Svantevid

28.09.2010., utorak

Dva put je dvaput!

Obilazim ja tako svoj zarasli jesenski vrt, moju kišom natopljenu Svantevidoniju i zastajem kraj vremešnog kočopernog grma Juke. Gle ti stare nadobudnice, i ove je jeseni čak dvije grane pružila, kao da se cvatnje baš i nije naužila? Dvije grane koje imaju ponijet krunu zelenbijelog jukinoga cvata, krunu vrta Svantevidonije. Ove godine jesen baš i nije nešto tiho ušetala , uglavnom se u većinu naših krajeva iz kabla stropoštala već koncem kolovoza. Rujan je imao nekoliko svojih kratkih sunčanih prilika uljepšati stvar ali još uvijek mu to slabo polazi za rukom. Mojoj juki ove godine mjesec lipanj očito nije imao dovoljno sluha za samo jednu ariju od opere koju je nakanila izvesti, te me tako svojom jesenskom cvatnjom, iznova navela na razmišljanja o tome kako pojedina Božija stvorenja u sebi kriju balast svoje datosti. Zapravo, ne skrivaju je one već je donose svijetu uvijek nespremnom za neke individualne smjelosti. Ponekad takve smjelosti ne završe sretno ali ponekad, kada su baš doista smjele kao da preobraze smrklo lice redatelja i njegova strogog reda i tada, toj njihovoj datosti, nema kraja udivljenja. Živi bili pa vidjeli. Juko moja, držim ti fige! Kakve li su juke zapravo biljke? Pripadaju li palmama ili možda kaktusima? Koliko ih je uopće vrsta i jesu li u našim krajevima istih osobina kao one u dalekim domovinama? Ako vas zanimaju odgovori na ova Yucca-pitanja priuštite si (dovoljno) vremena i pročitajte pažljivo tekst kojeg vam prenosim sa neta. A ako vam se interes ne budi za sve jukine ćudi, ovdje vas onda lijepo pozdravljam ali samo da znate: -moja juka dva put cvjeta! A dva put je ipak dvaput! Biljke koje pripadaju ovom rodu (Yucca) potječu isključivo sa američkog kontinenta. Postoji oko osamdesetak vrsta, od kojih se za pedesetak može reći da imaju određenu otpornost na niskim temperaturama. Prostiru se od jugozapadne Kanade, preko zapada SAD i dalje na jug kroz čitav Meksiko, sve do tropskih područja Srednje Amerike i malo na istok, na Karibe. Neke od njih rastu i na jugoistoku SAD, sve do priobalnih područja Sjeverne Karoline. Ovaj rod je dugo svrstavan u obitelj ljiljana (Liliaceae) i čak i danas mogu se pronaći članci u kojima se tako navode, sve dok ih John Hutchison 1934 nije svrstao u novoformiranu obitelj Agava (Agavaceae). Kasnijim genetičkim istraživanjima potvrđena je ispravnost ovog postupka. Glavna odlika su im jaki kožnati listovi (kod nekih vrsta se završavaju bodljom, kao kod agava), sposobni djelimično sačuvati rezerve vode, koji su skupljeni u rozete. Sve su polikarpne, što znači da mogu cvjetati više puta u životu (za razliku od srodnih im agava koje su monokarpne), osim jedne vrste, Y.Whipplei (u novije vreme izdvojena u poseban rod sa samo jednom vrstom- Hesperoyucca Whipplei), koja nakon cvetnje umire. Cvjetovi se nalaze na visokoj (ponekad višoj od 2m) dršci koja raste iz sredine biljke. Postoji vrlo specifičan način oprašivanja. Naime, iako su cvjetovi dvospolni, biljke su samosterilne, tako da su potrebne barem dvije biljke za oplodnju. Kod onih uzgojenih izvan američkog kontinenta, oprašivanje se mora obaviti na umjetan način, odnosno ručno , jer se one u prirodi oprašuju pomoću leptira moljaca iz rodova Tegitigula i Parategiticula, koji žive u simbiozi sa jukom, pri čemu su obje strane prilično ovisne jedna o drugoj u po pitanju opstanka. Jukama su potrebni ovi insekti da bi se izvršilo oprašivanje. S druge strane, ličinke moljaca, koje se izlegu iz jajašaca položenih na same oplođene tučkove, kasnije se hrane sjemenom. I dok su se juke u stanju razmnožavajti vegetativnim putem, moljci iključivo ovise o cvjetanju, sa kojim moraju biti strogo usklađeni. Cvjetanje se vrlo često uopće ne događa za vrijeme sušnih godina, tako da ličinke tada hiberniraju pod zemljom, čekajući povoljan period u kojem se razviju u leptira i iskoriste cvatnju. Ranije se vjerovalo kako samo tri vrste moljaca oprašuju sve juke, ali se danas zna da gotovo savaka vrsta juke ima svoju odgovarajuću vrstu moljca. U prirodi postoje mnogi međuvrsni i unutarvrsni spontani hibridi, a postoji i izvjestan broj kultivara,od kojih poneki imaju varijegatno lišće. Često je kod hibrida vrlo teško odrediti sa sigurnošću između kojih je vrsta nastalo križanje, pogotovo kad se radi o kompleksnim hibridima. Krajem 19. stoljeća u Italiji su, najprije Carl Sprenger, a potom i Willy Moeller, stvarali hibride između Y.aloifolia, Y.gloriosa, Y.recurvifolia, Y.flaccida i Y.filamentosa. Dobar dio tih hibrida je sigurno donesen u jadransko primorje (pored onih koje su i pomorci donosili direktno iz Amerike). Budući da se na takav način najčešće snabdjevalo egzotičnim biljkama, vrlo je verovatno da je i većina juka koje se mogu sresti u kontinentalnim područjima ex-YU, hibridnog porijekla. Mnoge juke se tradicionalno koriste u kulturi američkih domorodaca za ljekovite pripravke i za jelo. Od fermentiranih plodova spravljaju se alkoholna pića, a listovi služe i za izradu tkanina, pletenje košara, ili čak pokrivanje krovova.

- 01:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.