Korak naprijed ...
04.06.2004., petak
Moja mama!
Moja mama je u biti cool žena. Jučer se fino izvikala na mene. A ja sam danas položila ispit. Bolesna sam. Nije nešto ozbiljno ali jest dugoročno pa mi je puna kapa toga. I ja tako jadna, umorna mislim da mi je najgore na ovom svijetu. Još sam jučer u jutro odlučila da neću izići na taj ispit. Nisam niš ni učila. Dva dana sam sjela za jedan relativno opširan ali sadržajno bogat ispit. Svaki detalj pravoslavne vjere, protestanata, anglikanaca, sekti itd. je trebalo naštrebat. Doslovno - svaki detalj. Pa mi ove godine i taj fax ne ide baš najbolje. Opet ja mislim da sam glupa. A prošle sam godine dala 11 ispita u 3 tjedna i bila puna 3 mjeseca na moru. Al ove godine - nikako. Iako nemam takvih ambicija. No, point je da me prošlo. Ta volja. Za svime. I zovem ja jučer moju dragu mamu da me utješi. Jer - Bože moj - ja sam tako jadna. I samo želim da mi netko kaže da neće propasti svijet ako ponavljam godinu. Kad bi mi samo netko to rekao onda bi ja sigurno zapela učit i bilo bi sve ok. Glupo. Ma znam. Međutim - mislim da sam pogriješila trenutak. Moja draga mama se lijepo izvikala na mene da joj još samo to fali da ja ponavljam, da ima ona dosta svojih problema, zar nisam pomislila da možda i nju nešto boli al ona šuti jer tatu boli za oboje (koji smo mi kroničari u familiji - dobro pa mi je sestra farmaceut. Ona ni ne osjeti bol ili bolest i vec je na tabletama pa ni ne stigne kukat.) i kao točka na i dodala mi je, ta moja draga mama, da se prestanem samosažaljevat. Ajme. Ima još jedna sitnica o meni koju možda ne znate. Naime - ne podnosim kad netko kaže (pogodite) nešto loše o meni. Tj. ne podnosim kritiku - pa makar bila konstruktivna. Odmah mi se pali neki obrambeni sustav pa nađem milijun opravdanja zašto sam takva. Kako bi rekli Slovenci - napad je najboljša samoobramba. Ali ovaj put nisam iskoristila to oružje. Nego mi se dogodilo nešto sasvim novo. Pitala sam se dal je to možda istina i zaključila da bi moglo bit. Ok, ok ... da je. Pa ja se stvarno sama sebi "smilim" (opet kako bi rekli Slovenci al šta vam ja mogu kad mi fali hrvatski riječnik u kući). Istina da imam problema, al hajd molim te tko ih nema... Nije baš da mi je najgore. Zapravo sam sasvim prosječna 22-godišnjakinja koju muće svakodnevne stvarčice. Ponekad me i nešto zaboli, dva puta na dan pijem dvoje različitih lijekova ali barem nisam gladna, nisam žedna i nisam glupa (ovo zadnje možda ponekad i za poneke ljude) :) Zašto ja uopće sve ovo pišem? Tako se mama izvikala, ja sam došla malo k sebi, otišla u jutro na fax prijavit se za ispit u utorak, sjela ispred vrata predavaonice i od 10h do cca 13h učila, ušla, dobila pitanja, bila nervozna, izišla sa 9/10 - položenim ispitom. Ma život je baš lijep, samo treba hrabrosti i ponekad slušat mamu. :)) |
- 14:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||