovljen zbog naše prezauzetosti, odnosno rada na drugim projektima.
Obnovljene su samo rubrike: Najave legala, linkovi i galerija slika .
Sva vaša pitanja o psima, portalu i našim multimedijskim CD-ima o psima u kojim možete pronaći mnoštvo zanimljivih članaka i podataka o našim najboljim prijateljima psima, možete i dalje možete slati na našu E-mail adresu - nenad.grbac@gmail.com

Web site Engine code is Copyright © Nenad Grbac & Impero present Sadržaj portala se obnavlja jednom mjesečno

ZAŠTO ZEBRE IMAJU PRUGE
Čak i najveći luđaci za volanom tvrde da im crno-bijele pruge odmah bodu oči - a što je s hodajućim zebrama u afričkim savanama? Koče li lavovi i ostale beštije kada ugledaju zebru?

Pitanje je od tolike važnosti da su se njime pozabavili i ozbiljni znanstvenici, koji su se, kako to obično biva, uspjeli zavaditi zbog mnoštva proturječnih teorija. Najpoznatija od njih je ona koja je carevala u sedamdesetim godinama, pod radnim nazivom 'kamuflaža u fatamorgani'.

U prijevodu, dok zebre šeću afričkom savanskom špicom na visokim temperaturama, njihove crno-bijele pruge počinju titrati i dolazi do Copperfieldova učinka 'nestajanja zebre'. Što se nas tiče, ta teorija uopće ne drži vodu, a kamoli da štiti zebre od okrutnih prodržljivaca kao što su lavovi, budući da su zebre zauzele visoko drugo mjesto na listi kraljevih omiljenih poslastica.

Teorija broj dva zove se 'reguliranje temperature tijela'. Lako je znanstvenicima zamisliti da crne pruge privlače više sunca od bijelih, a nije rijedak slučaj ni da su im mjerili temperaturu pojedinih polja, pa tako ispada da razlika između temperature pojedinih pruga iznosi do 20 stupnjeva Celzijusa, čime se stvara dobra cirkulacija zraka, tj. životinja bolje podnosi toplinu. Eto konačno pravog rješenja i za vašu katastrofalnu cirkulaciju!

Naravno, nije za odbaciti ni teorija seksualne privlačnosti koja kaže da grafički uzorci zebra služe samo tome da zebre lakše prepoznaju svoju škvadru - zebre koje žive u kvartu stepa, zatim one nobl zebre koje žive na Beverly Hillsu, tj. u brdima, ili obične sive zebre, budući da se različite vrste zebri ne žele međusobno pariti ni za kakve pare.

No, ona koju je čovječanstvo najviše iskoristilo bazira se na zbunjola-principu 'sad me vidiš, sad me ne vidiš', a šljaka tako da crno-bijele pruge služe tome da zavaraju ce-ce muhe koje prenose i na čovjeka opasnu bolest spavanja. Zunzare se zbune i ne znaju gdje upiknuti zebru, budući da zbog tih hipnotičkih pruga ne znaju gdje počinje, a gdje završava zebra. Ako ništa drugo, konačno smo otkrili kako se zaštititi od ce-ce muha na godišnjem u Africi! Prugasta tunika od glave do pete, pa da vidimo kako će se napiti vaše krvi.

Još jedan dokaz da svijet marketinga i oglašavanja godinama nemilice iskorištava ovaj prastari trik je novootovorena izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 'Umjetnost uvjeravanja', a čija ulazna instalacija i kasnije podloga za izložena djela unutar samog muzeja (hipnotičke crno-bijele šare) u velikoj mjeri može zahvaliti samo ovoj elegantnoj afričkoj životinji. Čisto sumnjamo da su joj dali koji postotak za autorska prava

U slatkim vodama Hrvatske do danas je zabilježeno oko 150 vrsta riba od kojih 21 boravi i u boćatim i u slanim vodama (Mrakovčić i sur., 2005). Prema bioraznolikosti slatkovodnih vrsta riba Hrvatska zauzima drugo mjesto u Europi (od ukupno 316 vrsta), a ispred nje je jedino Turska sa mnogo većim teritorijem koji je tek malim djelom u Europi. Zahvaljujući predalpskim planinama i Dinaridima, koji se pružaju paralelno s jadranskom obalom, stvorena je nepremostiva barijera, razdjelnica jadranskog i dunavskog slijeva. Posljedica te izolacije jesu brojne geografske varijacije, alopatrijske specijacije i subspecijacije (Banarescu, 1989), pa je do sada opisano 40 endema jadranskog slijeva. Njih 18 zabilježeno je isključivo na prostoru Hrvatske. Prema posljednjim podacima broj zabilježenih vrsta riba u Jadranu iznosi 434 (380 vrsta Osteichthyes, tj. Actinopterygii, 52 vrste Chondrichthyes i 2 vrste Cyclostomata). Zabilježene vrste svrstane su u 131 porodicu i 287 rodova.

Broj endema u jadranskoj ihtiofauni je 6 i to su: Acipenser naccarii, Syngnathus taenionotus, Gobius kolombatovici, Knipowitschia panizzae, Pomatoschistus canestrini i Speleogobius trigloides .

U jadranskoj ihtiofauni dosad je zabilježeno 9 Lesepsijskih migratornih vrsta.

Za većinu vrsta postoje iscrpni podaci u knjizi "Jadranska ihtiofauna" (Jardas 1996). Međutim za 30-ak vrsta u knjizi ne postoje podaci jer su u Jadranu zabilježene nakon objavljivanja knjige.

Ribe su vrlo stara i velika grupa kralježnjaka, koja se odlikuje znatnom raznolikošću. One su široko rasprostranjene u skoro svim vodama na zemlji: susrecemo ih od visokoplaninskih potoka i jezera (jezero Titicaca, 4 572 m) do najvecih morskih dubina Marijanska brazda, 10.912 m), te od voda koje su blizu tocke zamrzavanja do toplih izvora.
U suvremenoj fauni postoji oko 28 000 (prema FishBase.org) vrsta riba. U tom mnoštvu susrećemo i prave divove duge do 20 metara i teške 15 - 20 tona, kao što je morski pas Rhincodon typus, kao i patuljke koji ne narastu više od jednog centimetara.

Po broju vrsta ribe su najveća grupa kralježnjaka jer ih ima približno koliko i svih ostalih uzetih zajedno (kružnouste, vodozemci, gmazovi, ptice i sisavci). Zato ni danas ne postoji jedinstvena sistematska podjela riba i u tom pogledu u različitim izvorima ( knjige i internet ) nalazimo veliku raznolikost. Ribe pripadaju dvama nadrazredima: Chondrichthyes (hrskavicnjace) koji obuhvaca morske pse, raže i himere, te Osteichthyes (koštunjace) koji obuhvaca ribe s potpunim koštanim skeletom. Nadrazred Osteichthyes dijeli se na razrede Actinopterygii (zrakoperke) i Sarcopterygii (mnogoperke i dvodihalice iz Afrike i Australije).

Od morskih riba u Jadranskom moru je do sada zabilježeno oko 400 vrsta: oko 350 iz razreda Osteichthyes (koštunjace) i 50 vrsta iz razreda Chondrichthyes (hrskavicnjace), što iznosi oko 70% poznatih vrsta riba u Mediteranu (ukupno 579 vrsta i podvrsta).

Premda slatke vode predstavljaju tek mali postotak ukupne vodene površine, jedna trecina svih riba primarno su slatkovodne vrste. Do danas je opisano oko 10 000 slatkovodnih riba, a svake godine otkrije se oko 200 novih vrsta. Europska ihtiofauna broji oko 316 vrsta slatkovodnih riba, a smanjenje njene raznolikosti posljedica je ledenih doba.
Sve riblje vrste koje žive u slatkim vodama Hrvatske pripadaju razredu Actinopterygii (zrakoperke) i redovima Chondrostei (štitonoše) i Teleostei (prave koštunjace) . U Hrvatskoj nalazimo oko 150 vrsta slatkovodnih riba rasporedenih u 29 porodica, te 15 redova. Ovdje smo zajedno sa ribama obradili i razred Cyclostomata (kružnouste), iz nadrazreda Agnathae (bezceljusti), koji sadrži samo red Petromyzoniformes u koji spada porodica Petromyzontidae (paklare) .

Slatkovodna ihtiofauna Hrvatske je vrlo raznolika. Bogatstvo vrsta, a posebice endema, svrstava nas u jednu od ihtiološki najraznolikijih zemalja Europe. Sa svojih 150 vrsta Hrvatska zauzima drugo mjesto u Europi, odmah iz Turske ciji je teritorij znatno veci. Veliko bogatstvo ocituje se i velikom raznolikošcu medu našim slatkovodnim ribama; od najvecih europskih riba, kao što su moruna Huso huso (do 5 m i 1500 kg) i som Silurus glanis (do 5m i 300 kg), pa do najmanjih kao što je glavocic Knipowitschia caucasica (do 2,5 cm, maksimalno 4 cm).

Knipowitschia mrakovcici

Ovo bogatstvo posljedica je zemljopisnog položaja Hrvatske, koji obuhvaca dva rijecna sustava: crnomorski i jadranski.
Crnomorski ili dunavski sliv Hrvatske zauzima površinu od 35 132 km 2 , a nastanjuje ga 81 vrsta riba. Od toga 62 vrste naseljavaju iskljucivo ovaj sliv, a 19 vrsta dolazi u oba sliva. Tu nalazimo 68 autohtonih vrsta, a ostalih 13 su alohtone (unesene) vrste unesene tijekom prošlog stoljeca.

U jadranskom slivu , ukupne površine 21 405 km 2 , obitava 88 vrsta riba (69 vrsta naseljava iskljucivo ovaj sliv, a 19 vrsta dolazi u oba sliva). U vodotoke jadranskog sliva uneseno je 14 alohtonih vrsta, te niz vrsta koje primarno naseljavaju dunavski sliv.
Jugozapadni dio Hrvatske jedno je od najvažnijih središta raznolikosti ihtiofaune u Europi. Vodotoke ovog podrucja naseljava veliki broj endemskih vrsta i podvrsta, a na osnovi postojecih saznanja, za ocekivati je i otkrivanje novih vrsta.

Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom periodu devonu, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na hrskavičnjače (Chondrichthyes), u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i raže, i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji ko 25,000 vrsta riba.

Dijele se i na :morske i slatkovodne.

Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.

Oblik i funkcije tijela

Oblik

Lampanyctodes hectoris
(1) - operculum (škržni zaklopac), (2) i (5) - bočna pruga, (3) - prva leđna peraja, (4) - druga leđna peraja, (6) - repna peraja, (7) - analna peraja, (8) - photophores, (9) - trbušna peraja, (10) - prsna perajaOblik tijela riba je, prema načinu života, manje ili više izdužen. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.

Građa kostiju
Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. "masnih peraja" nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom

Jesam li prava životinja za tebe?

Iguane su jedan od najmirnijih kućnih ljubimaca, međutim svaka jedinka je individua i ima svoj karakter. Privržene su vlasniku, ali i svojeglave. Tretirati će Vas onako kako ćete se Vi ponašati prema njima. Kako ovi gušteri narastu i do 2 metra, morate biti svjesni da njihov životni prostor mora biti izuzetno velik.

Odakle dolazim?
Zelena iguana u prirodi naseljava tropska područja južne i centralne Amerike. Zbog svoje mirnoće i staloženosti, omiljeni je kućni ljubimac među gušterima. Životni vijek im je od 10 - 15 godina.

Gdje volim živjeti?
Prostor u kojem će živjeti Vaša iguana mora biti iznimno velik: dužine barem dvije dužine iguane, a visine tri. Kavez mora biti visok jer se iguana penje po drveću i većinu vremena provodi u krošnjama. Stoga u unutrašnjost terarija treba staviti debele bambusove grane ili platforme za odmaranje i sunčanje. Ukoliko u terarij stavljate bilje (nije neophodno) ono mora biti neotrovno i čvrsto, po mogućnosti plastično. Temperatura terarija mora varirati između 21 i 30°C, ali je važno da postoji razlika između dnevne i noćne temperature, i to za 10 - 15°C. Temperatura im je vrlo važna kako bi mogle probaviti hranu. Ukoliko je preniska, hrana počinje trunuti u probavnom traktu što dovodi do neugodnog mirisa u terariju, a oslabljuje imunitet iguane koja postaje neotporna na bolesti i infekcije. Vrlo je bitna i vlaga, a postižemo je svakodnevnim prskanjem terarija mlakom vodom. Uz neonsku rasvjetu koja osvjetljava cijeli terarij, potrebno je osigurati i posebnu reflektorsku svjetiljku s UV žaruljom za sunčanje guštera.

Kako sa mnom postupati?
Iguane su mirni i staloženi gušteri, ali ne vole previše fizičke kontakte. Ukoliko krenete s privikavanjem na dodir dok je iguana mlada, imate prilične šanse za uspjeh. Može ih se naučiti da Vam stoje na ruci, pa i da se odazivaju na svoje ime. Ukoliko je pažljivo promatrate, sama će Vam pokazati kuda se voli kretati, što voli jesti, gdje se voli sunčati, kakve dodire voli, koje su joj osobe zanimljive, a koji nisu. Ima dobro pamćenje i zapamti ukoliko joj se zamjerite. Možete je voditi u šetnju te na more, ali je držite uvijek na uzici.

Što rado jedem?
80% prehrane iguane čini povrće, 10% voće, a ostatak namirnice koje se povremeno daju. Preporuča se: zelje, radić, rikola, brokula, repa, tikvica, mrkva, krastavac, endivija, radič, banane, jabuke, lubenice, dinje, papaja, mango. Bilje se trga ili reže na komadiće, jer iguane ne mogu žvakati sirovo tvrdo povrće. Od ostalih namirnica povremeno se daju tvrdo kuhana jaja, tjestenina, kuhana riža, kruh, voćni jogurt. Vitaminsko-mineralni dodaci prehrani daju se 2 - 3 puta tjedno. Zdjelica sa svježom vodom mora biti uvijek u terariju, a u njoj će se iguana povremeno i okupati.

Održi me fit i zdravom
Glavni simptomi bolesti kod iguana su: spava cijelo vrijeme, natečeni ekstremiteti, ozljede ili otekline na tijelu, crvenilo ili otok u ustima, proljev, natečeni zglobovi.

Zdravlje
Iguana je zdrava kada:
- Nema naotečene ekstremitete
- Usta nisu otečena
- Nema drhtanja tijela
- Zglobovi nisu otečeni
- Koža je bez tamnih mrlja ili točaka
- Ima normalnu stolicu

Razmnožavanje
Iguane dosegnu spolnu zrelost s navršenih 18 mjeseci. Pare se obično u jesen, a nakon 8 tjedana ženka u iskopane rupe u zemlji izleže 28 - 40 jaja. Inkubacija traje 90 - 120 dana.

Volim li društvo?
Iguane nisu baš socijalna bića, ali ukoliko se pripitome i priviknu na svog vlasnika, sjediti će Vam na ruci i odazivati će se na ime. Iguana može biti i agresivna ukoliko smatra da je ugrožen njen teritorij te pogotovo u sezoni parenja.

Iguane
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Iguana)
Skoči na: orijentacija, traži
?Iguane

Zelena iguana (Iguana iguana)
Sistematika
Carstvo: Animalia

Koljeno: Chordata

Razred: Reptilia

Red: Squamata

Podred: Iguania

Porodica: Iguanidae

Rod: Iguana
Laurenti, 1768

Vrste
Iguana delicatissima
Iguana iguana

Iguane su rod gmazova čiji pripadnici nastanjuju tropske oblasti Kariba, Srednje i Južne Amerike. Rod iguana obuhvaća dvije vrste — Iguana iguana (zelena iguana) i Iguana delicatissima (mala iguana). Zelena iguana je rasprostranjenija i može se naći od južnog Brazila pa sve do Meksika i Floride i u dijelu doline Rio Grandea. Zelena iguana se često drži i kao kućni ljubimac.

Broj vrsta
Zbog velikih razlika u izgledu (iguane u Peruu su često plave ; u Kostarici - crvene ; u drugim oblastima crne, pa čak i ljubičaste) od njihove prve klasifikacije (Line, 1758.) pa do danas relativno je skoro "otkriveno" čak sedamnaest vrsta iguana. Na kraju se ispostavilo da su sve osim vrste Iguana delicatissima, zapravo inačice zelene iguane.

Osobine
Iguane mogu dostići dužinu od 1,5 m i težinu od 10 kg. Veći primjerci su zabilježeni ali oni su prilično rijetki. Zabilježeno je da je jedna zelena iguana, držana kao ljubimac, doživjela 69 godina, inače žive od 20-35 godina.

Zelene iguane imaju red šiljaka na leđima, koji služe kao sredstvo za odvraćanje grabljivica. Repovima mogu zadati jake udarce, a u slučaju da ih velika grabljivica uhvati za rep, jedan njegov dio može se odlomiti bez većih posljedica, kako bi iguana pobjegla. Rep se relativno brzo regenerira. Iguane imaju veoma dobro razvijen podvaljak koji im pomaže u održavanju tjelesne temperature.

Zelene iguane imaju dobar vid, no samo kad pri dobroj osvjetljenosti. One posjeduju i ćelije koje im omogućavaju vidjeti ultraljubičastu svjetlost.

Zelene iguane imaju i fotosenzitivni organ na vrhu tijela koji se često naziva i treće oko. Iako se naziva okom, ono ne može stvoriti jasnu sliku već iguane pomoću njega mogu detektirati promjene u osvjetljenju tj. sjene koje možda prave grabežljivci iznad njih.

Iguane imaju zube na unutrašnjoj strani vilice pa ih je nekad na manjim primjercima teško uočiti. Njihovi zubi mogu probiti ljudsku kožu.

Iguane su prvenstveno biljojedi.

Ponašanje [uredi]
Kada su uplašene, zelene iguane pokušavaju pobjeći. Ako je u blizini vodena površina, one će pokušati zaroniti. Ranjene iguane su agresivnije od neozljeđenih. Inače iguane vole ležati na suncu i nisu agresivne.

Iguane kućni ljubimci

Iguana delicatissimaIguane mogu biti prilično poslušne i lako se dresirati da izađu vani u „WC" (kada je toplo) ili pak priviknuti se na pražnjenje na posebnom mjestu.

Razvijanje „društvenih" tj. osobnih odnosa sa iguanama traje više godina. Poslije pet do deset godina, iguane mogu izraziti vezanost pa čak i izraženu anksioznost zbog razdvojenosti.

Rijetki su veterinari koji znaju liječiti iguane

Zdravlje maltezera PDF Ispis E-mail
Autor Copyright Maza
Nedjelja, 24 Kolovoz 2008 13:38

ZDRAVLJE MALTEZERA

Zdravlje je najbitnije za kvalitetan život Vašeg ljubimca. Zdravi psi su sretniji i aktivniji, oni vlasniku zadaju manje brige. Stoga, dobrom zdravlju treba težiti svaki vlasnik kao i uzgajivač maltezera. Osobine zdravog psa su: zdrava koža, sjajna dlaka, hladan i vlažan nos, tjelesna temperatura između 37,5°C i 39°C...
Nažalost, ponekad bolest neočekivano nastupi i teško je odrediti njen uzrok. Samo rano otkrivanje bolesti može dati dobre rezultate u liječenju. Da bismo uočili simptome bolesti moramo provoditi vrijeme sa psom, redovito ga njegovati i promatrati njegovo ponašanje. Tako će pas biti pošteđen muke i boli i to će dati veće šanse za oporavak. Ukoliko primijetite neke promene u izgledu i ponašanju Vašeg ljubimca, nemojte ga liječiti bez dogovora s veterinarom.

Kako prepoznati bolesnog psa?

Za brižnog vlasnika maltezera simptomi bolesti su lako vidljivi. Psa treba pažljivo promatrati kako bismo veterinaru mogli objasniti što nije u redu s našim psom. Ako simptom promatramo zasebno, ne možemo odrediti u čemu je problem, ali ako promatramo sve simptome zajedno, veterinar dobiva jasnu sliku i može nam reći o kojoj se bolesti radi i odrediti potrebnu terapiju.

Navest ćemo neke od simptoma koji ukazuju na to da Vašem psu nije dobro: povraćanje, proljev, uznemirenost, dugotrajni gubitak apetita, kašalj, nadutost, otečenost, otežano disanje, bol, otpadanje dlake, neugodan zadah, slabost, krv u stolici ili mokraći, grčenje, češanje ušiju, padanje, temperatura, gubitak u težini, šepanje...

ZDRAVLJE MALTEZERA

Zdravlje je najbitnije za kvalitetan život Vašeg ljubimca. Zdravi psi su sretniji i aktivniji, oni vlasniku zadaju manje brige. Stoga, dobrom zdravlju treba težiti svaki vlasnik kao i uzgajivač maltezera. Osobine zdravog psa su: zdrava koža, sjajna dlaka, hladan i vlažan nos, tjelesna temperatura između 37,5°C i 39°C...
Nažalost, ponekad bolest neočekivano nastupi i teško je odrediti njen uzrok. Samo rano otkrivanje bolesti može dati dobre rezultate u liječenju. Da bismo uočili simptome bolesti moramo provoditi vrijeme sa psom, redovito ga njegovati i promatrati njegovo ponašanje. Tako će pas biti pošteđen muke i boli i to će dati veće šanse za oporavak. Ukoliko primijetite neke promene u izgledu i ponašanju Vašeg ljubimca, nemojte ga liječiti bez dogovora s veterinarom.

Kako prepoznati bolesnog psa?

Za brižnog vlasnika maltezera simptomi bolesti su lako vidljivi. Psa treba pažljivo promatrati kako bismo veterinaru mogli objasniti što nije u redu s našim psom. Ako simptom promatramo zasebno, ne možemo odrediti u čemu je problem, ali ako promatramo sve simptome zajedno, veterinar dobiva jasnu sliku i može nam reći o kojoj se bolesti radi i odrediti potrebnu terapiju.

Navest ćemo neke od simptoma koji ukazuju na to da Vašem psu nije dobro: povraćanje, proljev, uznemirenost, dugotrajni gubitak apetita, kašalj, nadutost, otečenost, otežano disanje, bol, otpadanje dlake, neugodan zadah, slabost, krv u stolici ili mokraći, grčenje, češanje ušiju, padanje, temperatura, gubitak u težini, šepanje...

- Infektivne bolesti

Parvoviroza

Parvoviroza, poznatija kao „mačja kuga“ je jedna od najopasnijih virusnih bolesti koja uništava živote mnogih pasa. Ovo je lako prenosiva bolest i tako predstavlja veliku opasnost za pse koji žive u uzgajivačnicama i drugim mjestima gdje ima mnogo pasa. Štenad su osjetljivija na ovaj virus u odnosu na odrasle pse. 90% štenadi zaraženih parvovirusom ugine. Ovaj virus može ubiti štene za samo 12 sati. Cjepivo protiv parvoviroze je obavezno, ali to ne znači da su cijepljeni psi 100% zaštićeni od ove bolesti. Ukoliko primijetite da pas ima slijedeće simptome, obavezno se obratite veterinaru: povraćanje (ponekad sa primjesama krvi), slabost ,gubitak apetita, proljev koji sadrži krv, visoka temperatura,... Ukoliko je pas obolio od parvoviroze, veterinar će odrediti koju terapiju treba primijeniti. Psa treba izolirati kako bolest ne bi prenio na druge pse.

Šteničnjak

Šteničnjak je teška virusna bolest koja napada živčani sustav pasa i još nekih sisavaca. Ovaj virus napada najčešće štenad staru od 3 do 12 mjeseci, ali od ove bolesti mogu oboliti psi bilo koje dobi. Simptomi su visoka temperatura i vodenast iscjedak iz očiju i nosa koji kasnije postaje žućkast, gust i ljepljiv. Pas postaje depresivan, kašlje i gubi interes za hranu. U nekim oblicima ove bolesti jastučići na šapama su otečeni i tvrdi. Ovo stanje je poznato kao „tvrda šapa“. U poodmaklim fazama ove bolesti može doći i do epileptičnih napada, paralize, cviljenja, gubitka ravnoteže... Tada je jako mala šansa da pas preživi, a i u slučaju da preživi ostaju trajne posljedice. Ovu bolest je „bolje sprečiti nego liječiti“, zato što je tretman rijetko djelotvoran i psi uglavnom umiru. Za šteničnjak postoji preventiva, a to je obavezno cjepivo.

Bjesnoća

Bjesnoća je teška zarazna virusna bolest koja napada živčani sustav kod velikog broja toplokrvnih životinja, uključujući i čovjeka. Virus se prenosi putem ugriza oboljele životinje. Jedini način da zaštitite svog ljubimca od ove bolesti je da ga svake godine cijepite. Ovo cjepivo spada pod obavezna cjepiva. Bjesnoća izaziva agresivnost i nemir. Zaražen pas se sakriva i njegovo raspoloženje je veoma promjenljivo. Dolazi i do povraćanja i grčenja mišića. Pas reži i škljoca zubima na svakoga tko mu se približi. Bijesan pas treba biti izoliran od ostalih životinja i ljudi. Period inkubacije varira od jednog tjedna do 12 mjeseci.

Hepatitis

Hepatitis je upala jetre izazvana virusom. Može biti smrtonosan. Protiv ove bolesti pas se može zaštititi cjepivom. Simptomi su: povraćanje, proljev, neraspoloženost, visoka temperatura, bol u stomaku, malaksalost... Psi koji su izliječeni od hepatitisa često mogu zaraziti druge pse preko urina i stolice.

- Paraziti i problemi koje izazivaju

Piroplazmoza i krpelji

Krpelji su paraziti s osam nogu koji sisaju krv svojih domaćina. Ovi paraziti su najaktivniji u proljeće i jesen. Jedan od načina da se pas zaštiti su ampule, ogrlice i slični proizvodi s tom namjenom. Nakon svake šetnje treba pregledati psa kako bi se na vrijeme uočio krpelj. Posebnu pažnju treba obratiti na vrat, glavu, prste i uši. Bilo bi dobro da krpelja izvadite čim ga ugledate. Često se savjetuje da se krpelj prvo umrtvi alkoholom, uljem, acetonom, benzinom, ali su sve te metode vrlo opasne. U tom slučaju krpelj bi povratio sav sadržaj iz stomaka, a to znači da će istog trenutka zaraziti Vašeg ljubimca ako je zaražen. Preporučljivo je da uhvatite krpelja što bliže glavi i bez ikakvog uvrtanja u bilo koju stranu samo izvadite krpelja. Koristeći pincetu postoji veća mogućnost da iščupate samo tijelo, a da glava ostane u koži psa. Postoje i pincete za vađenje krpelja koje su namijenjene baš za pse. Ukoliko se ipak dogodi da glava krpelja ostane u koži psa, pričekajte hoće li je koža sama izbaciti, ako se to ne dogodi obratite se veterinaru. Isto to napravite i ako se mjesto ugriza zacrveni i inficira.

Piroplazmoza ili babezioza je teška parazitska bolest koju prenose krpelji. Krpelji koji su zaraženi uništavaju crvena krvna zrnca izazivajući anemiju, groznicu, žuticu, neraspoloženje, povišenu temperaturu, povraćanje, pojavu krvi u mokraći i ubrzano disanje. Ukoliko se pas liječi na vrijeme terapija će biti učinkovita, ali u suprotnom rezultat može biti fatalan. Psi koji su zaraženi piroplazmozom nakon što prebole ovu bolest stječu imunitet čije trajanje varira od psa do psa.

Buhe

Vjerojatno najpoznatiji i najčešći parazit je pseća buha.To je mali insekt bez krila s ustima prilagođenim za sisanje krvi. Životni ciklus buhe se uglavnom ne obavlja na samom psu, već na mjestu gdje on spava. Ukoliko se pas često češe i gricka po tijelu možemo pretpostaviti da su u pitanju buhe. Neki psi uopće ne obraćaju pažnju na buhe,dok su neki jako osjetljivi na njih, uznemireni su, a po njihovoj koži mogu se uočiti i ekcemi. Kod štenaca buhe mogu biti i veoma opasne jer mogu dovesti do anemije. Kada je toplo vrijeme buhe se jako brzo razmnožavaju i mogu biti uništene specijalnim medicinskim šamponima za pse. Da bi se pas zaštitio od buha morao bi nositi ogrlicu protiv buha i trebalo bi ga prskati posebnim sprejem... Posteljinu psa treba dezinficirati ili uništiti. Buha može biti prijenosnik trakavice. U ličinkama buhe mogu biti jaja trakavice koje kasnije žive u odrasloj buhi. Ukoliko pas, čisteći se, proguta takvu buhu i u njemu će se nastaviti razvijati trakavica.

Šuga

Šuga je kožna infekcija izazvana parazitom koji se naziva šugarac. Šuga se najčešće javlja u nehigijenskim uvjetima i lako se prenosi. Neki od simptoma su: otpadanje dlake, svrab, kraste, neraspoloženost... Otpadanje dlake se u početku uglavnom javlja na laktovima, ušima i stomaku. Pas koji ima šugu treba se što prije liječiti kako bi se zaustavilo širenje bolesti. Zaražen pas treba biti izoliran od drugih pasa. Obavezno treba promijeniti posteljinu psa. Pacijenta treba tretirati posebnim šamponom i specijalnim antibioticima koje preporuči veterinar.

- Ostali problemi

Proljev

Proljev je jedan od najčešćih zdravstvenih problema psa. Mekana i neformirana stolica ne mora biti simptom bolesti, ali ako potraje više od dva dana treba se obratiti veterinaru. Ukoliko je u pitanju akutni proljev, situacija može biti riješena promjenom ishrane. Psa ne treba hraniti jetricama i kupovnom hranom koja ju sadrži više od jedanput tjedno, zato vlasnici pasa trebaju dobro provjeriti što piše na deklaraciji pseće hrane. Nagla promjena u ishrani ili prekomjerno hranjenje također mogu dovesti do proljeva. Ukoliko pas ima mekanu stolicu sijledeća 2-3 dana treba mu davati lako probavljivu hranu.Treba izbaciti crveno meso, zamjenjujući ga s kuhanom rižom i kuhanom ribom bez kostiju ili pilećim bijelim mesom. Ako proljev sadrži primjese krvi, treba psa odvesti veterinaru.

maltese_dog1

Povraćanje

Povraćanje je simptom mnogih bolesti i treba ga shvatiti ozbiljno, iako nije uvijek znak da je pas bolestan. Ukoliko pas povrati samo jedanput ili u maloj količini nema razloga za brigu, a ako se povraćanje često ponavlja treba se obratiti veterinaru, kako pas ne bi dehidrirao. Ako primijetite da je pas uznemiren, da se blago grči i da traži mjesto da se sakrije, to je najverojatnije znak da će povratiti. Povraćanje počinje vidljivim grčenjem ili spuštanjem i dizanjem trbušnih mišića, nakon čega pas izbacuje sadržaj iz stomaka ili pjenušavu pljuvačku. Ako se ovo ne ponovi više od 2-3 puta, pas se vjerojatno prejeo ili je pojeo nešto što nije trebao. U tom slučaju nema potrebe voditi psa veterinaru. Najbolje je da tog dana psa hranite lakšom hranom, kao što je kuhana riža, riba i pileće bijelo meso.

Alergije

Alergija je specifična osjetljivost i reakcija tijela psa na neki alergen. Neki psi su alergični na buhe i ostale parazite, a neki na hranu, kao što su kravlje mlijeko, jaja, svinjetina ili neka riba. Također, psi mogu biti alergični na pelud, neke antibiotike, hormonske tretmane ili na ugrize insekata, kao što su pčele i ose. Simptomi alergija su: osip na koži, perutanje kože, crvenilo kože, otečenost, ekcemi... Ovi simptomi kod pasa izazivaju uznemirenost i svrab, pa se oni češu i grizu po tijelu. Kihanje i pretjerano suzenje očiju su najčešće simptomi koji ukazuju na alergiju na pelud. Tretman se sastoji prvo od otkrivanja uzroka alergije, a zatim i od uklanjanja istog. Ovaj proces može biti veoma dug. Nedostatak vitamina može dovesti do još veće slabosti i malaksalosti alergičnog psa. Psa treba sprečiti u učestalom češanju i grizenju tijela.

Nevolje koje izaziva biljka „Lastavica“

Na livadama i u parkovima, nažalost, ima puno trave koju u narodu zovu „lastavica“ ili „popino prase“. Klas te trave zadaje velike probleme psima, posebno malim i dugodlakim, kao što su maltezeri. Dio klasa se lako zakači za dlaku psa, pa je potrebno redovito i temeljito češljanje i pregledavanje nakon svake šetnje. Također, poželjno je ošišati dlaku na šapicama psa, pogotovo između prstiju,gdje se ova travka najlakše zakači. Izbjegavajte livade i parkove gdje ima puno ove trave. Problemi nastaju ukoliko travka uđe u uho, nos ili oko psa ili ako se zabode u kožu. Ukoliko „lastavica“ uđe u uho, primijetit ćete da pas trese glavom, da cvili i da se trlja o pod. Ako je koža oko oka psa zapaljena i crvena i pas oko drži zatvoreno, možemo posumnjati da je „popino prase“ ušlo u oko. Slično je i s nosom, pas će trljati njušku o pod, teško će disati i curit će mu gnjoj ili krv iz nosa. Ova travka se često zabode u kožu između prstiju psa, u početku pas liže i grize šapu, kasnije počinje šepati, a oko mjesta uboda stvara se oteklina. Ova nimalo bezazlena biljka može nanijeti trajne poslijedice psu: oštećenje oka,oštećenje sluznice nosa, može probiti bubnjić.. A ukoliko se na vrijeme ne primijeti da se ubola u kožu može dospijeti na sasvim udaljen dio tijela. U svakom slučaju, ako primijetite neki od ovih simptoma, obazevno se obratite veterinaru kako bi on izvadio klas koji stvara probleme.

Ishrana maltezera PDF Ispis E-mail
Autor Copyright by Kiki
Nedjelja, 29 Lipanj 2008 19:57

Hrana za vašeg psa mora biti po svom sastavu uravnotežena i prilagođena dobi, uzrastu i zdravstvenom stanju psa. Obrok za Vašeg ljubimca trebao bih sadržavati idealan omjer bjelančevina, ugljikohidrata, masti, te vitamina i minerala. Bjelančevine su osnovni sastojci za izgradnju mišićnog tkiva, no ako ih ima previše, pretvorit će se u tjelesne masti. Ugljikohidrati i masti, izvor su energije potrebne za rad organizma, Sve promjene u pretvorbi hrane u organizmu događaju se djelovanjem enzima uz pomoć određenih vitamina i minerala.

tenci

Štenci maltezera za 10 mjeseci dosegnu težinu odraslog psa. Takav rast je izrazito brz i zahtjeva hranu visoke energetske vrijednosti. Do kraja rasta štene uveća težinu do 20 puta, te mu je potrebno dvostruko više energije nego odraslom psu. U prvih šest mjeseci pas intenzivno raste. U toj se fazi razvija koštani sustav, štene dobiva na masi, a probavni sustav je osjetljiv. U razdoblju rasta šteneta prijeko potreban mu je kalcij i to u određenoj količini. Višak kalcija u hrani, kao i manjak, ima za posljedicu moguće probleme u razvoju koštanog sustava. Kalcij je potreban za mineralizaciju koštanog sustava, razvoj koštanog sustava traje tijekom cijele prve godine života. U našim trgovinama nalazi se veliki izbor hrana renomiranih proizvođača svih kategorija. Koji u svojoj ponudi imaju hranu prilagođenu dobnoj kategoriji i veličini vašeg ljubimca Premium i Superpremium hrane će u potpunosti zadovoljiti sve nutritivne potrebe pasa. Psima hranjenim Premium i Superpremium programima nije potrebno dodavati vitamine ili minerale.

Ukoliko štene ne želi jesti suhi dehidrat, možete ga pokušati namočiti u mlakoj vodi ili bistroj juhi (bez začina!), ostaviti da odstoji nekoliko minuta, a zatim ga ponuditi štenetu. Broj obroka treba prilagoditi starosti šteneta. Do 6 - tog meseca života hranite štene 3 - 4 puta dnevno. Nastojte da psa hranite uvijek u isto doba dana.

Mladi psi

Od 6. do 12. mjeseca života štene i dalje dobiva na težini, ali mnogo sporijim intenzitetom. U ovoj se fazi razvija mišićna masa, a kostur postaje čvršći i kompaktniji. Probavni sustav sazrijeva i započinje raditi punim kapacitetom. Nakon što se završi faza intenzivnog rasta energetske potrebe organizma se smanjuju, a kapacitet probavnog sustava se povećava. Neprimjerena energetska vrijednost hrane može za posljedicu imati nakupljanje prekomjerne tjelesne težine koja opterećuje koštani sustav i zglobove mladog psa. U dobi od 6 mjeseci uobičajeno je štence hraniti 2-3 puta dnevno, Nakon što štene navrši godinu dana prelazi na dva obroka dnevno.

Odrasli psi

I u odrasloj dobi nastavite hraniti svog psa sa Superpremium i Premium programom namjenjenu posebno za odrasle pse. Količina hrane preporučena je od svakog pojedinog proizvođača, te je uvijek deklarirana na originalnoj ambalaži. Uravnoteženi unos energije važan je kako bi pas ostao zdrav. Energetske potrebe vašeg psa ovisit će o tome koliko je on aktivan. Premalim unosom energije dovest će do toga da će pas gubiti na težini i bit će lošeg općog stanja, također i prevelikim unosom energije doće do pretilosti. Prekomjerna tjelesna težina može doprinijeti razvoju i pogoršanju zdravstvenih problema poput šećerne bolesti, problema sa zglobovima, dišnih problema, povišenog krvnog tlaka i mnogih drugih. Danas na tržištu postoji širok izbor gotove hrane, prilagođene potrebama svakog psa pa tako i pretilih.

Stariji psi

Starenjem kod pasa dolazi do usporavanja metabolizma pa nema potrebe hraniti ih jakom energetskom hranom. Starije pse treba hraniti hranom koja sadrži više Omega-3 masnih kiselina (za bolji rad srca), puno vitamina i minerala. Odabrati posebno razvijenu hranu za starije pse, kako bi održali optimalnu težinu psa. Ovo je osobito važno kod starijih pasa, jer višak tjelesne masnoće više opterećuje srce, pluća i mišiće i zglobove. Pretili psi mogu kraće živjeti

Skotne kuje i one koje doje

U doba skotnosti važno je osigurati kuji najkvalitetniju prehranu za zdrav razvoj štenaca, a i za samo zdravlje kuje. Za vrijeme prvih 5 tjedana skotnu kuju hranite normalno ali kvalitetno, jer u tom periodu fetusi psića se sporije razvijaju pa nema potrebe za povećanjem količine hrane. Zadnja 4 tjedna skotnosti, plodovi su razvijeni te svakim danom sve više crpe hranjive tvari iz organizma svoje majke. Zato je potrebno povećati količinu hrane i do 50%, raspodijelite količinu hrane na nekoliko manjih obroka koje će te ponudit kujici tokom dana. Vrijeme dojenje je izrazito velik napor za kuju i njen organizam. Naručito ako u leglu ima više štenaca. Stoga je prehrana kuje u vrijeme dojenje jako bitna, kako se nebi ugrozilo njeno zdravstveno stanje i kako bi štenci dobili sve potrebne nutrivate putem majčinog mlijeka.

Štenci od 0 dana do 2 mjeseca

Nakon poroda kuja njuškicom instinktivno usmjerava štence prema sisama kako bi posisali kolostrum (prvo mlijeko) koji sadrži antitijela bitna za njihovo preživljavanje u prvim tjednima života. U inzvanrednim slučejevima kad kuja nema dovoljno mlijeka, kad je leglo brojno ili ako štenci ostanu siročad , na tržištu postoji i zamjensko mlijeko u prahu za štence koje se smije davati štencima od rođenja. Zamjensko mlijeko u prahu sadrži sve hranjive tvari kao i majčino mlijeko.

Štence u dobi od 4 tjedna možete početi učiti na dehidriranu hranu. Na tržištu postoji dehidrat koji se daje u dobi od tri tjedna do dva mjeseca starosti. Dehidrat je potrebno namočiti vodom ili zamjenskim mlijekom u prahu kako bi granulice omekšale.

Samo pravilna prehrana uz redovitu fizičku aktivnost, garancija su njegovog zdravlja i dugog života.

Istinita priča o teletu Rhani

Rhani je bila malo tele staro samo osam dana. Radnici su je šutali i udarali i glasno psovali dok su je pokušavali utovariti u mesarski kamion na tržnici Sevenoaks u Kentu. Sljedećeg je dana trebala biti zaklana. Marion je stajala i sve to promatrala. Nakon što su radnici utovarili Rhani u kamion i udaljili se, Marion joj je prišla. Rhani je ležala čvrsto zatvorenih očiju, kao da je na taj način željela istisnuti užas koji je proživljavala.

Iako je samo tjedan dana prije toga Marion kupila jedno 8-dnevno tele po imenu Rosie, nije mogla jednostavno ostaviti mladunče koje je zatvorenih očiju ležalo u tom kamionu. Upitala je mesara koliko traži za Rhani. Rekao je 13,50 L i ona mu je platila. Malo je tele bilo toliko prestrašeno, da je držala oči zatvorene sve dok je iz mesarskog kamiona nisu prebacili u stražnji dio Marioninog auta. Marion je očajnički željela to malo stvorenje izbaviti odatle što je prije moguće. Rhani je bila u šoku i nije se ni pomaknula. Kad je Marion stigla do svoje kuće, koja se nalazila u Utočištu prijatelja životinja, morala je odnijeti traumatizirano tele, koje je i dalje imalo čvrsto zatvorene oči, sve do ograđenog pašnjaka. Tamo je stajala Rosie i čekala. Rosie je zamukala prema Rhani, a Rhani je na to otvorila oči. Ugledala je Rosie, ograđen pašnjak, voćnjak i sva ta jutra zemlje. S mukom se uspravila na noge i odgegala se ravno do Rosie. Liznule su jedna drugu, a zatim zajedno odšetale.

Isprva Rhani nije željela piti iz bočice, pa je oslabila. Ali nakon mnogo nagovaranja i glađenja, Marion ju je napokon uspjela nagovoriti da prihvati bočicu. Nekoliko je mjeseci hranila i Rhani i Rosie na bočicu, a one su sve više rasle i jačale. Rhani je također podvrgnuta homeopatskom tretmanu kako bi lakše preboljela šok što ga je doživjela uslijed svih onih patnji.

Danas je Rhani prijateljica svih ovaca, koza, kokoši i svinja u utočištu. Jako je simpatična i često je se može zateći kako pokušava ući u Marioninu kuću, gurajući glavu kroz prozor ne bi li se približila svojoj spasiteljici, a ponekad da bi ukrala banane, koje obožava. Rhani je vrlo radoznala i nekoliko se puta našla u nevolji kad je upala u susjedov vrt s povrćem, ali nitko se na nju ne ljuti, jer je tako slatka i nježna. Kao jedna vrlo društvena krava koja voli u sve biti uključena, Rhani često stane iza dobrovoljaca koji rade u utočištu i promatra ih dok obavljaju svoj posao. Pravo je njuškalo i ničeg se ne boji.

Rhani također voli vozila - možda se sjeća da joj je ukrcavanje u auto spasilo život. Ako ostavite vrata automobila otvorena, ona će pokušati ući unutra, iako je uistinu prevelika za to. Jednom je uspjela ugurati prednji dio tijela u Marionin auto, pa je Marion mislila da će morati pozvati vatrogasce da je izvuku. Srećom, Rhani je uspjela sama izaći.

Rhani je sad prekrasna krava, koja je tako nježna i srdačna da se svi u Utočištu prijatelja životinja vole s njom družiti.

Vanjski izgled

Konji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12-20 km/h[1]).

Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.

Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne ralikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.

Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.

Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.

Veličina, starost, razmnožavanje
Točka na prijelazu između vrata i leđa od koje se mjeri visina konja

Ovisno o pasmini, domaći konji dosižu visinu u "ramenima" između 60 i 210 cm. Konji visine do 146,5 cm nazivaju se poni, a oni visoki do 145-148 cm su mali konji[2]. Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200 kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina, poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30 godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost jednog velikog konja je 62 godine[3]. Očekivani životni vijek konja uveliko zavisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.

Kobile su spolno zrele s 12 do 18, a ždrijepci u dobi između 12 i 20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci). Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima. Ako životinje žive u štalama i hrani ih se intenzivno, moguće je postići skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi izuzetno važno, jer inače je ugroženo od zvijeri.

Ponašanje

Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem. Redosljed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tijekom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.
Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobile

U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh - predvodnik. Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda. Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabežljivaca i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda. Kod bijega, kobila - predvodnica vodi krdo, a pastuh trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove.

U pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu spolnu zrelost. Takvi ždrijepci tvore svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuha - predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu. Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuhom formiraju novo krdo.

Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bjegom.

U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje-više veliko postojeće krdo. Pastuhe se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti uvjetovane hormonima. Ako pastuh nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuh se pri tome često ozlijedi. Zbog toga ih se uglavnom drži na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.

Domesticiranje i držanje

Porijeklo

Divlji konji, oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., a neki autori smatraju, da je to bilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika. Da se domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.

Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja[4].

Povijest domaćih konja
Konji na radu u šumi Transilvanije

Domesticiranje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti. Mogle su se u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo održavanje velikih carstava. Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u ratnim pohodima. Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su moguće tek uz korištenje konja.

Stari Orijent

Rana carstva Asiraca i Hetita kao i Hurita u državi Mitani stvarana su korištenjem konja u ratovanju. Oko 1700 godina p.n.e. u Egipat upadaju Hiksi, nomadski narod nejasnog porijekla. Egipćani do tada nisu poznavali konje i bili su u borbi do te mjere podređeni, da su Hiksi uspjeli osvojiti veliki dio Starog Egipta.

Stepe Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizašli mnogi narodi ratnika-konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaču opremu još u trećem stoljeću pr.Kr. Kasnije grčki povijesničar Strabon izvještava o izuzetnom jahačkom umijeću Skita.

Srednja Europa

Ostaci konja dokazani su u srednjoj Europi od starog kamenog doba, i nastavljaju se i u vremenu nakon ponovnog širenja šuma iza zadnjeg ledenog doba. No, vrijeme od kad je konj domesticiran u Europi je sporno, jer je teško razlikovati kosti divljih od kosti domesticiranih konja.

Antika

U Homerovim epovima konji prije svega vuku bojna kola, kao što je bilo uobičajeno u egipatskom Novom carstvu i kod Asiraca i Hetita. Kod sahrane Patrokla (Ilijada 23, 163) žrtvovani su konji. U grčkoj antici konj je bio simbolički povezan sa smrću. Kad se junaka prikazivalo kako kroz prozor gleda konje, pretskazivana je njegova smrt.

U vrijeme oko 1000 godina p. n. e. prestaju se koristiti bojna kola. Konjanici na sve krupnije uzgajanim konjima pokazali su se, uz sve bolju vještinu jahanja, kao brži i okretniji, pa time i efikasniji od bojnih kola.

Drugog dana održavanja antičkih Olimpijskih igara tradicionalno su bila natjecanja u jahanju i utrci kolima.

Grčki povjesničar Ksenofon napisao je u 4. stoljeću p.n.e. djelo Peri hippikes ("O umijeću jahanja") gdje je izneo znanja o konjimai jahanju. Većina savjeta sadržanih u tom djelu vrijede još i danas.

Potkovu su poznavali još Rimljani. U Europu je stigla u 5. stoljeću p. n. e. za vrijeme seobe naroda. Točno porijeklo ovog izuma je nepoznato. Međutim, Rimljani nisu uspjeli razviti konjima primjerenu ormu. Primjeren način za prijevoz tereta konjskom zapregom razvijen je tek puno kasnije.

Srednji vijek
Egipatski prikaz anatomije konja iz 15. stoljeća

Korištenje konja kao radne životinje postalo je moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom primjerene orme. Do tada su u poljoprivredi korišteni samo volovi. Ranije uobičajena orma je konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod zraka, pa ih se moglo koristiti samo za vuču lakih kola. Razvoj adekvatne orme omogućio je korištenje konja na primjer za vuču pluga. Kako konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju u poljoprivredi.

U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo isključivo plemstvu. Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.

U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo, jer su mnogi vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima. S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.

Novi svijet

Na američkom kontinentu nije bilo domesticiranih konja. U Americi su, doduše, živjeli divlji konji, no izumrli su prije mogućeg domesticiranja. Tek Europljani dovode u Ameriku domaće konje. Neki konji su u sjevernoj Americi odbjegli, i na slobodi formirali krda mustanga. Tako su Indijanci prvi put sreli konje. Taj kontakt radikalno mijenja način života nekih plemena. Prije svega narodi koji su živjeli u preriji mogli su uz pomoć brzine konja uloviti više bizona, a veća pokretljivost im je povećala lovišta.

Podjela domaćih pasmina

Hladnokrvni i toplokrvni konji

Naziv "hladnokrvni konj" nemaju veze s temperaturom krvi, već s temperaturom konja. Hladnokrvni konji su obično vrlo pitomi i snažni te s mirnoćom podnose gotovo sve s čim se susretnu. Oni su se uglavnom koristili za rad u polju ili šumi. Toplokrvni konji dosegnu brzine i do 70 km/h. Oni su mnogo mušičaviji i teže ih je dresirati. Mješanac toplokrvnog te hladnokrvnog konja naziva se polukrvni konj.

Podjela konja po težini

Pored hladnokrvne i toplokrvne podjele konja, konje dijelimo još i po kategorijama i to na: lake, teške i ponije.

Laki konji

* Irski tegleći konj - prvodobitno se koristio za rad na malim irskim farmama.
* Jahači konj -( sedlenik) je američki konj izvrsna držanja.
* Australski stočarski konj - je svestran, vrlo uporan i izdržljiv.
* Šarac - je konj velikog paleža, ima ih vrlo različitih vrsta i veličina.
* Camargue konj - živi u poludivljim krdima u delti Rhone u Francuskoj.
* Velški poni - je taman konj, izuzetno snažan i lako se održava.
* Fijakerski konj - često se koristi u natjecanjima.
* Lipicanac - se koristi u španjolskoj školi jahanja u Beču, Austrija.
* Morgan- potječe od jednog pastuha koji je nosio ime Justin Morgan po svome vlasniku.
* Andaluzijski konj - ja španjolska pasmina od koje potječu lipicanci.
* Tennessee šetač - je konj dobre prirode. Ima tri glatka načina hoda.
* Hanoverski konj - je popularan u Njemačkoj za paradne skokove i dresuru.
* Appaloosa - je pasmina koju su uzgojili Nes Perce Indijanci iz Sjeverne Amerike.
* Quarter - je konj koji se smatra najpopularnijim u cijelom svijetu.
* Arapski konj - je najstarija pasmina i prihvaćen je kao preteča svih pasmina.
* Orlov kasač - je visok konj lagane građe. Prvi put je uzgojen u Rusiji.
* Čistokrvni konj - je najbrža konjska pasmina gotovo savršenih proporcija.
* Berberski konj - potječe iz Maroka u Sjevernoj Africi. Jedna je od najstariji pasmina konja.

Poniji
Domaći konji vuku plug

* Dartmoor - je poznat po svome dugom i niskom koraku.
* Connemara - je brz i sjajan skakač.
* Eksmurski konj - živi u Exmooru u na jugozapadu Engleske.
* Američki šetland - koristi se uglavnom kao zaprežni konj.
* Australski poni - ima izvrsnu prirodu.
* Velški planinski poni - je snažan i lijep konj.
* Šetlandski konj - je visok do 102cm, no dovoljno je snažan da nosi čovjeka.
* Highlandski konj - je siguran na nogama, snažan i poslušan.
* Islandski konj - može ponijeti težak teret i biti brz na duge staze.
* New Forest poni - je susretljiv i udoban jahači konj.
* Fjord - potječe iz Norveške i potomak je konja Przewalskoga.
* Falabella - je izrazito malen konj, u hrptu visok jedva 70cm.

Teški konji
Belgijski tegleći konj

* Suffolk punch -je vrlo snažan. Koristio se kao svenamjenski radni konj.
* Clydesdale -potječe iz doline Clyde u Škotskoj, iz 18. stoljeća.
* Shire - je najteža pasmina za vuču. Blag je i lako se s njim upravlja.
* Percheron -je francuska pasmina koja u sebi nosi dobar dio arapske krvi.
* Ardenski konj - se dijeli u dvije skupine - živahni, lagani tegleći konj i teški konj.
* Belgijski tegleći konj - je poznat kao Barbant. To je vrlo stara pasmina.

Literatura [uredi]

Sirijski hrčak izgledom možda jako nalikuje mišu ili manjem štakoru. Ali postoje mnoge razlike koje ih svrstavaju u posebne porodice. Sirijski hrčak ima vrlo male uši za razliku od miša, ima vrlo kratak rep koji se gotovo i nevidi što ga također odvaja od porodice miševa i štakora. Sirijski hrčak ima vrlo meku dlaku i jako gusto krzno. Mutacije na njegovu originalnu prirodnu boju koja je zlatna su mnoge, npr. bež, plava, boja cimeta, tamno zlatna, tamno siva, svijetlo siva, srebrena, boja meda, "lilac", "Guinea gold", crna i žuta boja. Također postoje mnoge vrste njihovog krzna, kao npr. kratkodlaki sirijski hrčak, dugodlaki sirijski hrčak, kraljevski sirijski hrčak (REX), sirijski hrčak sa ovratnikom ili pojasom, crno istočkani sirijski hrčak, smeđe-bijeli sirijski hrčak, sirijski hrčak neravne dlake i šareni sirijski hrčak. Sirijski hrčak na prednjim nogama ima 4, a na stražnjim nogama ima 5 prstiju. Najčešće se kod sirijskih hrčaka sa donje strane javlja svijetlija dlaka.

Objavio/la C001 u 20:22, 9 komentar(a), print, #
15.01.2007.

http://ljubimachrcak.blogger.ba/

Prvo što trebate kupiti je kavez, po mogućnosti što veći, jer ova vrsta voli puno prostora. Uz kavez ćete najvjerojatnije dobiti kućicu u kojoj će vaš hrčak spavati, kolut za trčanje u kojem će se zabavljati i trošiti energiju, pojilicu za vodu i posudicu za hranu. A od dodatne opreme, koju možete kupiti u svakom bolje opremljenom pet - shopu predlažem: wc sa posebnim pijeskom - u njemu će hrčak čistiti svoje krzno i obavljati nuždu. Zatim mu mozete kupiti drvo na kojemu će trošiti i oštriti svoje zube, od dodatne opreme imate jos mnogo raznih igračaka s kojima će se vaš hrčak dobro zabavljati. Nakon što ste opremili kavez raznim predmetima morate svome hrčku kupiti odgovarajuću hranu i morate mu kupiti piljevinu. Nakon što ste pripremili kavez na red dolazi kupnja kineskih hrčaka. Kada ih budete kupovali preporučam vam da ih uvijek kupujete u paru istog spola.

Objavio/la C001 u 19:49, 0 komentar(a), print, #
15.01.2007.
SPOL

Spol se može odredit tako da hrčka uhvatimo kažiprstom i palcem ispod prednjih nogu, te ga okrenemo na leđa i ako je spolovilo udaljeno od anusa 1 - 2 cm onda je mužijak, a ako nije onda je ženka.

Objavio/la C001 u 19:45, 0 komentar(a), print, #
15.01.2007.
PREHRANA

Osnovno: Hrana za hrčke (sastoji se od: bijelog i žutog graška, riže, vitamina, pšenice, zobi, suncokretovih sjemenki, prosa, klaska i kukuruza)

Voće: Jabuke, banane, šljive, kruške, marelice ...

DNEVNA POTROŠNJA:

HRANA VODA PILJEVINA
15 g. 10 ml. 0 litara

MJESEČNA POTROŠNJA:
HRANA VODA PILJEVINA
500 g. 300 ml. 4 litre

Objavio/la C001 u 19:35, 0 komentar(a), print, #
15.01.2007.
BRIGA

Potrebno im je dnevno pokloniti barem 30 minuta pažnje. Svaki dan im treba promijeniti vodu i dati 1 veliku žlicu hrane po hrčku, a svakih 10 dana treba im promijeniti piljevinu. Također im treba svakodnevno davati voće i povrće. Dobro je i svakih nekoliko dana pustiti ih da trčkaraju po travi, ali pazite da trava nije zagađena i da nije uz cestu, jer im ispušni plinovi iz automobila mogu naškoditi.

Objavio/la C001 u 19:32, 0 komentar(a), print, #
15.01.2007.
UKRATKO O KINESKIM HRČCIMA

Kineski hrčci su porijeklom iz Mongolije i sjeverne Kine. Kineski hrčci su jako čiste životinje i mnogo vremena provode čisteći i uređujući svoju dlaku. Ženka nosi 18-22 dana i ima 4 - 8 mladih, a ponekad čak 14. Ženka nakon okota hrani mlade još 3-4 tjedna. 10 dana nakon okota mladi progledaju, te počnu dobivati dlaku, a nakon 2 mjeseca postaju spolno zreli.

# Veličina: 8 - 10cm

# Težina: 1. mladog hrčka: 2 - 3 grama
2. odraslog hrčka: 22 - 28 grama

# Period trudnoće: 18 - 21 dan

# Životni vijek: 2 - 3 godine

# Broj prstiju na: 1. prednjim nogama: 4
2. zadnjim nogama: 5

Objavio/la C001 u 19:30, 3 komentar(a), print, #
15.01.2007.
IZGLED

Kineski hrčci nalikuju mišu samo se razlikuju u nekoliko stvari, a to su: sjajno i mekano krzno sa raznim bojama na sebi, kraći rep poput zečijeg repa, ne smrde. Postoje u smeđoj, sivoj i bijeloj boji, te raznim mješavinama tih boja.
Kineski hrčci nalikuju mišu samo se razlikuju u nekoliko stvari, a to su: sjajno i mekano krzno sa raznim bojama na sebi, kraći rep poput zečijeg repa, ne smrde. Postoje u smeđoj, sivoj i bijeloj boji, te raznim mješavinama tih boja.
Kineski hrčci nalikuju mišu samo se razlikuju u nekoliko stvari, a to su: sjajno i mekano krzno sa raznim bojama na sebi, kraći rep poput zečijeg repa, ne smrde. Postoje u smeđoj, sivoj i bijeloj boji, te raznim mješavinama tih boja.

Objavio/la C001 u 19:27, 5 komentar(a), print, #

Obilježja
Tvor jazavci od drugih se jazavaca razlikuju po svom vitkom, duguljastom tijelu i bujnom repom, iako su udovi, kao u ostalih jazavaca, kratki i zbijeni. Boja njihova krzna varira do sive do tamnosmeđe, dok je trbuh u pravilu svijetliji. Karakteriziraju ih crnobijele oznake lica. Duljina tijela među vrstama varira od 33 do 43 centimetra, duljina repa od 15 do 23 centimetra, a težina između 1 do 3 kilograma.

U pravilu su noćne životinje. Tijekom dana povlače se u jazbine preuzete od drugih životinja. Tokom noći, odlaze u potragu za hranom, penjući se pritom i na drveće. Njihovo društveno ponašanje nije poznato, no pretpostavlja se kako žive samotnjačkim životom.

U njihovu prehranu ubrajaju se manji kralješnjaci (žabe, gušteri), kukci, crvi, kao i voće i drugi jestivi dijelovi biljaka

Krzno je više-manje crno-smeđe, odozdo žućkasto-bijelo. Na licu su šare poput maske. Naraste od 38 do 45 cm, a rep je dug od 12.5 do 19 cm.

Živi na livadama, pljima, močvarama blizu voda, kokošinjcima, zimi blizu naselja u dupljama, šupljinama zidova, u rupama kunića ili sam kopa hodnike. Aktivan je u sumrak i noću, dobro pliva, roni i penje se.

Hrani se miševima, štakorima, krticama, žabama, gmazovima, ribama, pticama i sisavcima, kukcima, puževima, gujavicama i plodovima.

Pari se od ožujka do lipnja (srpnja), mlade nosi 40-43 dana, koti od travnja do kolovoza 1 (2) puta po 4-7 (3-9) mladih (slijepi 28-36 dana; sišu 4-5 tjedana; samostalni sa dva i pol do 3 mjeseca; spolno zreli sa 9 mj.).

U divljini živi 8-10 god., u zarobljeništvu 14. Glasanje: frče i reži.

U opasnosti se nakostriješi kao mačka i pušta iz analnih žlijezda smrdljivi sekret.

| komentari (0) | printaj | # |

U svijetu postoji preko 100 vrsta zeba. Ove se ptice masovno odgajaju u kavezima, jer je većina lijepog izgleda, vesele su i živahne, lako se prilagođavaju uslovima držanja u kavezu, vrlo lako se hrane, pa i razmnožavaju. U ovom članku pročitajte par općenitih informacija o ovim, poprilično rasprostranjenim i popularnim ljubimcima

Porodica Zeba–Fringillidae
U svijetu postoji preko 100 vrsta zeba. Ove se ptice masovno odgajaju u kavezima, jer je većina lijepog izgleda, vesele su i živahne, lako se prilagođavaju uslovima držanja u kavezu, vrlo lako se hrane pa i razmnožavaju. U Evropi se najčešće uzgajaju sljedeće vrste i podvrste zeba:

- Zebrasta zebica

- Ringel zeba

- Japanski galebić

- Rižarica bijela

- Rižarica siva

- Crvenoglava guld amadina

- Crnoglava guld amadina

- Tukan

Smještaj i odgoj zeba

Za sve zebe-egzote obavezna je toplota veća od sobne temprature, znači preko 200C, a u doba parenja kod mnogih egzota i tepmeratura između 25 i 300C. Prostorija ne smije da bude zagušljiva i bez svjetla, s normalnim osvjetljenjem i vlažnosti zraka.

Poželjno je da se egzote povremeno, kad dozvoljavaju prilike, drže u bašti ili na balkonima, ali ne smije doći do direktnog dejstva sunca i kiše. Mora se strogo voditi računa da se kavezi sa pticama u zavjetrini.

Kavezi mogu biti od drveta, žice i plastike. Preporučene dimenzije kaveza su sljedeće

- za sitnije ptice 40x30x30 cm

- za srednje krupne ptice 60x40x40 cm

- za krupnije egzote 80x50x40 cm

- za Tukane 2x2x2 m

U doba parenja i izvođenja mladih treba obezbjediti veće kaveze ili volijere.

Osnovna oprema kaveza su posude za hranu i vodu, sipina kost, te kadica. Dobro bi bilo da je tlo-pod kaveza posut sitnim specijalnim pijeskom za ptice.

Čistoća kaveza ili volijere je značajna jer se na taj način sprečavaju bolesti i zaraze. Kavezi se moraju redovito čistiti, dakle redovito čistiti posude za hranu i vodu kao i prečkice i sjedalice.

Hrana i ishrana zeba

Hrana za egzote trebala bi biti zrnasta, zeleniš, meka hrana i vještačka.

Zrnasta hrana kao izvor ugljenhih hidrata – sjemena raznih vrsta biljaka kao štu su muhar, bar, proso, lan, konoplja i crno sjeme osnovna je hrana većine zeba . Važno je voditi računa pri kupovini ovog sjemenja o roku upotrebe i kvalitetu.
Svaka ptica dnevno treba da dobije po kašikicu ove hrane a dodatnu količinu u zavisnosti o njenoj veličini. Mješavine mogu biti različite, ali trebale bi da sadrže 30% muhara, 25% prosa, 10% svijetlog sjemena, 10% crnog sjemena te oko 25% ostalog sjemenja.
Preporujučuje se redovito hranjenje čistim muharom svaki dan i jednom sedmično miksom sjemenja.

Zeleniš u ishrani egzota-zeba ima veliku ulogu. Tu spadaju špinat, salata, jabuke, kruške, breskve, ananas. I ova hrana treba da se daje 2-3 sedmično ali uvijek treba biti suha i čista.

Meku hranu čini tvrdo kuhano jaje, keks u mlijeku ili mix sa žumancetom. Preporučuje se pticama jednom sedmično davati u količini: mala kašikica žumanceta sa izrendanim keksom po jednoj ptici.

Mineralna hrana je sipina kost, te sitni specijalni pijesak.

Gnijezda

Sve ptice su vrijedni graditelji. Vještačka gnjezda mogu biti zatvorena ili otvorena, ali moraju po obliku biti što bliža onima u prirodi.
Gnijezda se mogu praviti od različitog materijala. Za oblikovanje unutrašnjosti koriste se različiti materijali u različitim količinama što ovisi o vrsti ptica za koje se prave. Zatvorena gnjezda se prave u obliku duplje, a gnijezda autora ovog teksta su u obliku kutija koje imaju rupu preko koje ptice ulaze u gnjezdo. Za oblaganje unutrašnjosti koristi se sitno sijeno, perje, fine čiste krpice, sitne grančice, vunica. Neke ptice su zadovoljne i samo malim količinama gore navedenih materijala (zebice, astrilde).
Sitnije zebe traže gnijezda veličine 10x12 cm, a krupnije ptice (vrste) zahtijevaju gnijezda veličine 16x16x20 cm, pa i veće. Dio materijala treba ostaviti i u kavezu da ptice same urede unutrašnjost gnjezda.
Samo gledanje kako ptice vrijedno oblikuju svoja gnijezda čini pravi gušt za sve koji drže ove vrste ptica....

Zadnja Promjena ( Srijeda, 05 Mart 2008 )

| komentari (0) | printaj | # |

subota, 27.06.2009.

S'obzirom da je za nama ostao period zime i smanjene mogućnosti da svoje pernate ljubimce u potpunosti zadovoljimo raznim vrstama voća i povrća, to je pravi trenutak da vas kao dugogodišnji odgajivač, posavetujem kako da ih obradujete sve većom šarolikošću koja je nepresušni izvor vitamina i minerala neophodnih vašem ljubimcu. Razlog više za to je i period kada ženke intenzivno leže na jajima, ili roditelji odhranjuju tek izlegle mladunce, pa im pored neuobičajene semenske hrane, voće, povrće i zeleniš predstavljaju nezamislive potrebe u pravilnoj ishrani. Osnovno je da komadi voća i povraća koji se serviraju ptici treba da budu odgovarajući za njihovu veličinu i vrstu, naročito onim vrstama koji hranu konzumiraju pomoću noge. Imajući u vidu da je većina vaših pernatih ljubimaca kupljena u raznoraznim zoo radnjama, niste u mogućnosti da znate odgajivača od koga je ptica nabavljena, pa samim tim i ne znate čime je prehranjivao njihove roditelje, a preko njih i mlade čiji ste vlasnici vi sada, pa iz toga proističe da određene vrste papagaja neće da jedu hranu koju im dajete, iz prostog razloga što na nju nisu ni naviknuti. Ipak, pokušaću da vam dam nekoliko praktičnih saveta kako da pokušate da ih namamite i naviknete na nove stvari. Pošto su papagaji izuzetno radoznale životinje, treba im privući pažnju na sledeće načine:ako neće da jede zeleniš, ubacite mu u kavez jednu račvastu granu, pa na nju stavite zeleniš; ako neće da jede papriku,vežite je elatičnom gumicom za vrh kaveza i pustite je da visi; ako neće da jede neku vrstu voća, isecite nekoloko kriški, pa mu stavite spolja na vrh kaveza tako da mu izgleda kao da mu u prirodi visi na grani iznad glave. Svi veliki, a i dobar broj vrsta srednjih papagaja konzumira hranu nogom, pa im onda i svežu hranu dajte u kriškama ne većim od 3-4cm dužine, kako bi mogli da ih drže. Za male papagaje i one koji ne koriste nogu kao pomagalo pri jelu, staviti im svežu hranu u neku šarenu posudu koja će im sigurno privući pažnju. Naravno, sve ovo ne mora da urodi plodom, ali zasigurno treba pokušati, s' tim što uvek treba imati u vidu da su papagaji karakterne ptice i da ga ne možete prisliti na bilo šta, ukoliko on to ne želi. Ako nešto ne voli, ili mu se ne sviđa, sigurno je da neće nikada prihvatiti, ali je takođe evidentno da papagaj veoma često neće da konzumira određenu vrstu hrane zato što mu je servirana na pogrešan način.To je zato što papagaj stiče sopstvene navike, a ne one na koje ga vi primoravate, što i predstavlja njegovu ličnost i ego. Tako, na primer, priličan broj papagaja zrnastu hranu potapa u vodu i kozumira je tek kada nabubri, pa im zato treba priuštiti veću pojilicu u koju će oni unositi i potapati suvo zrnasto semenje. Kada smo već kod zrnastog semenja, ono mora da bude sveže, da nije užeglo i da bude pravilno uskladišteno, što podrazumeva da je u papirnim ili kartonskim vrećema ili buradima, da se drži na tamnijim mestima gde je mogućno provetravanje, a to je najčešće slučaj kod odgajivača, jer su oni upravo ti koji najviše vode računa o hrani imajući u vidu da je ona i osnovni uzrok kad je u pitanju održavanje kondicije i zdravlja matičnog jata, a samim tim i mldih jedinki.

Od zeljaste hrane, u zavisnosti od vrste papagaja, možete im dati sledeće biljke: patuljastu lisnatu travu (Poa Annua), plavu travu (Poa Pratensis), višegodišnju travu (Lolium Perenne), kadifa travu (Holcus Lanatus), mišljakinju (Stellaria Media), gorku heljdu (Rum Acetola),maslačak (Taraxacum Oficinare), rusovaču (Capsell Bursa-Pastoris), kao i neke vrste čvornovate trave kao što su: žitne trava (Echinocaloa Crusgalli), crveni proso (Panicum Sanguir), zelene čekinjasta trava (Setaria Viridis), sirak metlaš (Panicum Milaceum), travu(Polygonum Aviculare), bobice i divlje voće, planinske bobice (Pyracantha), šipak. Sve ovo bilje u sezoni rasta može se nabaviti i odložiti u zamrzivač, kako bi ptica mogla da ga dobije i u zimskom periodu.

UPOZORENJE :nemojte da sakupljate divlje bilje blizu puteva ili ivica polja, zbog mogućnosti zatrovanja izduvnim gasovima ili pesticidima. Preporuka je da se sve opere mlakom vodom i osuši pre nego što se iznese ptici.

Voće i povrće : Ako vaš papagaj, pored zrnaste hrane, svaki dan dobija sveže voće i povrće, ostaće zdrav, neće biti podložan gojenju koje mu skraćuje vek, a istovremeno će ostati vitalan i zadržaće prelepi sjaj perija. Opet, u zavisnosti od vrste papagaja, za to konsultujte nekog od odgajivača. Od povrća u sirovom stanju mu možete dati spanać, plavi paradajz, grašak, mladi kukuruz, šargarepu, tikvice, paradajz, celerovu stabljiku, lukovicu divlje mirođije, papriku,itd. Povrće koje se ne sme davati : cela porodica kupusa, sirov i zelen krompir, zeleni (svež ) pasulj i list zelene salate, jer su ove vrste povrća za pticu teško ili potpuno nesvarljive, pa je mogućnost dobijanja proliva evidentna. Od voća : svež ananas, kajsija, jabuka, banana, kruška, kupina, sveža smokva, malina, višnja, oljušten kivi, oguljen mango, mandarina, pomorandža, dinja, breskva, papaja. U zavisnosti od vrste papagaja, zavisi i koje ćete voće da dajete.Voće koje se ne sme davati: grejpfrut, limun, šljiva, avokado, zbog svoje nesvarljivosti.

Važni hranljivi sastojci : pored uobičajenih potreba svakog papagaja za vitaminima i mineralima postoje i određene situacije u kojima se doza mora povećavati. Jedna od njih je upravo sadašnji period (proleće), kada ptice menjaju perije (mitare), zatim nedostatak sunca zbog čijih se zraka provitamin D pretvara u vitamin D, ili promena okoline, mogu da stvore stresnu situaciju za vašeg papagaja i da time povećaju potrebu za važnim hranljivim sastojcima. Da biste bili sigurni da vaš papagaj dobija sve hranljive sastojke, dajte mu krečnjak ili minerale u obliku sipine kosti. Po mom ličnom iskustvu najkvalitetniji su minerali belgijskog proizvođača ''Vitamineral'' koji obiluju svim potrebnim mineralima. Za veće papagaje ja i ove minerale obogaćujem čileanskom glinom koja je u prirodi u svakodnevnom meniu i zbog koje veliki papagaji preleću svakodnevno i do 100km kako bi upotpunili svoje prohteve za mineralima koje ova glina poseduje. Naravno da se svi zainteresovani mogu meni lično obratiti, jer ih ja imam uvek u dovoljnoj količini. Navedeni minerali sadrže sve sastojke neophodne za održavanje skeleta i dalji razvoj ptice, a u kavezu ih treba držati u posebnoj posudi, tako da ona može da ih konzumira onda i u onolikoj meri koja joj je potrebna. Pogodnost ovih minerala je i u tome što im je rok upotrebe neograničen. Postoje i neki drugi multivitaminski preparati nemačkog proizvođača ''Vitacraft'' u zrnastom stanju, koje ja takođe redovno upražnjavam u odgoju svojih papagaja, ali prilikom nambavke ovih preparata važno je povesti računa o datumu proizvodnje jer im je rok upotrebe ograničen.Takođe ne smemo zaboraviti i kompleks B vitamina, vitamina A, C i E koji se daju u vodu i u tečnom stanju, a po ličnom iskudtvu najkvalitetniji su nemački ''Quiko'', a takođe se mogu nabaviti u mojoj odgajivačnici.

Pored svih navedenih vrsta voća, povrća i zeleniša, papagaji mogu da dobijaju, naravno povremeno, i nešto od hrane sa naše trpeze, a što ne predstavlja njihovu uobičajenu ishranu. To se odnosi na papagaje kućne ljubimce. Pogrešne su tvrdnje autora pojedinih tekstova koji upozoravaju da papagaj ne sme da pojede ništa sa stola, a što je naša hrana. U narednim stranama ću vam, na osnovu ličnog iskustva, izložiti spisak ''nepapagajske'' hrane koju bez rizika možete davati svom ljubimcu.
m

S'obzirom da je za nama ostao period zime i smanjene mogućnosti da svoje pernate ljubimce u potpunosti zadovoljimo raznim vrstama voća i povrća, to je pravi trenutak da vas kao dugogodišnji odgajivač, posavetujem kako da ih obradujete sve većom šarolikošću koja je nepresušni izvor vitamina i minerala neophodnih vašem ljubimcu. Razlog više za to je i period kada ženke intenzivno leže na jajima, ili roditelji odhranjuju tek izlegle mladunce, pa im pored neuobičajene semenske hrane, voće, povrće i zeleniš predstavljaju nezamislive potrebe u pravilnoj ishrani. Osnovno je da komadi voća i povraća koji se serviraju ptici treba da budu odgovarajući za njihovu veličinu i vrstu, naročito onim vrstama koji hranu konzumiraju pomoću noge. Imajući u vidu da je većina vaših pernatih ljubimaca kupljena u raznoraznim zoo radnjama, niste u mogućnosti da znate odgajivača od koga je ptica nabavljena, pa samim tim i ne znate čime je prehranjivao njihove roditelje, a preko njih i mlade čiji ste vlasnici vi sada, pa iz toga proističe da određene vrste papagaja neće da jedu hranu koju im dajete, iz prostog razloga što na nju nisu ni naviknuti. Ipak, pokušaću da vam dam nekoliko praktičnih saveta kako da pokušate da ih namamite i naviknete na nove stvari. Pošto su papagaji izuzetno radoznale životinje, treba im privući pažnju na sledeće načine:ako neće da jede zeleniš, ubacite mu u kavez jednu račvastu granu, pa na nju stavite zeleniš; ako neće da jede papriku,vežite je elatičnom gumicom za vrh kaveza i pustite je da visi; ako neće da jede neku vrstu voća, isecite nekoloko kriški, pa mu stavite spolja na vrh kaveza tako da mu izgleda kao da mu u prirodi visi na grani iznad glave. Svi veliki, a i dobar broj vrsta srednjih papagaja konzumira hranu nogom, pa im onda i svežu hranu dajte u kriškama ne većim od 3-4cm dužine, kako bi mogli da ih drže. Za male papagaje i one koji ne koriste nogu kao pomagalo pri jelu, staviti im svežu hranu u neku šarenu posudu koja će im sigurno privući pažnju. Naravno, sve ovo ne mora da urodi plodom, ali zasigurno treba pokušati, s' tim što uvek treba imati u vidu da su papagaji karakterne ptice i da ga ne možete prisliti na bilo šta, ukoliko on to ne želi. Ako nešto ne voli, ili mu se ne sviđa, sigurno je da neće nikada prihvatiti, ali je takođe evidentno da papagaj veoma često neće da konzumira određenu vrstu hrane zato što mu je servirana na pogrešan način.To je zato što papagaj stiče sopstvene navike, a ne one na koje ga vi primoravate, što i predstavlja njegovu ličnost i ego. Tako, na primer, priličan broj papagaja zrnastu hranu potapa u vodu i kozumira je tek kada nabubri, pa im zato treba priuštiti veću pojilicu u koju će oni unositi i potapati suvo zrnasto semenje. Kada smo već kod zrnastog semenja, ono mora da bude sveže, da nije užeglo i da bude pravilno uskladišteno, što podrazumeva da je u papirnim ili kartonskim vrećema ili buradima, da se drži na tamnijim mestima gde je mogućno provetravanje, a to je najčešće slučaj kod odgajivača, jer su oni upravo ti koji najviše vode računa o hrani imajući u vidu da je ona i osnovni uzrok kad je u pitanju održavanje kondicije i zdravlja matičnog jata, a samim tim i mldih jedinki.

Od zeljaste hrane, u zavisnosti od vrste papagaja, možete im dati sledeće biljke: patuljastu lisnatu travu (Poa Annua), plavu travu (Poa Pratensis), višegodišnju travu (Lolium Perenne), kadifa travu (Holcus Lanatus), mišljakinju (Stellaria Media), gorku heljdu (Rum Acetola),maslačak (Taraxacum Oficinare), rusovaču (Capsell Bursa-Pastoris), kao i neke vrste čvornovate trave kao što su: žitne trava (Echinocaloa Crusgalli), crveni proso (Panicum Sanguir), zelene čekinjasta trava (Setaria Viridis), sirak metlaš (Panicum Milaceum), travu(Polygonum Aviculare), bobice i divlje voće, planinske bobice (Pyracantha), šipak. Sve ovo bilje u sezoni rasta može se nabaviti i odložiti u zamrzivač, kako bi ptica mogla da ga dobije i u zimskom periodu.

UPOZORENJE :nemojte da sakupljate divlje bilje blizu puteva ili ivica polja, zbog mogućnosti zatrovanja izduvnim gasovima ili pesticidima. Preporuka je da se sve opere mlakom vodom i osuši pre nego što se iznese ptici.

Voće i povrće : Ako vaš papagaj, pored zrnaste hrane, svaki dan dobija sveže voće i povrće, ostaće zdrav, neće biti podložan gojenju koje mu skraćuje vek, a istovremeno će ostati vitalan i zadržaće prelepi sjaj perija. Opet, u zavisnosti od vrste papagaja, za to konsultujte nekog od odgajivača. Od povrća u sirovom stanju mu možete dati spanać, plavi paradajz, grašak, mladi kukuruz, šargarepu, tikvice, paradajz, celerovu stabljiku, lukovicu divlje mirođije, papriku,itd. Povrće koje se ne sme davati : cela porodica kupusa, sirov i zelen krompir, zeleni (svež ) pasulj i list zelene salate, jer su ove vrste povrća za pticu teško ili potpuno nesvarljive, pa je mogućnost dobijanja proliva evidentna. Od voća : svež ananas, kajsija, jabuka, banana, kruška, kupina, sveža smokva, malina, višnja, oljušten kivi, oguljen mango, mandarina, pomorandža, dinja, breskva, papaja. U zavisnosti od vrste papagaja, zavisi i koje ćete voće da dajete.Voće koje se ne sme davati: grejpfrut, limun, šljiva, avokado, zbog svoje nesvarljivosti.

Važni hranljivi sastojci : pored uobičajenih potreba svakog papagaja za vitaminima i mineralima postoje i određene situacije u kojima se doza mora povećavati. Jedna od njih je upravo sadašnji period (proleće), kada ptice menjaju perije (mitare), zatim nedostatak sunca zbog čijih se zraka provitamin D pretvara u vitamin D, ili promena okoline, mogu da stvore stresnu situaciju za vašeg papagaja i da time povećaju potrebu za važnim hranljivim sastojcima. Da biste bili sigurni da vaš papagaj dobija sve hranljive sastojke, dajte mu krečnjak ili minerale u obliku sipine kosti. Po mom ličnom iskustvu najkvalitetniji su minerali belgijskog proizvođača ''Vitamineral'' koji obiluju svim potrebnim mineralima. Za veće papagaje ja i ove minerale obogaćujem čileanskom glinom koja je u prirodi u svakodnevnom meniu i zbog koje veliki papagaji preleću svakodnevno i do 100km kako bi upotpunili svoje prohteve za mineralima koje ova glina poseduje. Naravno da se svi zainteresovani mogu meni lično obratiti, jer ih ja imam uvek u dovoljnoj količini. Navedeni minerali sadrže sve sastojke neophodne za održavanje skeleta i dalji razvoj ptice, a u kavezu ih treba držati u posebnoj posudi, tako da ona može da ih konzumira onda i u onolikoj meri koja joj je potrebna. Pogodnost ovih minerala je i u tome što im je rok upotrebe neograničen. Postoje i neki drugi multivitaminski preparati nemačkog proizvođača ''Vitacraft'' u zrnastom stanju, koje ja takođe redovno upražnjavam u odgoju svojih papagaja, ali prilikom nambavke ovih preparata važno je povesti računa o datumu proizvodnje jer im je rok upotrebe ograničen.Takođe ne smemo zaboraviti i kompleks B vitamina, vitamina A, C i E koji se daju u vodu i u tečnom stanju, a po ličnom iskudtvu najkvalitetniji su nemački ''Quiko'', a takođe se mogu nabaviti u mojoj odgajivačnici.

Pored svih navedenih vrsta voća, povrća i zeleniša, papagaji mogu da dobijaju, naravno povremeno, i nešto od hrane sa naše trpeze, a što ne predstavlja njihovu uobičajenu ishranu. To se odnosi na papagaje kućne ljubimce. Pogrešne su tvrdnje autora pojedinih tekstova koji upozoravaju da papagaj ne sme da pojede ništa sa stola, a što je naša hrana. U narednim stranama ću vam, na osnovu ličnog iskustva, izložiti spisak ''nepapagajske'' hrane koju bez rizika možete davati svom ljubimcu.
m

S'obzirom da je za nama ostao period zime i smanjene mogućnosti da svoje pernate ljubimce u potpunosti zadovoljimo raznim vrstama voća i povrća, to je pravi trenutak da vas kao dugogodišnji odgajivač, posavetujem kako da ih obradujete sve većom šarolikošću koja je nepresušni izvor vitamina i minerala neophodnih vašem ljubimcu. Razlog više za to je i period kada ženke intenzivno leže na jajima, ili roditelji odhranjuju tek izlegle mladunce, pa im pored neuobičajene semenske hrane, voće, povrće i zeleniš predstavljaju nezamislive potrebe u pravilnoj ishrani. Osnovno je da komadi voća i povraća koji se serviraju ptici treba da budu odgovarajući za njihovu veličinu i vrstu, naročito onim vrstama koji hranu konzumiraju pomoću noge. Imajući u vidu da je većina vaših pernatih ljubimaca kupljena u raznoraznim zoo radnjama, niste u mogućnosti da znate odgajivača od koga je ptica nabavljena, pa samim tim i ne znate čime je prehranjivao njihove roditelje, a preko njih i mlade čiji ste vlasnici vi sada, pa iz toga proističe da određene vrste papagaja neće da jedu hranu koju im dajete, iz prostog razloga što na nju nisu ni naviknuti. Ipak, pokušaću da vam dam nekoliko praktičnih saveta kako da pokušate da ih namamite i naviknete na nove stvari. Pošto su papagaji izuzetno radoznale životinje, treba im privući pažnju na sledeće načine:ako neće da jede zeleniš, ubacite mu u kavez jednu račvastu granu, pa na nju stavite zeleniš; ako neće da jede papriku,vežite je elatičnom gumicom za vrh kaveza i pustite je da visi; ako neće da jede neku vrstu voća, isecite nekoloko kriški, pa mu stavite spolja na vrh kaveza tako da mu izgleda kao da mu u prirodi visi na grani iznad glave. Svi veliki, a i dobar broj vrsta srednjih papagaja konzumira hranu nogom, pa im onda i svežu hranu dajte u kriškama ne većim od 3-4cm dužine, kako bi mogli da ih drže. Za male papagaje i one koji ne koriste nogu kao pomagalo pri jelu, staviti im svežu hranu u neku šarenu posudu koja će im sigurno privući pažnju. Naravno, sve ovo ne mora da urodi plodom, ali zasigurno treba pokušati, s' tim što uvek treba imati u vidu da su papagaji karakterne ptice i da ga ne možete prisliti na bilo šta, ukoliko on to ne želi. Ako nešto ne voli, ili mu se ne sviđa, sigurno je da neće nikada prihvatiti, ali je takođe evidentno da papagaj veoma često neće da konzumira određenu vrstu hrane zato što mu je servirana na pogrešan način.To je zato što papagaj stiče sopstvene navike, a ne one na koje ga vi primoravate, što i predstavlja njegovu ličnost i ego. Tako, na primer, priličan broj papagaja zrnastu hranu potapa u vodu i kozumira je tek kada nabubri, pa im zato treba priuštiti veću pojilicu u koju će oni unositi i potapati suvo zrnasto semenje. Kada smo već kod zrnastog semenja, ono mora da bude sveže, da nije užeglo i da bude pravilno uskladišteno, što podrazumeva da je u papirnim ili kartonskim vrećema ili buradima, da se drži na tamnijim mestima gde je mogućno provetravanje, a to je najčešće slučaj kod odgajivača, jer su oni upravo ti koji najviše vode računa o hrani imajući u vidu da je ona i osnovni uzrok kad je u pitanju održavanje kondicije i zdravlja matičnog jata, a samim tim i mldih jedinki.

Od zeljaste hrane, u zavisnosti od vrste papagaja, možete im dati sledeće biljke: patuljastu lisnatu travu (Poa Annua), plavu travu (Poa Pratensis), višegodišnju travu (Lolium Perenne), kadifa travu (Holcus Lanatus), mišljakinju (Stellaria Media), gorku heljdu (Rum Acetola),maslačak (Taraxacum Oficinare), rusovaču (Capsell Bursa-Pastoris), kao i neke vrste čvornovate trave kao što su: žitne trava (Echinocaloa Crusgalli), crveni proso (Panicum Sanguir), zelene čekinjasta trava (Setaria Viridis), sirak metlaš (Panicum Milaceum), travu(Polygonum Aviculare), bobice i divlje voće, planinske bobice (Pyracantha), šipak. Sve ovo bilje u sezoni rasta može se nabaviti i odložiti u zamrzivač, kako bi ptica mogla da ga dobije i u zimskom periodu.

UPOZORENJE :nemojte da sakupljate divlje bilje blizu puteva ili ivica polja, zbog mogućnosti zatrovanja izduvnim gasovima ili pesticidima. Preporuka je da se sve opere mlakom vodom i osuši pre nego što se iznese ptici.

Voće i povrće : Ako vaš papagaj, pored zrnaste hrane, svaki dan dobija sveže voće i povrće, ostaće zdrav, neće biti podložan gojenju koje mu skraćuje vek, a istovremeno će ostati vitalan i zadržaće prelepi sjaj perija. Opet, u zavisnosti od vrste papagaja, za to konsultujte nekog od odgajivača. Od povrća u sirovom stanju mu možete dati spanać, plavi paradajz, grašak, mladi kukuruz, šargarepu, tikvice, paradajz, celerovu stabljiku, lukovicu divlje mirođije, papriku,itd. Povrće koje se ne sme davati : cela porodica kupusa, sirov i zelen krompir, zeleni (svež ) pasulj i list zelene salate, jer su ove vrste povrća za pticu teško ili potpuno nesvarljive, pa je mogućnost dobijanja proliva evidentna. Od voća : svež ananas, kajsija, jabuka, banana, kruška, kupina, sveža smokva, malina, višnja, oljušten kivi, oguljen mango, mandarina, pomorandža, dinja, breskva, papaja. U zavisnosti od vrste papagaja, zavisi i koje ćete voće da dajete.Voće koje se ne sme davati: grejpfrut, limun, šljiva, avokado, zbog svoje nesvarljivosti.

Važni hranljivi sastojci : pored uobičajenih potreba svakog papagaja za vitaminima i mineralima postoje i određene situacije u kojima se doza mora povećavati. Jedna od njih je upravo sadašnji period (proleće), kada ptice menjaju perije (mitare), zatim nedostatak sunca zbog čijih se zraka provitamin D pretvara u vitamin D, ili promena okoline, mogu da stvore stresnu situaciju za vašeg papagaja i da time povećaju potrebu za važnim hranljivim sastojcima. Da biste bili sigurni da vaš papagaj dobija sve hranljive sastojke, dajte mu krečnjak ili minerale u obliku sipine kosti. Po mom ličnom iskustvu najkvalitetniji su minerali belgijskog proizvođača ''Vitamineral'' koji obiluju svim potrebnim mineralima. Za veće papagaje ja i ove minerale obogaćujem čileanskom glinom koja je u prirodi u svakodnevnom meniu i zbog koje veliki papagaji preleću svakodnevno i do 100km kako bi upotpunili svoje prohteve za mineralima koje ova glina poseduje. Naravno da se svi zainteresovani mogu meni lično obratiti, jer ih ja imam uvek u dovoljnoj količini. Navedeni minerali sadrže sve sastojke neophodne za održavanje skeleta i dalji razvoj ptice, a u kavezu ih treba držati u posebnoj posudi, tako da ona može da ih konzumira onda i u onolikoj meri koja joj je potrebna. Pogodnost ovih minerala je i u tome što im je rok upotrebe neograničen. Postoje i neki drugi multivitaminski preparati nemačkog proizvođača ''Vitacraft'' u zrnastom stanju, koje ja takođe redovno upražnjavam u odgoju svojih papagaja, ali prilikom nambavke ovih preparata važno je povesti računa o datumu proizvodnje jer im je rok upotrebe ograničen.Takođe ne smemo zaboraviti i kompleks B vitamina, vitamina A, C i E koji se daju u vodu i u tečnom stanju, a po ličnom iskudtvu najkvalitetniji su nemački ''Quiko'', a takođe se mogu nabaviti u mojoj odgajivačnici.

Pored svih navedenih vrsta voća, povrća i zeleniša, papagaji mogu da dobijaju, naravno povremeno, i nešto od hrane sa naše trpeze, a što ne predstavlja njihovu uobičajenu ishranu. To se odnosi na papagaje kućne ljubimce. Pogrešne su tvrdnje autora pojedinih tekstova koji upozoravaju da papagaj ne sme da pojede ništa sa stola, a što je naša hrana. U narednim stranama ću vam, na osnovu ličnog iskustva, izložiti spisak ''nepapagajske'' hrane koju bez rizika možete davati svom ljubimcu.
m

S'obzirom da je za nama ostao period zime i smanjene mogućnosti da svoje pernate ljubimce u potpunosti zadovoljimo raznim vrstama voća i povrća, to je pravi trenutak da vas kao dugogodišnji odgajivač, posavetujem kako da ih obradujete sve većom šarolikošću koja je nepresušni izvor vitamina i minerala neophodnih vašem ljubimcu. Razlog više za to je i period kada ženke intenzivno leže na jajima, ili roditelji odhranjuju tek izlegle mladunce, pa im pored neuobičajene semenske hrane, voće, povrće i zeleniš predstavljaju nezamislive potrebe u pravilnoj ishrani. Osnovno je da komadi voća i povraća koji se serviraju ptici treba da budu odgovarajući za njihovu veličinu i vrstu, naročito onim vrstama koji hranu konzumiraju pomoću noge. Imajući u vidu da je većina vaših pernatih ljubimaca kupljena u raznoraznim zoo radnjama, niste u mogućnosti da znate odgajivača od koga je ptica nabavljena, pa samim tim i ne znate čime je prehranjivao njihove roditelje, a preko njih i mlade čiji ste vlasnici vi sada, pa iz toga proističe da određene vrste papagaja neće da jedu hranu koju im dajete, iz prostog razloga što na nju nisu ni naviknuti. Ipak, pokušaću da vam dam nekoliko praktičnih saveta kako da pokušate da ih namamite i naviknete na nove stvari. Pošto su papagaji izuzetno radoznale životinje, treba im privući pažnju na sledeće načine:ako neće da jede zeleniš, ubacite mu u kavez jednu račvastu granu, pa na nju stavite zeleniš; ako neće da jede papriku,vežite je elatičnom gumicom za vrh kaveza i pustite je da visi; ako neće da jede neku vrstu voća, isecite nekoloko kriški, pa mu stavite spolja na vrh kaveza tako da mu izgleda kao da mu u prirodi visi na grani iznad glave. Svi veliki, a i dobar broj vrsta srednjih papagaja konzumira hranu nogom, pa im onda i svežu hranu dajte u kriškama ne većim od 3-4cm dužine, kako bi mogli da ih drže. Za male papagaje i one koji ne koriste nogu kao pomagalo pri jelu, staviti im svežu hranu u neku šarenu posudu koja će im sigurno privući pažnju. Naravno, sve ovo ne mora da urodi plodom, ali zasigurno treba pokušati, s' tim što uvek treba imati u vidu da su papagaji karakterne ptice i da ga ne možete prisliti na bilo šta, ukoliko on to ne želi. Ako nešto ne voli, ili mu se ne sviđa, sigurno je da neće nikada prihvatiti, ali je takođe evidentno da papagaj veoma često neće da konzumira određenu vrstu hrane zato što mu je servirana na pogrešan način.To je zato što papagaj stiče sopstvene navike, a ne one na koje ga vi primoravate, što i predstavlja njegovu ličnost i ego. Tako, na primer, priličan broj papagaja zrnastu hranu potapa u vodu i kozumira je tek kada nabubri, pa im zato treba priuštiti veću pojilicu u koju će oni unositi i potapati suvo zrnasto semenje. Kada smo već kod zrnastog semenja, ono mora da bude sveže, da nije užeglo i da bude pravilno uskladišteno, što podrazumeva da je u papirnim ili kartonskim vrećema ili buradima, da se drži na tamnijim mestima gde je mogućno provetravanje, a to je najčešće slučaj kod odgajivača, jer su oni upravo ti koji najviše vode računa o hrani imajući u vidu da je ona i osnovni uzrok kad je u pitanju održavanje kondicije i zdravlja matičnog jata, a samim tim i mldih jedinki.

Od zeljaste hrane, u zavisnosti od vrste papagaja, možete im dati sledeće biljke: patuljastu lisnatu travu (Poa Annua), plavu travu (Poa Pratensis), višegodišnju travu (Lolium Perenne), kadifa travu (Holcus Lanatus), mišljakinju (Stellaria Media), gorku heljdu (Rum Acetola),maslačak (Taraxacum Oficinare), rusovaču (Capsell Bursa-Pastoris), kao i neke vrste čvornovate trave kao što su: žitne trava (Echinocaloa Crusgalli), crveni proso (Panicum Sanguir), zelene čekinjasta trava (Setaria Viridis), sirak metlaš (Panicum Milaceum), travu(Polygonum Aviculare), bobice i divlje voće, planinske bobice (Pyracantha), šipak. Sve ovo bilje u sezoni rasta može se nabaviti i odložiti u zamrzivač, kako bi ptica mogla da ga dobije i u zimskom periodu.

UPOZORENJE :nemojte da sakupljate divlje bilje blizu puteva ili ivica polja, zbog mogućnosti zatrovanja izduvnim gasovima ili pesticidima. Preporuka je da se sve opere mlakom vodom i osuši pre nego što se iznese ptici.

Voće i povrće : Ako vaš papagaj, pored zrnaste hrane, svaki dan dobija sveže voće i povrće, ostaće zdrav, neće biti podložan gojenju koje mu skraćuje vek, a istovremeno će ostati vitalan i zadržaće prelepi sjaj perija. Opet, u zavisnosti od vrste papagaja, za to konsultujte nekog od odgajivača. Od povrća u sirovom stanju mu možete dati spanać, plavi paradajz, grašak, mladi kukuruz, šargarepu, tikvice, paradajz, celerovu stabljiku, lukovicu divlje mirođije, papriku,itd. Povrće koje se ne sme davati : cela porodica kupusa, sirov i zelen krompir, zeleni (svež ) pasulj i list zelene salate, jer su ove vrste povrća za pticu teško ili potpuno nesvarljive, pa je mogućnost dobijanja proliva evidentna. Od voća : svež ananas, kajsija, jabuka, banana, kruška, kupina, sveža smokva, malina, višnja, oljušten kivi, oguljen mango, mandarina, pomorandža, dinja, breskva, papaja. U zavisnosti od vrste papagaja, zavisi i koje ćete voće da dajete.Voće koje se ne sme davati: grejpfrut, limun, šljiva, avokado, zbog svoje nesvarljivosti.

Važni hranljivi sastojci : pored uobičajenih potreba svakog papagaja za vitaminima i mineralima postoje i određene situacije u kojima se doza mora povećavati. Jedna od njih je upravo sadašnji period (proleće), kada ptice menjaju perije (mitare), zatim nedostatak sunca zbog čijih se zraka provitamin D pretvara u vitamin D, ili promena okoline, mogu da stvore stresnu situaciju za vašeg papagaja i da time povećaju potrebu za važnim hranljivim sastojcima. Da biste bili sigurni da vaš papagaj dobija sve hranljive sastojke, dajte mu krečnjak ili minerale u obliku sipine kosti. Po mom ličnom iskustvu najkvalitetniji su minerali belgijskog proizvođača ''Vitamineral'' koji obiluju svim potrebnim mineralima. Za veće papagaje ja i ove minerale obogaćujem čileanskom glinom koja je u prirodi u svakodnevnom meniu i zbog koje veliki papagaji preleću svakodnevno i do 100km kako bi upotpunili svoje prohteve za mineralima koje ova glina poseduje. Naravno da se svi zainteresovani mogu meni lično obratiti, jer ih ja imam uvek u dovoljnoj količini. Navedeni minerali sadrže sve sastojke neophodne za održavanje skeleta i dalji razvoj ptice, a u kavezu ih treba držati u posebnoj posudi, tako da ona može da ih konzumira onda i u onolikoj meri koja joj je potrebna. Pogodnost ovih minerala je i u tome što im je rok upotrebe neograničen. Postoje i neki drugi multivitaminski preparati nemačkog proizvođača ''Vitacraft'' u zrnastom stanju, koje ja takođe redovno upražnjavam u odgoju svojih papagaja, ali prilikom nambavke ovih preparata važno je povesti računa o datumu proizvodnje jer im je rok upotrebe ograničen.Takođe ne smemo zaboraviti i kompleks B vitamina, vitamina A, C i E koji se daju u vodu i u tečnom stanju, a po ličnom iskudtvu najkvalitetniji su nemački ''Quiko'', a takođe se mogu nabaviti u mojoj odgajivačnici.

Pored svih navedenih vrsta voća, povrća i zeleniša, papagaji mogu da dobijaju, naravno povremeno, i nešto od hrane sa naše trpeze, a što ne predstavlja njihovu uobičajenu ishranu. To se odnosi na papagaje kućne ljubimce. Pogrešne su tvrdnje autora pojedinih tekstova koji upozoravaju da papagaj ne sme da pojede ništa sa stola, a što je naša hrana. U narednim stranama ću vam, na osnovu ličnog iskustva, izložiti spisak ''nepapagajske'' hrane koju bez rizika možete davati svom ljubimcu.
m

| komentari (0) | printaj | # |

LAV

Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.

Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.

Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.

Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izbiljede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.

Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.

Rasprostranjenost
Prvobitno je prostor na kojem su živjeli lavovi obuhvaćao, osim Afrike, južnu Europu kao i prednju Aziju i Indiju. U razdoblju ledenog doba su u srednjoj Europi kao i u Sjevernoj Americi živjele podvrste Panthera leo fossilis i Panthera leo spelaea (spiljski lav). Međutim, tu je nestao s povlačenjem leda. Najstariji i najveći lavovi su lovili Europom prije više od 500.000 godina u okolini Wiesbadena u Hessenu i pored Heidelberga u Baden-Württembergu. Ti su primjerci bili gotovo jednako veliki poput najvećih lavova u povijesti Zemlje koji su živjeli u Kaliforniji prije 12.000 godina s rekodrnom veličinom od maksimalnih 3,60 m (dužina tijela 2,40 m, dužina repa oko 1,20 m). U srednjoj Europi izumrli su prije više od 12.000 godina.

Postoje brojni zapisi antičkih suvremenika (n.pr. Herodot i Aristotel), da su u njihovo vrijeme na Balkanu još živjeli lavovi. Pretpostavlja se, da su lavovi u Europi izumrli negde u 1. stoljeću naše ere zbog posljedica ljudskih aktivnosti.

Danas, prostor na kojem žive lavovi je uglavnom ograničen na područje južno od Sahare. Sjeverno od Sahare vrsta je izumrla negdje oko 1940-ih godina, a jednako tako je i azijska populacija lavova tijekom 20. stoljeća gotovo potpuno iskorijenjena. Održao se jedan mali ostatak vrste u Nacionalnom parku Gir u Gudžaratu u Indiji.

Ranije su lavovi živjeli u svim okolišima osim u šumama. Područja na kojima danas žive lavovi su vrlo smanjena. Okoliš koji lavovima najviše odgovara je savana. Međutim, oni žive i u sušnim šumama i u polupustinjama, dok ih u pustinjama i kišnim šumama uopće nema.

Lavica u savaniZa razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je "njihovo" kao i količina p Način života

Socijalno ponašanje
otencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km˛. Njegove "granice" se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.

Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.

Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.

Ako takav "nomad" u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.

Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.

Razmnožavanje
Lavovi dosežu socijalnu zrelost s dvije do tri godine, a fiziološku sa 18 mjeseci. Da bi utvrdio da li je ženka spremna za parenje, mužjak lava koristi Jakobsonov organ. Tijekom tog procesa, mužjak zadigne gornju usnu, lagano otvori usta i intenzivno udiše zrak kako bi što bolje mogao odrediti osobine mirisa ženke.

Parenje
Lavlja mladunčadI ako ima položaj na vrhu ljestvice čopora, mužjak se može pariti sa ženkom samo uz njen pristanak. Ona svoju spremnost pokazuje na način, da legne trbuhom na zemlju i savije rep u stranu. Za vrijeme kopulacije mužjak zubima drži ženku za šiju. Zbog tog ugriza u šiju ženka je instinktivno potpuno mirna. Ako ženka pristaje na kopulaciju, oni se pare svakih oko 20 minuta, a kopulacija traje tridesetak sekundi. Nakon oko pet dana, prestaje spremnost ženke za parenje. Prema spremnosti ženke na parenje, promatrač može procijeniti mužjakov položaj u čoporu i pretpostaviti vjerojatnoću da ga uskoro smijeni drugi mužjak na mjestu vođe.

Nakon razdoblja skotnosti od oko četiri mjeseca, lavica se sklanja iz čopora i na skrivenom mjestu koti do četiri slijepa mladunca, teške oko 1,5 kg i velike oko 50 cm. Mladunci ostaju u skrovištu šest do osam tjedana i za to vrijeme samo majka brine o njima. Ako je skrovište postrani od lovišta čopora, ženka lovi sama. Pri tome se može dogoditi, da mladunci i do 48 sati ostanu sami u skrovištu. U tom su razdoblju mladunci vrlo ugroženi, posebno od hijena, ali i drugih grabežljivaca. Po isteku najviše osam tjedana, majka odvodi mladunce do čopora, i vrlo rijetko pri tome može biti problema s prihvaćanjem mladunaca od strane čopora.

Od trenutka dolaska u čopor, mladunci više ne sišu samo svoju majku, sve lavice koje trenutno doje dozvoljavaju svim mladuncima u čoporu sisanje. S oko šest mjeseci mladunčad se odvikava od sisanja, ali ostaje uz majku još oko dvije godine.

Očekivani životni vijek lavova je od četrnaest do dvadeset godina. Ali u pravilu samo ženke doživljavaju tu starost. Mužjaci puno ranije bivaju protjerani sa svog položaja vođe čopora od mlađih mužjaka, ne nalaze novi čopor i često uginu od gladi. Vrlo često u prirodi ne žive duže od sedam godina. Međutim u zoološkim vrtovima su zabilježeni slučajevi da su mužjaci doživjeli i 34 godine.

Parenje

Azijski lav u Bristolskom zoološkom vrtuŽrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.

Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.

Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.

Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.

Lavovi i čovjek
Lavovi spadaju u najpoznatije životinje i ubraja ih se u "Big Five", pet vrsta velikih životinja koje su posebno cijenjene kod lovaca.

Ugroženost

Kao i sve ostale velike životinje Afrike, najveća ugroza za lavove proizlazi od ljudi i njihovog lova. Međutim, zadnjih je godina smanjen lov na njih u gotovo svim područjima gdje žive.

Slijedeći problem su bolesti, posebno u južnoafričkom Krügerovom nacionalnom parku. Nakon što je u njemu 1995 utvrđeno prvo uginuće jednog lava izazvano tuberkulozom u parku su poduzeli vrlo detaljna istraživanja. Utvrdili su da je u južnom dijelu parka više od 90% zivotinja inficirano tim smrtonosnim bakterijama. Infekcija je potekla od kafarskih bivolaa koje love lavovi, a oni su se zarazili u kontaktu s domaćim govedima koja su bolest unijela u park. Oko 70 % bivola boluje od tuberkuloze pluća, a kod lavova se bolest manifestira prije svega u probavnom traktu. Životinje slabe, ekstremno omršave i ugibaju u roku od nekoliko godina. Osim tuberkuloze, oko 60 do 70 posto lavova je inficirano jednim virusom koji jako podsjeća na ljudski HIV virus, a ima jednako tako za posljedicu oštećenje imunološkog sustava životinje, što dodatno otvara put tuberkulozi. Protiv ni jedne od ovih bolesti ne postoji cjepivo.

Lavovi u religiji i mitologiji

Sfinga u GiziJoš su ljudi u mlađem paleolitičkom dobu prije više od 30.000 godina. Među upečatljive primjerke umjetnosti iz tog doba spada jedna gotovo 30 cm visoka figurica žene s lavljom glavom izrađena od mamutove bjelokosti koja je nađena u jednoj špili u Baden-Würtembergu. Možda je predstavljala određeno božanstvo.

Lav je u mnogim kulturama zauzeo položaj "kralja životinja". Smatra se, da je takav položaj dobio temeljem jedne ranokršćanske knjige o životinjskoj simbolici i odigrao veliku ulogu na zapadnjačku kulturu.Očita je fascinacija koju lav ima na ljude ako se pogledaju grbovi na kojima se pojavljuje. Tako se lav nalazi, primjerice, na grbovima Hessena, Züricha, Akvitanije, Crne Gore, kao i mnogim drugim. Europljani su ga poznavali jer je nekada živio uz obale Sredozemlja. U jednoj Ezopovoj basni pobjegli rob sreće lava koji je imao trn u šapi. Rob se sažalio na lava, i izvadio mu trn. Kad su ga kasnije uhvatili i za kaznu odredili da ga bace lavovima za hranu. Lav ga je prepoznao i odbio ga je pojesti.

U nizu antičkih kultura lav igra veliku ulogu. U Egiptu su faraone prikazivali kao sfinge, kao lavove s ljudskom glavom. Najpoznatiji takav prikaz je Velika sfinga u Gizi.

Na sjevernom nebu postoje čak dva zviježđa s nazivom: Lav i Mali lav. Dokaz da lav i danas uživa glas moćne i snažne životinje je da su afganistanskog ratnog vođu Ahmad Šah Masuda njegovi pristaše zvali "Lav iz Pandžira".

Lavovi-ljudožderi
Bitno veći broj ljudi u Africi strada od vodenih konja nego od lavova. I leopardi su na glasu da su ljudima opasniji od lavova. Međutim, postoje slučajevi da su lavovi ciljano lovili ljude. Najpoznatiji takav slučaj odigravao se 1898. kod gradnje mosta preko rijeke Tsavo u današnjoj Keniji. Tijekom više mjeseci dva lava su ubila i djelomično i pojela 135 indijskih i afričkih radnika na mostu. Šefu gradilišta je trebalo 9 mjeseci da im uđe u trag i ubije ih. Bila su to dva vrlo krupna, zdrava mužjaka bez grive. Danas su izloženi u Field Museumu u Čikagu. Po ovom su događaju snimljena dva holivudska filma, prvi 1952. i drugi 1996. pod imenom The Ghost and the

Darrkness (Duh i tama).

Podvrste

Bijeli lav
Azijski lav
Glavni članak Azijski lav

Azijski lav (Panthera leo persica) je jako sličan afričkom lavu. Novija molekularnobiološka istraživanja su pokazala, da su se od afričkih odvojili prije oko 50.000 do 100.000 godina.

Imaju manje izraženu grivu i uzdužni nabor kože na trbuhu. Osim toga, imaju dužu dlaku na "laktovima", a općenito su nešto manji od afričkih rođaka. Mužjaci teže od 160 do 190 kila, a ženke 110 do 120 kila. Nekada su bili rasprostranjeni sve do jugoistočne Europe, srednjeg i bliskog istoka. I čopori su prosječno manji nego afrički. Lovina su im uglavnom aksis jelen, sambar jelen, divlja svinja indijska gazela i četveroroga antilopa. Činilo se da je azijski lav osuđen na izumiranje, bilo je preostalo još samo 20 primjeraka, no zaštićeni od 1975. u indijskom nacionalnom parku Gir je populacija ipak narasla na oko 300 životinja.

Druge podvrste
Od trinaest opisanih podvrsta, dvije su izumrle. To su berberski lav (Panthera leo leo) koji je živio u sjevernoj Africi i do 1922. se uspio održati u Atlasu, i kapski lav koji je živio u južnoj Africi.

KONJI

Općenito
Konji su općenito krupne životinje s relativno velikom glavom i dugim ekstremitetima. Veličina i težina variraju; dužina od glave do repa je između 200 i 300 cm, rep je od 30 do 60 cm, a visina u ramenima im je od 100 do 160 cm. Krzno im je gusto i najčešće kratko, a većina vrsta imaju na vratu, tjemenu i repu duže ili čak duge dlake (vidi grivu). Boja krzna većine vrsta s gornje strane je siva ili smeđa, a s donje bjelkasto-siva. Kod više vrsta se mogu pojaviti pruge na ramenima i nogama, a sve tri vrste zebri poznate su upravo po svom upadljivom cno-bijelo prugastom krznu.

Udovi

Kobila i ždrijebe.Obilježavajuća osobina konja je redukcija broja prstiju. Tako sve danas živuće vrste imaju samo jedan koji koriste (Monodactylie). To je treći prst, dok su se ostali povukli i na skeletu postoje još samo kao rudimenti. Kopita kao cipele "obuvaju" zadnji zglob trećeg prsta. Za takav razvoj bilo je potrebno 50 milijuna godina. Prvi konji koji su bili veličine manjeg psa, imali su stopalo sa četiri prsta na prednjim nogama, i tri na stražnjim.

Boja
Prvobitno je boja konjske dlake imala funkciju kamuflaže.Danas se konji uzgajaju u nekoliko boja. Kod nekih se boja nogu, grive i repa razlikuje od boje ostatka tijela. Neki konji imaju bijele mrlje na licu i nogama.

Položaj ušiju
Konj može zasebno micati ušima kako bi prikupio zvukove, a položaj ušiju jasno ukazuje na njegovo raspoloženje. Uši okrenute naprijed znači da ga nešto zanima;jedno uho naprijed ,drugo unatrag znači da konj nije siguran, uši unatrag pokazuju agresivnost i strah.

Lubanja konja
Glava i zubi konja
Glava konja je snažna, upadljivo izdužena a najveći dio je gornja vilica. I međučeljusna kost je izdužena. Nosna kost je duga i uska, a očne duplje su smještene daleko straga i nalazi se iza zubiju. Čeljusni zglob je smješten visoko, a donja čeljust je isto povećana. Oči su smještene bočno na glavi, a uške su im duge i vrlo pokretljive. Konji imaju u svakoj polovici čeljusti tri sjekutića, oblikovanih kao dlijeto. Očnjak u pravilu imaju samo mužjaci, ženke ga uopće nemaju, ili je vrlo malen. Iza njih imaju prazninu, koja se naziva dijastema. U svakoj polovici čeljusti konji imaju najčešće tri pretkutnjaka (četvrti je rijetko prisutan, a kad postoji, uvijek je prvi) i tri kutnjaka. Pretkutnjaci i kutnjaci su vrlo slično građeni i idealno su prilagođeni tvrdoj hrani.

Unutrašnja građa
Kao kod svih neparnoprstaša, fermentacija hrane kod konja odvija se tek u crijevima, što znači da se i najveći dio probave odvija u crijevima. Želudac im je, za razliku od preživača, uvijek jednostavno građen sa samo jednom komorom. Fermentacija se odvija u vrlo velikom slijepom crijevu (zapremina slijepog crijeva može biti do 90 litara) i u do 4 metra dugom pravom debelom crijevu (Colon). Ukupno, probavni sustav konja može biti dug do 26 metara.

Rasprostranjenost i životni prostor
Divlji oblici danas još živućih vrsta porodice konja žive u istočnim i južnim dijelovima Afrike i u centralnoj Aziji. Tijekom zadnjih tisućljeća područja nastanjena konjima bitno su se smanjila. Sve do kraja pleistocena bili su rasprostranjeni u velikim dijelovima Euroazije, Afrike i u Amerikama. Na američkom kontinentu su iz nejasnih razloga izumrli prije oko 10.000 godina. Naslućuju se razni razlozi: lov novodošlih ljudi, klimatske promjene poslije zadnjeg ledenog doba, neka bolest ili mješavina svih ovih faktora. I u zapadnoj Europi su izumrli vjerojatno prije oko 10.000 godina. U sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji istrijebljeni su u razdoblju antike. Do u 20. stoljeće održala se u Iraku i Iranu jedna populacija azijskog polumagarca. U istočnoj Europi, zadnji divlji konji, tarpani, izumrli su u 19. stoljeću.

Kao suprostnost tome, čovjek je domaće konje i domaće magarce proširio cijelim svijetom, a u nekim zemljama danas u prirodi žive potomci populacije obje vrste, odbjegli i podivljali. Veliki broj podivljalih konja i magaraca žive danas u Australiji, no može ih se naći i u SADu i drugim zemljama.

Konji daju prednost otvorenim prostorima kao što su stepe i savane, ali i u suhom okolišu polupustinja i pustinja. Jedino je europski tarpan bio pretežno stanovnik šuma.

Način života

Socijalno ponašanje
Iako se konje može sresti kako pasu i po danu, to su ipak životinje aktivne pretežno u sumrak i noću. Kod nekih vrsta, kao na primjer kod grevijevih zebri i afričkih divljih magaraca, mužjaci zaposjedaju "svoj" teritorij za parenje koji može biti i veći od 10 km˛, što je najveći poznati teritorij kod svih biljoždera. Iako se neke životinje okupljaju u skupine, kod ovih životinja nema trajnih veza među odraslima. Kod nekih vrsta, (kao, naprimjer, pševalskijev konj, brdske i stepske zebre) mužjaci bdiju nad krdom koje predvodi ženka. U tom slučaju može doći do okupljanja većih krda s utvrđenom hijerarhijom. Sporazumijevaju se s drugim jedinkama gestama, načinom kako drže uške, čeljust i rep, ali i glasanjem.

Hrana
Konji su pravi biljožderi, i jedu prije svega travu, a ponekad, u različitoj količini lišće i druge dijelove bilja. Većina vrsta pije svaki dan, iako mogu izdržati bez vode i duže vrijeme.

Neprijatelji i ponašanje prema njima
Konji imaju čitav niz prirodnih neprijatelja, što su prije svega zvijeri kao što su hijene, vukovi, divlji psi i velike mačke. Kao većina kopitara, i konji imaju vrlo izražen nagon za bijegom. Tijelo konja građeno je za brzo i ustrajno trčanje, pa oni uvijek pokušavaju, ako je to ikako moguće, pobjeći. No, stjerani u kut, konji mogu svojim kopitima i ugrizom napadačima nanijeti ozbiljne i bolne ozljede.

Razmnožavanje
Skotnost kod konja traje između 330 i 410 dana, najduže kod grevijevih zebri, najkraće kod domaćih konja. Na svijet dolazi u pravilu samo jedno mladunče. Ono je relativno teško (dosiže između 9 i 13% težine majke) i vrlo razvijeno, tako da već koji sat nakon dolaska na svijet može slijediti majku. Nakon 0,5 i 1,5 godina mladunče prestaje sisati. Spolna zrelost nastupa u dobi od tri do šest godina, pri čemu se mužjaci, zbog socijalne strukture, mogu razmnožavati u kasnijoj dobi od ženki. U prirodi je najduži životni vijek konja oko 40 godina, dok pod ljudskom skrbi mogu doživjeti gotovo 50 godina.

Sistematika
Najbliži srodnici konja su tapiri i nosorozi, i zajedno čine red neparnoprstaša (Perissodactyla). Tapiti i nosorozi su međusobno bliži srodnici. Iz tog razloga se porodica konja ponekad, zajedno s izumrlim precima svrstava u zaseban podred Hippomorpha.

Živuće vrste

Južne stepske zebre prepoznatljive po "zasjenčenim" prugamaBroj vrsta konja je još uvijek sporan. Najčešće se razvrstavaju u sedam ili osam vrsta:

Divlji konj (Equus ferus) je u prirodi izumro u 1960im, kad je izumro pševalskijev konj (Equus ferus przewalski). Koristeći primjerke ove vrste koje su živjele u zoološkim vrtovima, u međuvremenu su u tijeku puštanja na slobodu ovih konja u Mongoliji, Kini i drugim zemljama. Procjenjuje se, da danas slobodno živi oko 2.000 jedinki. Divlji konj je izvorni oblik domaćih konja.
Afrički divlji magarac (Equus asinus), nazvan još i divlji magarac ili pravi magarac, u prirodi je visoko ugrožen. Još vrlo malo jedinki živi u Eritreji, Etiopiji i Somaliji. Afrički magarac je izvorni oblik domaćeg magarca.
Azijski magarac (Equus hemionus), često nazivan i polumagarcem ili konjskim magarcem, rasprostranjen je s više podvrsta (onager, kulan i drugi) od Irana do Indije i Mongolije. Neki zoolozi smatraju ove podvrste samostalnim vrstama, pa bi se prema tome, ovisno o gledištu, moglo naći jedna, dvije, tri ili čak do šest vrsta azijskih magaraca. Za razliku od afričkih, azijski magarac nikada nije domesticiran.
Kiang (Equus kiang) je ranije smatran podvrstom azijskog magarca, ali on je krupniji i sličniji konju od njega. Vrsta živi na tibetanskoj visoravni i područjima uz nju.
Grevijeva zebra (Equus grevyi) je prepoznatljiva po svojim vrlo uskim prugama. Još samo nekoliko tisuća jedinki živi u Keniji, Somaliji i Etiopiji, i smatra ju se ugroženom.
Brdska zebra (Equus zebra) živi u dvije podvrste u Namibiji i Južnoj Africi. Ovo je najmanja vrsta zebri.
Stepska zebra (Equus guagga) živi južno od Sudana do Južne Afrike. Vrsta je prepoznatljiva po tome što joj je i trbuh prugast, a između pruga ima svjetlije, "zasjenčene" pruge. Kuaga, zebra izumrla krajem 19. stoljeća, imala je pruge samo na glavi i vratu. Danas se smatra da je bila podvrsta stepske zebre, no ponekad ju se navodi kao samostalnu vrstu.
Točni srodnički odnosi među pojedinim vrstama ove porodice ni danas nisu razjašnjeni bez ostatka. Sve tri vrste zebri vjerojatno imaju zajedničku liniju predaka, kao i "magarac" (afrički, azijski i kiang). Divlji konj je vjerojatno u najudaljenijem srodstvu od ovih vrsta i vjerojatno se još vrlo rano odvojio od linije zajedničkih predaka "zebra-magarac".

Poznati su i razni hibridi između pojedinih vrsta.

Konji i ljudi

Domaći konji vuku plugU ljudskoj povijesti su domaći konji i domaći magarci imali važnu ulogu kao jahaće, tegleće i radne životinje. Točno vrijeme domesticiranja obje vrste nije više moguće utvrditi, no procjenjuje se da je magarac domesticiran 4000 godina p. n. e. a konj nešto kasnije.

Čovjek ih je rašitio po cijelom svijetu. Motorizacija poljoprivrede kao i širenje automobilskog prometa su snažno potisnuli korištenje konja i magaraca, i danas se u industrijaliziranim zemljama koriste još samo u sportu i kao hobi. U manje razvijenim područjima, konji i magarci se još uvijek intenzivno koriste. Još jedno područje njihovog korištenja je i izvor mesa za ljudsku prehranu. Koristi se i mlijeko kobila i magarica, a i njihova koža se koristi. No, za razliku od drugih domaćih životinja, njihovo korištenje u ove svrhe je drugorazrednog značenja.3

MAČKE

Građa tijela

Oči
U odnosu na veličinu lubanje, mačke imaju relativno velike oči. Zjenice imaju velike mogućnosti širenja i skupljanja, ovisno o količini svjetla u okolini. Vrste malih mačaka imaju okomite zjenice, a velikih okrugle. U tami se zjenice mogu ekstremno raširiti, pa su u stanju još relativno dobro vidjeti i u vrlo mračnoj sredini. Vidno polje mačaka je 200-220°. Prema zjenicama se može vidjeti raspoloženje mačaka: ako su široko otvorene, ona se osjeća ugrožena i u obrambenom je raspoloženju; vrlo stisnute zjenice znače da je agresivna.

Osjetilne dlake
Osjetilne dlake (zool. vibrise) obilježavaju mačke kao pretežno noćne životinje. Tu vrstu dlaka mačke imaju posebno na njuški (tzv. brkovi), ali i iznad očiju te u pazuhu prednjih šapa. Vibracije zraka pokreću te dlake, pa prema smjeru i snazi zračnih vibracija mačke mogu preko posebnih osjetilnih stanica u korijenu dlaka ugrubo "vidjeti" okolinu i u najvećem mraku. Te su dlake potpuno razvijene kod tek okoćenog mačjeg podmlatka, što govori o važnosti osjetila opipa koji one pružaju toj životinjskoj porodici.

Jezik - osjetilo okusa
Raspoznavanje okusa mora kod mačaka biti brzo i točno, jer one ne mogu žvakati hranu. Prepoznavanje okusa neophodno je radi određivanja pokvarene ili neužitne hrane. Mačji je jezik hrapav jer je pokriven papilama. Papile smještene po uzdužnoj sredini jezika imaju male šiljke okrenute prema tijelu. Ti šiljci služe za češljanje dlake, skidanje mesa s kostiju lovine, ali su posebno važni u njezi novorođenčadi. Lizanjem majka potiče krvotok mladunaca. Papile na prednjem dijelu jezika služe za određivanje okusa, kiselog, slanog i gorkog. Osim toga, jezik služi i kao svojevrsna žlica kod pijenja vode.

Zubalo
Gornja i donja čeljust čvrsto su povezane zglobom koji ne dozvoljava druge pokrete osim otvaranja i zatvaranja. Zubalo ima 30 zubi i dijastemu. Ona omogućuje da očnjaci, kod zatvaranja gornje i donje čeljusti, prođu jedni pored drugih. Očnjaci, ili zubi-hvatači, služe za hvatanje i držanje lovine. Zubi-koljači služe za odgrizanje komada mesa koje mačka zatim bez žvakanja guta. Koljače tvore zadnji predni kutnjak i prvi kutnjak. Rubovi su im oštro nazubljeni i kod ugriza se mimoilaze.

Pandže
Mačke imaju po pet prstiju na prednjim i četiri na zadnjim šapama. Osim geparda, plosnatoglave mačke i mačke ribara, sve ostale mačke imaju pandže koje su u pravilu uvučene i zaštićene u jastučićima na šapama. Samo kad je potrebno, mačke ih korištenjem određenih mišića izvlače iz zaštitnih jastučića, i to zato da ostanu oštri i da ne otupe kod hoda. Nehotično izvlačenje pandži sprečavaju tetive s unutrašnje strane prstiju. Osjećaj opipa na šapama je vrlo dobro izražen; to je razlog zašto mačke često i šapama istražuju nepoznati predmet.

Rep
Sve mačke imaju rep. On im koristi za održavanje ravnoteže, ali i za sporazumijevanje unutar vrste. Kod nekih vrsta, kao npr. kod risa, rep je vrlo kratak.

Rasprostranjenost
Mačke žive na svim kontinentima osim na Antarktiku. Međutim, važno je reći da su ih u Australiju i Oceaniju sa sobom donijeli naseljenici. To je naročit problem za lokalnu faunu, koja do tada nije poznavala mačke, pa im se nije mogla prilagoditi.

Socijalno ponašanje
Većina su mačjih vrsta samotnjaci. Mužjaci i ženke sreću se samo u razdoblju parenja, a nakon toga se razilaze. Značajna iznimka su lavovi, koji žive u većim čoporima, a i mužjaci geparda ponekad formiraju manje skupine koje zajedno idu u lov.

Prehrana
Mačke se hrane gotovo isključivo mesom, dok je puno drugih zvijeri u skupini svejeda. Mačke su vrlo specijalizirane zvijeri, i uglavnom su lovci iz zasjede. Jedino gepard može slijediti plijen na duže staze. Mačke u slobodnoj prirodi preferiraju živu lovinu, a samo izuzetno jedu strvinu.

Sistematika
Uz tradicionalnu sistematiku, koja bi se ugrubo mogla svesti na podjelu na velike i male mačke, postoji jedna novija, koju je Stephen J. O'Brien, molekularni biolog, specijalist za istraživanje podrijetla mačaka, postavio i objavio u studiji Wild Cats: Status Survey and Conservation Action Plan (Kirstin Nowell&Peter Jackson, IUCN, Cambridge 1996). Njegovo se stablo zasniva na istraživanjima staničnih uzoraka svih mačaka uz pomoć pet različitih metoda molekularne biologije.3

Skaćeno su grupirane:

Divlje mačke
Velike mačke
Gepard i puma
Zlatne mačke
Bengalske mačke
Lasice
Risovi i mramorne mačke
Prave velike mačke
Ozeloti
New Encyclopedia of Mammals (Oxford, 2001.) nudi još noviju klasifikaciju, koja se zasniva na DNK-analizama. Prema njoj, mačke se dijele na tri potporodice (vidi zaseban taksokvir).

Međutim, ni jedna se moderna sistematika do sada nije dovoljno etablirala da bi se mogla smatrati općeprihvaćenom u dovoljnoj mjeri da zamijeni tradicionalnu. Zato, do daljnjeg, sve novije podjele treba uzimati s oprezom.

Zečevi ili dvojezupci su red iz nadreda Euarchontoglires viših sisavaca.

Ovaj životinjski red je raširen gotovo na cijelom svijetu. Prvobitno ih nije bilo na jugu Južne Amerike, Madagaskaru, otocima Jugoistočne Azije, Australije i na prostoru Oceanije. Pod ljudskim utjecajem danas su (naročito divlji kunići i poljski zečevi) rašireni i na tim prostorima.

To su male do srednje velike životinje s kratkim repom ili sasvim bez njega. Površno gledano, njihovo zubalo jako podsjeća na ono kakvo imaju glodavci. Međutim, za razliku od njih zečevi imaju i drugi par sjekutića. Istina, nisu potpuno razvijeni, imaju oblik gotovo četvrtastih stupića i skriveni su iza prvog, većeg para. Kao i glodavci, između sjekutića i kutnjaka imaju prazninu, jer nemaju očnjake. Zubi su im prevučeni caklinom, nemaju korijen i rastu im cijelog života. Između nosnica i ustiju imaju osjetilnu jamicu, od koje potječe naziv deformacije koja se ponekad javlja kod ljudi, zečja usna.

| komentari (5) | printaj | # |

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

KOJI TI JE NAJDRAZA ZIVOTINJA?
	KORNJACA
	PAS
	MACKA
	RIBICE
	PAPAGAJ

pollcode.com free polls

KOJE TI JE NAJDRAZE GODISNJE DOBA?
	PROLJECE
	LJETO
	JESEN
	ZIMA

pollcode.com free polls

KAKAV TI JE MOJ BLOG?
	ODLICAN
	STAVI NES NA NJEGA
	OBRISI GA
	VRLO DOBAR
	LOS

pollcode.com free polls

KOJI TI JE NAJDRAZI FILM?
	ZAMKA ZA RODITELJE
	MRAK,MRAK FILM
	GLUP I GLUPLJI
	PLAVUSA
	LUDI KAMPERI

pollcode.com free polls

I LOVE ANIMALS
I	Impulsive
L	Loud
O	Optimistic
V	Vibrant
E	Easy
A	Amazing
N	Normal
I	Inventive
M	Modern
A	Amiable
L	Loud
S	Super
Get Your Own Name Acronym

	lipanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30