Korak naprijed ...
02.06.2004., srijeda
Gdje sam ja?
Trebao je biti opusten vikend. Vikend prije ispita. Ispita, koje cu vjerojatno popadat jedan za drugim jer nemam volje. Za nis. No, ispao je vikend ... naporan. Nakon 3 godine sam izisla na neka "stara" mjesta. Naoruzana jakoscu i samopouzdanjem. Nije dugo trajalo. U silnoj zelji "ne sresti nikoga" - srela sam cak jednu osobu previse. I to dva puta. I konacno sam se vratila. Doma. Da, doma. Da mi je netko rekao prije godinu dana da cu cekat ljeto ne ocekujuci nista i da cu za ovaj grad reci da mi je dom – nasmijala bih se i rekla da me ne poznaje... A sad : za ljeto ocekujem samo naci neki posao i raditi. Daleko od mora. I biti tu. Cijelo ljeto. Doma. Sta je dom? Gdje se covjek osjeca kao da je doma? Mene to zbunjuje. Dakle - doma sam i sva sam sretna jer sad mogu ponovno prestati misliti. Mogu prestati misliti. Predivno. No, i tu sam odmah srela jednu osobu previse. Sretna sam za to da sam mogla sresti te dvije osobe "viska" ali ujedno me nesto stisce. Neopisivo... Neobicno... Uvijek sam obozavala kad su ljudi pricali o meni lijepe stvari, kad su meni govorili lijepe stvari, kad sam bila u sredistu paznje, kad su se brinuli za mene,… Uvijek sam obozavala, valjda, biti sebicna. Jos uvijek to volim. Nikada nisam voljela na dugo I siroko pricati o svojim greskama. Svojim greskama? Kojim to greskama? Cak I kad sam znala da sam JA pogrijesila, znala sam situaciju preokrenuti na nacin da se suprotnik (ne nuzno neprijatelj) pocne osjecati jako kriv. I tako bih izbjegla pravdanje koje mi je bilo oduvijek visak. Koji klinac se imam ja kome pravdati? Ja?! Pa sam radila greske I dalje. Nikad ja kriva direktno, naravno. Uvijek netko drugi. Pa sam pogrijesila prvi put. Krivo je bilo drustvo. Pritisak sa svih strana. Svi su samo o tome pricali. Ono, 4. srednje – nista nije bilo zanimljivije. Ma koja matura! Poceli su se I odmori trositi na pricanje o tome. Cak ne samo na pricanje. Trcalo se za vrijeme odmora, da se moglo kasnije cijelih 45min pricati o tome. Valjda da sat prode brze. Do sljedeceg odmora. Halo, curo, zivciras me. Ne, gadis mi se. Jos si k tome I glupa. No, utjecalo je to na mene. Iako – nisam htjela. Poput malog djeteta… Kad sam imala priliku poslati sve k vragu – druga greska. Nikada u zivotu se nisam toliko ispricavala. Iskreno? Ma tko ce ti ga danas znati dal je bilo iskreno! Valjda vise iz nekog straha. Kasnije su mi objsanili da se bojim biti sama. Ma nije to to! Sigurno! Ili? Odbila mi se ta greska, poput bumeranga. S njom je otislo povjerenje. Vuklo se sve skupa. Nikad kraja. Pa mi je puko film. Meni. Pazi to – sve ja uprskala I na kraju MENI pukne film… Na srecu imala sam nekoga uz sebe tko mi je uporno govorio da je odluka ispravna. Hvala ti na tome (bez ironije). Ne usudujem se komentirat – no, upravo to je bilo presudno I za drugo pucanje filma. Pa sam lijepo objasnila (pokusavajuci uciniti barem jednom nesto ispravno) da nece biti nista od toga sto se ocekuje I moj stav je bio prihvacen. Ili sam tako samo ja mislila? Nije proslo ni 7 dana… ni 7 dana!!! Pa mi jucer kaze – ti si jaka. A sta drugo reci nego “ha ha ha”. Ok, 7 dana, sve je izgledalo super. Osjecaj da mogu dobit ono sto trazim, ono sto zelim. Zaista je bilo tako. Vidjela sam sto sama ne bih mogla, naucila sto sama ne bih zeljela, radila sto se sama ne bih usudila. I tako je sve izgledalo super dok ja nisam pozeljela vise. A to mi cak ni on nije mogao dati. Kad sam pomislila na nesto zivotne vaznosti tu se raspalo. Pa sam se pocela pitati dal ima smisla biti s nekim s kime znas da nemas buducnosti… Sto biste vi rekli? Mi smo rekli da nema. Pa je tu bio kraj. Uvijek je znao reci pravu stvar... Da, i on isto... Ono sto sam zeljela cuti. A moj problem je, jednostavno, sto previse mislim. Previse kockam. Sta je pisac htio reci... kao da je bitno... u mom rijecniku ima jedna rijec znacenje ispisano na tri stranice... Na prvoj je kako bi to ja zeljela razumjeti, na drugoj sta autor zeli reci a na trecoj sta bi realno moglo biti. Ocito ni jedna stranica ne oda pravo znacenje... A mozda, mozda... mozda mi - nije vrijeme da se pomirim s nekim stvarima. Netko mi je jednom lijepo rekao - previse je pitanja jos ostalo neodgovorenih. Znam da odgovore necu ni dobiti ni dati ... Ne da mi se vise o svemu u dialogu. Nasla sam place gdje se mogu ispucavati. Prestati misliti tko, sto, gdje i zasto... Samo pucati slova... Bez brige i razmisljanja - ako se nekomu ne svida neka se makne.... Samo rijeci. Moje rijeci. I jos uvijek gledam u mobitel. Pise mi se. Osobito mi se pise nakon ovog vikenda. Samo jedna ruzna rijec. I jedna mozda lijepa uz nju. Ali lijepa tek toliko da se ja bolje osjecam. Polako shvacam koliko sam egocentricna i sve vezano uz "ja". Ali - zar nije to najbolji nacin da na kraju smognes snage barem jos za onaj 'udahni'... Jer sve se svelo na tih pet famoznih dana u godini. I cekaj godinu dana za pet. I godinu za pet. A ta godina… monotona. Zbog obaveza. I umora. I svega. I danas. Puno je vremena proslo. Neke su stvari ostale. S obje strane. Osjecaj krivnje. Poneki oprosti. Poneki hvala. I znatizelja. Mozda cak briga. Ali i tu brigu svrstavam u znatizelju. Cesto sam umorna. Tada ih sve odbijam. Ne zelim nikoga. Zelim sebe. Ali sebe trebam pronaci. Pa sam umorna i od toga. Ili me je strah pronaci se? Tko zna sto cu tamo naci… Kaze mi – You're Supergirl and Supergirls don't cry. Ne poznaje me? Nemoguce! U tisini svoje sobe. U trenutku kad sam sama. Ova Supercura itekako place. Ali sama. Mozda joj suze jedine mogu reci gdje je i tko je. Mozda! Ali ih ne slusa. I preostaje mi samo jos sklopiti ruke… zatvoriti oci… pronaci Njega… i zaspati… |
- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||