Kakvo je vrijeme danas u mojoj glavi?
četvrtak, 03.10.2024.
Jedan od onih dana
Sinoć sam otišla spavati sretna, zadovoljna, ispunjena i zahvalna na poslu koji radim, kako širim ljubav prema glazbi na mlađe generacije pjevajući s njima i učeći ih koliko koja nota traje i na kojoj crti u crtovlju stanuje ton g1, a već jutros probudila me kiša. Ponekad (vrlo rijetko) kišni dani u meni izazivaju uzbuđenje. Veselim se šetati po kiši, obući se udobno, gledati LOTR po tisućiti put ili čitati knjigu uz šalicu kapučina.
Danas nije takav kišni dan. Danas je jedan od onih dana.
Kad kažem jedan od onih dana, onda je to dan koji najviše podsjeća na vrlo dramatičan, tužan videospot u kojem nekakav izopačeni dio mene zapravo uživa. Zaspala sam na zvuk alarma i naravno da od jutra jurcam i stavljam kvačice na sve obavljeno s popisa, a odavno sam si rekla da to više neću raditi, no dobro. Obukla sam glupe, bijele marte jer su prekrasne, ali udobnost im je poražavajuća, do škole sam imala krvave žuljeve, ali ajde, preživjela sam. Nekoliko situacija oduzelo mi je dragocjeno vrijeme života, ali nema smisla da prepričavanjem tih situacija oduzimamo još dragocjenog vremena, važno da je prošlo. Nisam otišla na trening koji je valjda jedini dio dana kada mi je glava potpuno prazna i mislim da sam zakoračila lagano u još jedan PMS. 5 minuta prije sata pjevanja, koji je naravno bio u 19 sati po mrklom mraku, shvatila sam da su crkle sve žarulje u prostoru pa sam u betlehemskom ozračju pjevala sa svojim pjevačima. Kažu da je atmosfera bila taman pa si opraštam nemar.
Ali to nije cijeli vrhunac dana (vrhunac dana je zapravo otvaranje bloga).
Danas je jedan od onih dana kada se ja pitam što ja radim u životu, trebam li se ostvariti kao majka ili imati 10 pasa i igrati na sigurnu kartu sreće. Trebam li i dalje ganjati karijeru ili odseliti u nekakvu pripizdinu, imati koke i čupkat travu zajedno s njima. Kasnim li za nekim stvarima, zašto ne mogu okusiti slasti djetinjstva još jednom, igrati se prljava na dvorištu s bratom i sestričnama dok dido reže lubenicu na dvorištu, sunce se probija kroz orahove grane, a baka prati neku španjolsku sapunjaru na tvu prije TV kalendara koji se gleda točno prije ručka (musake!) čiji se miris širi kućom. Jedan od onih dana kad od silnih obaveza, u procjepu vremena i slučajne pauze, imaš vremena zastati i shvatiti da ti mlađi brat odrasta pred očima, mama nije mlađa, prijatelje viđaš rjeđe nego ikada, a tate, bake i dide više nema. I eto, tako me svaki puta pogodi jedan od onih dana.
Ali kako Scarlett O'Hara kaže: sutra je novi dan!
I nadam se da nije opet jedan od onih dana.
