Jedno u nizu mojih osobnih veselja svakako su obilasci mjesta u prirodi koja sam već prethodno posjećivao premda u različitim godišnjim vremenima. Tako je i nedavni izlet na Svetu Geru, pored obilja relaksacije, donio niz novih spoznaja u ponudi prizora kakve sam priželjkivao vidjeti i fotografirati. U mnoštvu sezonskih atrakcija žumberačke gore zatekao sam i one već viđene ali u ponešto ranijoj vegetacijskoj fazi, a ovdje ću izdvojiti fascinantnu Carlinu acaulis, nisku prileglu trajnicu, gotovo bez stabljike i rascijepljenih bodljikavih listova. Cvijetne glavice su joj velike, zvjezdaste, sjajnobijele boje (ponekad i crvenkastosmeđe) a razvijaju se pojedinačno. Korijen je dubok, izvana smeđ a iznutra svijetliji. Miris mu je sladunjav a okus oštar i aromatičan. Biljka je čudesna već od samog nicanja i krabuljastog pupanja te nakon raskošne cvatnje ostavlja uzorak suhocvata sve dok ga ne prekriju prvi snijegovi. Široki je raspon narodnih imena ovoj biljci - bodić, bodeča neža, kravinac, kravijac, kravljak, krmski korijen, protak, pupavac, šikavac, veliko sito, vilino sito, vrijemekaz -baš kao da joj je svaki prolaznik zanesenjak u svojem vremenu pridao određeni značaj ili personifikaciju. Promatrajući je u vanvremenskom kontekstu, mene se ponajviše dojmilo ime vrijemekaz jer cvijet što sjedi u svojoj bodljikavoj ružici poput zvijezde sugerira neki praiskonski instrumentarij nebeskih mijena na gorskom proplanku. Naime, cvijet je osjetljiv na sunčevo svjetlo i zatvara se pred kišu ili loše vrijeme, zbog čega je i dobio ime vrijemekaz. Ma koliko krave na ispaši voljele gricnut korjen kravljaka i koliko god mu vile Rusalke od bodlji vješto skrojile zaštitno sito, vrijemekaz će uvijek točno i suncu pristupačno, treperavim licem ponuditi zaklon bumbaru od prvog hladnijeg jesenjeg povjetarca u domu svojih smaragdnih gorskih visova...
Upoznajte vrijemekaz...dok još ima vremena!
|
