"Ajme..." počela je Yoshiko.
"Meni..." dovršila je Nozomi. Šutke smo sjedili, čak i kada je pentagram nestao. Svi smo bili šokirani ovom spoznajom, čak i Smithie. "Bez brige Labude moj, ja ću te čuvati!" šermantno me zagrlio Kenpachi. Dopustila sam si malo da me grli, ali onda sam ga odgurnula. Ne znam zašto, ali boljelo me gledati ga kako laže meni u oči. Kako mi svi lažu u oči. "Vidimo se," rekla sam hladno, a Nadja je odmah pošla za mnom. Izašla sam i brzo hodala niz ulicu. 'Zabuza, ubit ću te. Kunem se, ubit ću te!' čvrsto sam odlučila. "Haku, nemoj se zbog toga sekirati, nisu to velike stvari!" I tad sam se slomila.
"Male stvari? To je ravno izdaji! Možda je vama u Rusiji laganje u oči sasvim normalno, ali ovdje je to... to boli! Mislila sam da smo najbolje prijateljice! Mislila sam da ste mi svi prijatelji!"
"Haku, mi jesmo tvoji prijatelji, ne smiješ dopustiti takvim stvarima da te..."
"ZAČEPI! NE ŽELIM OD TEBE VIŠE ČUTI NI RIJEČI!" teleportirala sam se tada daleko, daleko, ne ostavljajući tragove za sobom, da me nitko ne pronađe. Našla sam se usred divljine, naslonila se na drvo i počela plakati. "Kako su mogli..." Smirila sam se i odlučila im oprostiti. Nisu oni krivi. Bili su zaslijepljeni. Skupila sam sastojke za napitak koji bih dala bratu i Ganjou. Vratila sam se kući. "Što radiš, dušo?" pitala me teta. Da, ni njoj više ne mogu vjerovati.
"Skinut ću kletvu s Kenshina."
"Okej, u redu. Budi oprezna!" Sve je bilo brzo. Dostavila sam bratu napitak i gledala kako Kenshinu i Ganjou nestaju tetovaže s vrata. Od sreće su se zagrlili. Tada sam se teleportirala, ne ostavivši traga na ono staro mjesto. Bila sam skrhana i plakala sam.
"Što se dogodilo, Haku? Prijatelji su te izdali?"
"Zabuza," zarežala sam. Ustala sam i uspravila se, a on se pojavio ispred mene. Izgledao je kao Aisu kojeg već dugo znam, samo je bio u kimonu, koji mu je dobro stajao. "Nije ti trebalo dugo da shvatiš, ljubavi! Trebalo je njih petero, samo petero koji bi te prodali za moć." Pogledao me u oči. "Nije bilo iznenađujuće, napokon, Sasuna, Yoshiko i Nozomi te nikad nisu voljele. Kenpachi te isto nije iznenadio, znala si da je samo htio tvoje moći. Ono što te boli su kenshin i Nadja. Tvoj brat i tvoja najbolja prijateljica. I to nedugo nakon što ste se vi sprijateljile!" Sve više mi se približavao, a ja sam se našla u stupici. "Ali nisu bili samo oni koji su te prodali za moć. Harajuku, netko kome si vjerovala cijeli život. Tvoja teta, koja te oduvijek mrzila zbog tvoje magije, jer si bila toliko bolja od nje." Naslonio je svoje ruke na drvo. "Izdaja je tako moćno oružje. Mržnja još bolje. Pretpostavljam da ih sve mrziš, zar ne?"
"Ne! Nisu oni krivi!"
"Već si im oprostila? Iako osjećaš bol u srcu?" Dotaknuo je prstima moja prsa, mjesto gdje je bilo moje srce. "Prenaivna si, Haku. Zato mi se i sviđaš. Toliko podsjećaš na Yuki."
"Yuki nije bila vještica. Bila je slaba i bespomoćna!"
"A ti si, kao, drugačija? Labude, tvoje oči su pune suza, tvoje tijelo pripada meni, ne možeš mi se oduprijeti, kao ni Yuki." Mahnula sam rukom. Ništa se nije dogodilo. Magija ga nije nikamo odbacila. Ipak, frknula sam. "Možda ti se moje tijelo ne može oduprijeti, ali moj um se nikad neće predati!" Zabuza je prasnuo u smijeh. "Istina, niste potpuno iste. Ti si mnogo tvrdoglavija. Misliš da ne znam da me voliš?"
"Ne volim te! To je bilo prije nego..."
"Što si saznala da sam ti lagao? Bila je to glupa laž i stvarno ne znam kako si je mogla tako lako progutati. Reinkarnacije ne postoje! To je samo vjera glupih budista." Približio je svoje lice mome. "Sve, cijelo tvoje biće, potpuno te volim. Ništa drugo nije važno." Zagrlio me čvrsto, kao da me nikada neće pustiti. Ja se nisam mogla oduprijeti. "Znam, povrijedio sam te svojim lažima. Ali to će se promjeniti. Nikad nikome neću dopustiti da te povrijedi." Tada, osjetila sam da je počeo crpsti moju magiju. Lažni, gadljivi prevarant. Priča jedno, a liši me onoga što najviše volim - magije. Liši me mojih prijatelja. "Opusti se, Haku. Ja te volim. Neću nikome dopustiti da te povrijedi." Njegove riječi bile su kao šapat, ponavljale su se stalno i stalno, poput kakve hipnoze. Bilo je... uspavljujuće. Tada, čula sam udarac u zemlju. "MAJMUNE! MAKNI SE OD NAŠE HAKUCHO!" deset glasova. Od njih, sedam izdajničkih. Koji su se pokajali. To mi je ulilo snage i odgurnula sam se od Zabuze. "Još imaš snage boriti se protiv mene? Oni su te izdali, nisu vrijedni tvog poštovanja!"
"A ja sam im oprostila," zarežala sam. Tada, Kenpachi me zgarbio za ramena i gurnuo u rulju, stavši ispred mene. "Nećeš joj više nauditi, Zabuza. Ubio si joj majku i umalo nju samu, ali više joj nećeš nauditi," rekao je. "Mi ćemo je zaštititi."
"A što vi možete! Upio sam gotovo svu njenu magiju, a ni ona sama se ne može boriti protiv mene! Hakucho, pobij ih s onim što imaš!"
"Ne."
"USUĐUJEŠ SE ODBITI MOJU ZAPOVIJED?"
"Previše se dereš, kretenu," rekao je Miruma. "Tek sam je upoznao i stvarno nemam pojma tko je ona, ali čisto sumnjam da će se okrenuti protiv svojih prijatelja."
"Poznajem je cijeli život. Ona nije takva," rekao je Kenshin.
"Jest da je naivna, ali nama može vjerovati."
"TKO BI VAMA VJEROVAO? PRODALI STE SVOJU PRIJATELJICU, SVOJU SESTRU, SVOJU LJUBAV ZA ONO MALO MOĆI KOJU SAM VAM PRUŽIO! NE ZASLUŽUJETE NJENO POŠTOVANJE! HAKUCHO PRIPADA MENI!"
"Tako je, zabuza. Naši zavjeti te čine snažnim i imaš velike požude za mojom nećakinjom. Kao njena teta, ne smijem to dopustiti." Odjednom, teta se pojavila ispred Kenpachija i izvukla obredni nož iz rukava kimona. "Zato ću uništiti svoj zavjet."
"NE!"
"Ganjou!" Ganjou je lancima zarobio Zabuzu. Nije se mogao ni pomaknuti. Teta je prerezala žilu kukavicu na svom vratu. Uzdahnula sam. "Ovime poništit ću zavjet kojim prodajem svoju nećakinju. primi svoj dar natrag!" plavičasta svijetlost poletjela je iz njenih očiju prema Zabuzi i oslabila ga. Osjećala sam kako mi se malo energije vratilo. Uz Danijelovu pomoć sam ustala. teta se srušila, rana joj je zacijelila i ona mi se nasmiješila. "Teta! Jesi li dobro?"
"Ma super sam ti ja! Ti znaš što trebaš napraviti dušo? Vi isto!" Da. Znala sam. Sve je došlo iz one knjige. Zabuza je prvo počeo s mojom majkom. Pokušao ju je natjerati da me proda za moć, ali ona je to odbila. Na kraju je nahuškao demone na nju i tako je ubio. Natjerao onih osmero idiota da mu prodaju moje biće, a on će im zauzvrat dati malo moći i poštedjeti im život. Naravno, to je njega učinilo jačim dok nije dobio ponovo svoje tijelo. Odlučio je oduzeti moje moći i pretvoriti me u svoju ropkinju, da bi ili vladao ili uništio svijet. Jer, kada bi mi oduzeo moći, narušio bi ravnotežu i došlo bi do potpunog kaosa i smaka svijeta. Kasnije mi je ostatak postao jasan, kada je teta prerezala žilu kukavicu. Za njom, krenuo je Kenpachi. Prerezao je žilu na svojim rukama. "Odričem se moći koje si mi dao, a tražim Labudinu slobodu zauzvrat." Bijela munja je iz Kenpachija pogodila Zabuzu. On je polako počeo nestajati. za njim je išla Nadja, a iz njene crvene kose izletjela je crvena zraka. Kenshin je išao poslije nje, a iz plavih očiju je izletjela plava zraka. Yoshiko, Nozomi i Sasuna su u isto vrijeme prerezale žilu i ružičasta zraka udarila je ravno u Zabuzu. Harajuku je bila posljednja, a zraka dugine boje ušla je u Zabuzu. Bio je gotovo poluproziran, a ja sam nazad dobila svu svoju magiju. "Zabuza! Uzimam svoju slobodu, a tebe šaljem tamo gdje bi mrtvi trebali hodati!" Iz prstiju je izletjela zlaćana svijetlost, koja je Zabuzu pogodila ravno u prsa. "NEEEE!" urliknuo je i nestao. Pala sam na koljena. "Je li gotovo?" pitala sam.
"Je. Gotovo je." Pogledala sam u sve njih. Nadja je izgubila svu kosu. Bila je ćelava. "Nadja, mogla si me bilokada pitati za napitak za rast kose!"
"Ma znam. Pitat ću te sada."
"Neće biti potrebe, dušo. Kosa ti već sada počinje rasti," rekla je teta. I Stvarno, Nadjina kosa nevjerojatnom je brzinom narasla do stare duljine, samo plava i lijepog, zlaćanog sjaja. "Ovo je bolje nego što mi je onaj kreten dao!" veselo je rekla Nadja.
"On ti je to i oduzeo," rekla sam. "Morat ćemo promjeniti tvoj nadimak. sada si Zlatni Feniks!" nasmijali smo se. Svi su zapravo ostali isti. Kod nikog nije bilo promjene, pa čak ni kod Kenshinovih plavih očiju. "Još uvijek su lijepe, koliko vidim!" rekla je Sasuna.
"Ovaj... A tko si ti točno?"
"Oh, ja sam Sasuna, najbolja prijateljica tvoje sestre..." Zgrabila ga je za ruku i počela odvlačiti. Ganjou je pogledao u Nadju, promrsio joj kosu i poljubio je u obraz, raširivši krila. Ona se zacrvenila. "Ovaj... Nije li to zabranjeno?" pitala je.
"Nije. Anđeli posebno cijene ljubav. Ali, da bih bio s tobom, morao bih se riješiti svojih krila. što neće biti nikakav problem." Sastrane su se Miruma i Yoshiko već ljubakali.
"Nije li to slatko!" rekla je ljutito Nozomi.
"Znaš, mogli bi ti i ja..." počeo je Daniel.
"Oh, gubi se. Nisam pala toliko nisko da furam s izvanzemaljcem!" Daniel ju je sve jedno poljubio. "Vidimo se onda, Nozomi!" i nestao.
"Taj balavac!" urliknula je i nestala za njim. Harajuku i teta su se veselo smijale. Nasmiješila sam se i odšetala nečujno od njih. Našla sam se sama na litici i gledala zalazak sunca. "Ti to uvijek tako radiš?" rekao je Kenpachi.
"Molim?"
"Bježiš kada si slomljena." Nisam ništa odgovorila. kenpachi je sjeo kraj mene. "Oprosti. Zbog moje sebičnosti si doživjela gadna sranja."
"Oprošteno ti je."
"Lako praštaš."
"Ne vrijedi biti zlopamtilo. Ipak, na kraju je sve dobro završilo."
"Nije sve dobro završilo. Tvoje je srce slomljeno."
"Oporavit ću se."
"Ne govori tako!" rekao je i čvrsto me zagrlio. "Neće to proći tek tako Hakucho! Te stvari bole! Nemoj ih skrivati." tada, učinila sam tako glupu stvar. Još pred njim! Počela sam plakati. "Tako je. Izbaci to iz sebe." I tako sam tulila, dok je nebo postajalo sve tamnije. Napokon, smirila sam se, a zvijezde su već lijepo sjale na nebu. Kenpachi mi je promrsio kosu. "Hakucho," šapnuo je.
"Da?"
"Prelijepa si." Nisam ništa rekla na to. Tada, nagnuo je svoju glavu nad moju. Približavao je svoje lice i... "HAKU! Tvoj brat je taaaaako sla..." viknula je Sasuna pojavivši se niotkuda. "Ovaj... Nastavite gdje ste stali." rekla je i nestala. Ustala sam i uspravila se. "Što je bilo? Pokvarilo ti se raspoloženje?" Nisam ništa rekla, samo sam počela hodati prema drveću. Kenpachi me zgrabio za ruku i nabrzinu dotaknuo svojim usnama moje. "Zasad samo to. Idući put očekujem više od tebe. Labude," rekao je i nestao. Dotaknula sam prstima usne i zažarila se. Nije kao da mi je smetalo to što me poljubio. Samo me rastužilo. Osjećala sam se prazno. Napokon, htjela sam da Aisu bude taj prvi. Na kraju me izdao.
Možda bih mogla dati Kenpachiju šansu.

Ji Endo

I tako smo došli do kraja ove zanimljive pričice. Ovo je već druga! Još samo Snow Maiden (makar ta najviše zapinje). Zato! Nastavite je čitati. I dok je ne dovršim, neću pisati ništa drugo! Čak ni onu koju ne želim objaviti!
Jer ja ne pišem za profit. Pišem jer to volim. I jer to želim. Nitko me ne može prisiliti.
Dakle, pratite me na:
Feministica Mimaču
Jer je to moj osobni blog.
Ako hoćete još mojih priča, možete pročitati i Victims of a Time, koja je također završena.

Mata, ne?

Nadja i ja smo upravo bile kod Yoshiko. Sjedile smo na tepihu i mrcvarile neke knjige o magiji. Iskreno, ne vjerujem da sam se s njom združila. "Situacija je komplicirana. Godinama prije dobila sam od neke vještice ovu glupu knjigu. Prvo je nisam mogla otvoriti. Trebala sam postati dovoljno jaka. A onda nisam mogla pročitati, a ni sada. Rekla je da je to vezano uz Aisua Narumu i Yuki, ali nikad me to nije zanimalo. Prije nekoliko dana otkrila sam da je Aisu navodno Aisu Naruma, a onda da to nije. Moguće je da je to njegov mlađi brat," Yuki je rekla, donijevši nam debelu, prašnjavu knjigu smeđih, kožnatih korica.
"Nemoguće. Kiminoma je umro odmah pri porodu," rekla je Nadja.
"Da, glupa stara ga je bacila u rijeku. No, to ne znači da ga demoni nisu mogli izvući i odgojiti poput svoga," reče Nozomi, zakolutavši očima. "Demoni nisu potpuno bezumni."
"Stereotipi su najčešće istiniti. Uzmimo tvog brata na primjer," rekla sam, ne ljubazno.
"Da, istina, on je idiot, ne znam što to Sasuna vidi u njemu."
"Ne zanimam se više za njega. Hej, Haku, ako sva ova strka završi, budeš me spojila s tvojim bratom?"
"Mojim bratom? Otkud ti znaš da ja imam brata?"
"Vidla sam ga maloprije! Baš je sladak! A njegove su oči predivne!"
"Kenshin ima dvadeset godina. Nisi li premlada?"
"Ma, četiri godine nije ništa."
"Khm. Pet," ispravila ju je Yoshiko.
"Štogod. Baš je preprepresladak!"
"Prebacimo se ponovo na Aisua, molim vas. Ne mogu pročitati što piše, ali gotovo ne razumijem ovu knjigu. Neko čudo o smaku svijeta..."
"I zato si nas zvala? Gle, neće biti smaka svijeta dvije i dvanaeste!" brecne se Nadja.
"Ne, tuko. Haku je mnogo jača vještica od mene i možda bi ona mogla razumjeti što piše u glupoj knjizi. I molim te, kada shvatiš, prepričaj mi." Prižila mi je knjigu. Čim sam je takla - čovječe, kakvu sam sve magiju osjetila! I kako je samo bila stara... Pročitala sam naslov. Knjiga Sudbine. Oh, ne. Mrzim knjige sudbine. Uvijek ti zakompliciraju život. To su poput knjiga proročica, koje ti govore što će se dogoditi u budućnosti. I to se najčešće i dogodi, pogotovo ako to želiš spriječiti, ako donosiš krive odluke. Ja pustim sve nek ide svojim tokom, radim što ja želim a ne što mi je sudbina predodredila, pa se ona može promjeniti. Nije kao da išta želim promjeniti... počela sam čitati i prevoditi. "Ma krasno!" rekla sam. "Ovo, kao prvo, nije knjiga s ovog planeta. Nadja, vidiš ove znakove?"
"Da. To nije kanji."
"Nisu ni rune, ni alfabet, a ni hijeroglifi," dodala je Sasuna Kyoto. "To već znamo. Cijela je knjiga puna tih znakova."
"Prepoznajem ih. To je prapismo koje su u pravijeku koristili na Danielovom planetu!"
"Daniel je izvanzemaljac?" šokirano je pitala Sasuna.
"Petsto yena na sunce, draga," rekla je Nozomi i pružila ruku. Sasuna je zakolutala očima i dala joj novac. Nadja i ja smo ih zbunjeno pogledale. "Kladile su se da je Daniel izvanzemaljac, a ne samo tip iz SAD-a."
"O...kej... U glavnom, ne znam ovo pročitati, trebat ćemo Danijela," rekla sam.
"Krenimo odmah," rekla je Yoshiko.
"Harajuku," odmah sam rekla, a ispred nas se pojavila Harajuku u obliku mačke. "Možeš li pokupiti i dovesti Daniela ovamo za nas?"
"A to bih trebala zato što...?"
"On jedini zna čitati ovo. A ti jedina možeš detektirati gdje je."
"Dovraga! jesam li te išta naučila?" frknula je Harajuku i nestala. Sljedeći se tren pojavila u svom stvarnom obličju i držala je Daniela u naručju. On je bio šokiran. "Št.. što se ovdje događa? Ova baba mi je prvo uništila cijeli stan, a sada sam otet? O, bok Nadja!"
"Bok. E, žao mi je što smo te morale oteti, ali trebao bi..." Netko je pokucao na vrata. Zakolutala sam očima. "Okej, šta sad?" rekla je Nozomi čangrizavo. U sobu je ušao dečko od kojih osamnaest godina. Naravno da smo svi znali tko je. Hiro Miruma, sin predsjednika jedne od pet najbogatijih tvrtki u Japanu. "Bok ljepotice!" rekao je Miruma.
"Miru!" uskliknula je. Ustala je i bacila mu se u zagrljaj, kada su se počeli strasno ljubiti! U Šoku sam pogledala Nadju. Imala je isti zgranuti izraz lica kao i ja. Mislila sam da se palila na Aisua! "Yoshiko i Miruma su zajedno već tri godine. Aisu ju je zanimao samo zato što je mislila da je on Aisu Naruma," objasnila je Nozomi.
"I samo zato me nije podnosila?"
"Samo zato." Zakolutala sam očima.
"Yoshiko-san! Miruma-kun! Ili nađite sobu ili prestanite ovdje slinit jedno po drugom. Ako si zaboravila, Yoshiko, imamo posla," zarežala je Nadja.
"Oh, oprostite," zahihotala se Yoshiko i svi smo sjeli u krug. Nakon kraćeg upoznavanja, i nevažnog saznanja da Miruma zapravo zna ama baš o svima nama, prionuli smo se na posao.
"Daniel, možeš li ovo pročitati?" pitala sam i pružila mu knjigu.
"Zašto bih? Vi ste mene oteli!" rekao je. Nadja, već, razumije se, nervozna i bez strpljenja izderala se na njega. Ali pošteno se izderala, nakon čega mu je Sasuna sve mirno objasnila. Daniel je frknuo nosićem i prihvatio knjigu. "Bi li mogao to pročitati?"
"Da, svi znaju prapismo. To ti je kao ćirilica."
"Kao šta?" pitala je Sasuna.
"Prvo hrvatsko pismo!"
"Okej, nije bitno. Nitko ne zna šta je to, zato samo čitaj!"
"Netko je danas ustao na lijevu nogu," prokomentirao je za sebe. I počeo je čitati. Ne na glas, doduše. "Koliko nas ima ovdje?"
"Osmero. Zašto?"
"Treba nam deveti član da stvorimo krug. Bez magije se ovo ne može čitati naglas."
"Neki od nas nemaju magije u sebi," rekao je Miruma.
"Ne moraju imati svi. Dovoljno je da jedan u krugu ima magiju. Važan je krug. U krugu treba biti barem dvije rase i treba biti devetero članova."
"Imamo tri rase. Žute bijele i crne," nasmijao se Miruma. Okej, on je idiot.
"Ne, ne to. Mislio sam na rase poput demona, vještice, vukodlaka i tako to."
"Mi imamo demona, poludemona, ljude, izvanzemaljca, vještice i alkemičarku," progovorila je Harajuku.
"Treba nam još netko."
"Da otmemo još nekog?" pitala je Nadja i pogledala Harajuku. Nasmijali smo se.
"Bok ljudi. Čujem da vam treba još jedan član," rekla je spodoba na vratima.
"O, Kenpachi-kun. Uđi," rekla je Yoshiko.
"I sjedni kraj Haku-san, ako želiš," zacvrkutala je Sasuna. Joj, da, sada se zanima za mog brata. Kenpachi je sa zadovoljstvom sjeo kraj mene.
"Kako to da si se samo tako, dojednom pojavio?" pitao je Daniel.
"Jednostavno. Nozomi me kontaktirala, objasnila situaciju i ja sam se doklatario ovamo. Naravno, išlo je puno brže kad mi je rekla da si ti tu, Labude." Nagnuo se prema meni, ali tada se Harajuku pojavila među nama i odgurnula Kenpachija. Nabila ga je dlanom u facu. "Morat ćemo baciti čaroliju, Kenpachi, a Haku će se morati koncentrirati. naravno, to neće ići ako ćeš ti sliniti po njoj," rekla je strogo.
"Vi demoni-učitelji ste svi isti. Dobro! Neću sliniti po njoj!"
"Moramo nacrtati pentagram..." počeo je Daniel, a crveni pentagram se već pojavio na podu ispod nas. "Još nešto, Smithie?" pitala je Nadja.
"Da. Treba biti veći. Puno veći." pentagram se proširio. "Haku, Harajuku-sensei, Nadja, Yoshiko-san, Nozomi, posjedajte svaka na jedan vrh." Sjele smo svaka na svoj vrh. "Sasuna-san, Kenpachi-kun, Miruma-kun, morate sjesti u trokut izvan pentagrama. Sasuna-san, ti sjedi tu, iza Haku i Harajuku-sensei. Kenpachi-kun, ti sjedi tu iza Nozomi-san i Yoshiko-san. Ne, ne, moraš biti točno na sredini između njih dvije. Ti, Miruma-kun sjedi s Yoshikoine desne strane. Okej, to je sređeno. Ja idem na sredinu. Kada počnem čitati, morate se koncentrirati i cijelo vrijeme ponavljati u sebi Molitvu sudbine."
"Kako ona glasi?" pitao je Miruma.
"Kako god hoćeš. Ne mora imati smisla, dokle god sadržava tvoje želje i snove."
"Okej, jesmo li spremni?" pitala je Nadja.
"Samo mirno. Nemoj biti tako napeta." Smithie je stao na sredinu i otvorio knjigu. "Počnite," rekao je.
I svi smo se počeli moliti za svoje želje i svoje snove. A kroz naše su glave strujile nevjerojatne spoznaje iz knjige koju je čitao Smithie.

To be continued...