Korak naprijed ...
27.06.2004., nedjelja
Nervoza od glave do pete
Sinoć sam jedva zaspala. Prvo sam gledala predivan film: IQ. Nisam ga prije nikad gledala. Odličan je.  Baš volim takve filmove. Kaže taj veleum Einstein "Ne dajte da vam razum nadvlada srce". U biti nije rekao niš novo. Ali svi smo već bili povrijeđeni na jedan ili drugi način i kako onda još vjerovati u smisao te rečenice. Mislim, da - ok, znam da treba slušat srce, ali kako kad je toliko puta bilo zgaženo i to baš tada kad se najviše otvorilo?! Nakon filma sam otišla leći. Pokušala zaspati. Nema šanse. U biti ne znam točno zašto sam bila toliko nervozna. Imam ispit sutra za koji nisam naučila ni pola još ali to me ne pila. Ak ne položim, budem u devetom mjesecu. Mislim, i zbog toga sam nervozna ali ne toliko da mi se dogodi što mi se sinoč dogodilo. Zapravo nikad nisam bila toliko izvan sebe. Dakle legla sam i pokušala zaspati. Samo sam željela malo tišine. Malo. Ali čovjek na ovom svijetu ni to više ne može dobiti. Onaj sat na ormaru me izludio. Pa tik pa tak pa tik pa tak.  Izludilo me. Imala sam osjećaj da mi kuca u glavi. Pa sam se pokušala skoncentrirati i ne slušati al me raskačila i ta neuspjela koncentracija. I budući da živim u stančiću od 21 kvadrat, u toj sobici mi se nalazi sve. Pa čak i frižider. Tako da kad sam nekako i uspjela "progutati" to što mi sat jede živce, počeo se javljati frižider.  Dobro je to što frižider "radi" samo određeno vrijeme, dok ne ohladi koliko treba pa onda ušuti. Za to vrijeme dok je frižider šutio brzo sam pokušala zaspati i onda sam skužila - opet sat  Pa došlo mi je da vičem iz sveg glasa. I tako se ja vrtim po krevetu kad je počeo kompjuter - glasnije od frižidera. E pa to je bio višak nad viškovima. Sve sam pogasila (osim frižidera naravno jer sam imala scenu s njim cijeli dan prije kad se otapao cijeli dan i noć) i legla. Pokušala sam se smirit. I onda opet frižider. Budući da sam legla u 22h mislila sam da je sva ta moja nervoza trajala 30ak minuta. No, digla sam se i sjela učit. Nisam mogla. Odradila jedan mali dio i shvatila da ionako nema smisla. Taj ispit neću položit. Makla sam se i od stola i drito pod tuš.  E to je pasalo. Fino sam se istuširala i počela razmišljati. Pod tušem sam tek pomislila koliko li to ima sati. I kad sam se pokušala sjetiti što mi je to bilo prije - nisam mogla. Nisam se mogla sjetiti čak ni o čemu ili što sam razmišljala. Znam samo da me u valovima preuzimala nervoza i da sam joj se potpuno prepustila. Nemoćna. Izišla sam iz kupatila i vidjela da je već ponoć. Zapravo sam ja dobar dio već odspavala. Zadrijemala sam nervozna pa sam se probudila nakon sat vremena još nervoznija. A ono između - nisam sanjala, jer su sat i komp bili ugašeni, ali djelomično je, možda, ipak loš san kriv da sam skoro izludila. Takav napad nervoze nije mi se još nikada dogodio. I nije lijep osjećaj.  Sad je pak novi dan, novo jutro. Sunce. Bit će lijep i doručak. Onda ću se sjesti i pokušati učiti. Naučiti ću sve što mogu. Izići na ispit i šta bude - bude. A sljedeći tjedan, u petak - MOOOOOOOOOOOOOREEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE   |
- 09:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||