ponedjeljak, 16.06.2008.
Tarantule
Tarantulama se naziva velika skupina dlakavih, ponekad i vrlo velikih pauka koji, po klasifikaciji, spadaju u obitelj Theraphosidae, u kojoj je identificirano oko 800 vrsta. Love plijen na tlu i ne pletu mreže. Prehrana im se najviše sastoji od insekata i drugih artropoda (skakavci,...), koje najčešće love u zasjedi. Najveće tarantule mogu ubiti životinje veličine guštera, manje zmije, manje ribe, miša ili ptice.
Većina tarantula nije opasna za ljude, a neke vrste se drže kao kućni ljubimci ili za hranu. Prirodno stanište tarantula su tropska i pustinjska područja diljem svijeta. Postoje i mnoge druge vrste paukova koje se evolucijski vežu blisko tarantulama.
Općenito, tarantule su aktivne noću, ubijaju lovinu injiciranjem otrova kroz svoje šiljate zube. Gladna tarantula u zasjedi čeka plijen. Ima osjetljive dlačice koje im omogućuju detektiranje veličine i položaja potencijalne žrtve pomoću vibracija koje "žrtva" proizvodi kretnjama. Kao i mnogi drugi pauci ne vide mnogo, osim svjetla, tame i kretanja, a koriste osjet dodira kao način percipiranja svijeta oko sebe. Što se tiče hranjenja tarantula držanih u zatočeništvu, bitno je napomenuti, ako tarantula odbije ponuđenu hranu, treba je izvaditi van terarija i ponuditi joj ponovno za nekoliko dana. Ako je opet odbije, ponovno joj hranu treba ponuditi za nekoliko dana. Hrana se ne bi smjela ostavljati u terariju više od nekoliko sati, a ostatke nepojedene hrane ukloniti kako bi se izbjeglo kvarenje hrane (nastanak plijesni i dr. mikroorganizmi). Također, smatra se kako temperatura ima veliki značaj za apetit tarantule. Ukoliko se spusti ispod 20 °C slabije jedu, a preko 25°C obrnuto. Ponekad ne jedu i mjesec dana, bez posljedica na zdravlje.
Tarantule žive u gnijezdima različite izvedbe. Razlikuju se one vrste koje žive u jamama ili rupama (terestrijalne), koje kopaju ili sami, ili koriste napuštene jame glodavaca ili drugih malih životinjica. Druge tarantule grade dom ispod kamenja ili trupaca drva. No, neki grade svilena gnijezda na drveću (arborealne), padinama planina, zidovima zgrada. Tarantule su vrlo spretni penjači. Kao i ostale vrste paukova, tarantule prolaze razvojne stadije presvlačenjem. Mlade tarantule presvlače se nekoliko puta godišnje, dok se potpuno razvijene jedinke presvlače jednom godisnje, ali i rjeđe.
Tarantule su dugog životnog vijeka. Neke vrste odrasle su tek sa 2 - 5 godina, no neke vrste potpuno su spolo zrele sa 10 godina starosti. U kasno ljeto i ranu jesen (rujan i listopad u sjevernijim krajevima), mužjaci napuštaju svoja skrovišta u potrazi ženke za parenje. Kad je pronađe, izgura je iz skrovišta i daje signal za parenje vibracijama tijela i tapkanjem prednjih nogu. Ako je ženka spremna za parenje, također će vibrirati tijelom i tapkati nogama. Nakon parenja, mužjak se mora brzo izvući iz skrovišta jer je velika vjerojatnost da će ga ženka pojesti.
Ženka koja nije spremna za parenje također ponekad pojede mužjaka koji je želi pariti. Ovo je mnogo rjeđe u tarantula nego u drugih vrsta paukova.
Određene vrste tarantula pare se višekratno u periodu od nekoliko tjedana. Parenje tarantula uvelike se razlikuje od onog u sisavaca. Prije samog parenja, osim što treba biti siguran u vrstu i različite spolove paukova koji će biti stavljeni zajedno za parenje, treba i dobro nahraniti ženku da mužjak pri prvom kontaktu sa ženkom ne postane hrana. Dakle, ženku treba hraniti dok ne počne odbijati hranu. Mužjak poslije poslijednjeg presvlačenja (spolna zrelost), radi neprozirnu mrežu na ravnoj podlozi. Trljanjem trbuha po takvoj podlozi ispušta sjeme. Svojim pedipalpama ("rukama") uzima sjeme. Kod samog akta parenja, u otvore na donjem dijelu trbuha ženke, mužjak pedipalpama prenaša sjeme. Tada mužjak brzo napušta mjesto parenja, kako bi izbjegao povratak apetita ženke. Neki uspiju pobjeći, dok neke ženke pojedu. Ženke polažu od 50 do 2000 jaja, ovisno o vrsti, u svilenkastoj opni jajeta i tako ih čuva sljedećih 6 - 7 tjedana. Terestrijalne vrste slažu kokon u obliku kugle, dok arborealne vrste kokon postavljaju na vertikalnim površinama iznad zemlje. Već nakon 3 tjedna u kokonu, pauci nekih vrsta će se početi razvijati i iz jajeta se razvija u nimfu prvog stupnja. U tom stadiju se još ne kreću niti hrane.
Kako se ženke nastavljaju presvlačiti i nakon spolne zrelosti (sposobne su regenerirati nožice), tako produljuju svoj životni vijek. Ženke žive oko 30 godina, a često dosegnu starost i od 40 godina. Mužjaci dožive 10 - 12 godina, ovisno o vrsti. Tarantule obično žive samotnjački jer su gotovo sve kanibali, tj. napasti će i pojesti jedinku svoje vrste. No, postoje iznimke, tarantule Avicularia avicularia mogu živjeti u zajednici, jer su jedinke tolerantnije prema drugim jedinkama. No, držanje tarantula u zajednici, bez obzira na vrstu nije preporučljivo, osim kod iskusnih vlasnika.
TARANTULE ODRŽAVANJE:
Kod kupovanja tarantule, jedna od osnovnih stvari koja se mora uzeti u obzir je kakav je okoliš potreban odabranom pauku, a za to je potrebno znati koje je pauk vrste, ili bar koji je rod (eng. "genus"). Dakle potreban je latinski naziv. Nazivi na hrvatskom i engleskom jeziku su u 99% slučajeva netočni (u "našim" dućanima) i nije sigurno o kojem je pauku riječ. Latinski nazivi u Hrvatskoj su isto tako sumnjivi zbog nezainteresiranosti dobavljača, krivim imenima na uvoznim dozvolama i nezainteresiranosti samog prodavača za dobrobit životinje. Tako da će za mnoge paukove dati kriva imena što zbog neznanja, a što zbog želje za većom zaradom pošto nude "rijetku" ili, još gore, "novu vrstu". Zato prije kupovine treba pročitati i prelistati puno knjiga, i pregledati puno slika i web stranica.
U KRIVIM UVJETIMA NEKE VRSTE TARANTULA SE NEĆE MOĆI NORMALNO RAZVIJATI, IMATI ĆE POTEŠKOĆE KOD PRESVLAČENJA I NAKON NEKOG VREMENA ĆE UGINUTI.
Tarantule nisu "društvene" životinje i zato svaku jedinku treba držati u zasebnom terariju. Terariji mogu biti razne vrste plastičnih kutija (prozirnih po mogučnosti), terariji za gmazove, akvariji za ribe (na kojima treba postaviti poklopce jer tarantule mogu hodati po staklu) ili posebno izrađeni terariji za paukove. Zato što u Hrvatskim dućanima nema dobrih/prikladnih terarija, pogotovo za terrestrialne tarantule, najbolje ih je izraditi sam ili ih dati izraditi po narudžbi, što će ispasti puno jeftinije.
Veličina terarija zavisi o vrsti i veličini tarantule. U "pravilu" je da terarij bude barem dva do tri puta duži i barem dva puta širi nego što je raspon nogu tarantule. "Arborealne" tarantule zahtijevaju visoke terarije jer one rijetko silaze na tlo, pa im je važnija visina nego širina terarija, dok je za vrste koje žive na tlu (eng. "terrestrial") važno da nije previsoko. "Terrestrialne" vrste nemaju takvu sposobnost hodanja po glatkim vertikalnim površinama kao "arborealne" i ako padnu sa stakla mogle bi se ozlijediti i uginuti od zadobivenih ozljeda.
Tarantule iz istih rodova (eng. "genus") zahtijevaju otprilike iste uvjete održavanja.
ODRŽAVANJE "ARBOREALNIH" VRSTA:
Terarij bi trebao biti visok barem dvije do tri dužine raspona nogu odrasle jedinke, 30 do 40 cm. U većim terarijima će pauku biti teže pronaći hranu i posudu sa vodom. Širina terarija i nije toliko važna, ali bi trebala biti oko 30 cm. Terarij bi trebao imati dvoja vrata radi lakšeg održavanja, i manjeg uznemiravanja pauka. Jedna klizna vrata ili poklopac na vrhu terarija, i na jednoj strani terarija, više pri dnu, još jedna klizna "vrata". Vrata sa strane ne trebaju biti prevelika, tek koliko je potrebno za lagano čišćenje terarija. Za arborealne vrste ventilacija je jako važna. Rupe za ventilaciju najjednostavnije je izbušiti na vratima i poklopcima od plexiglasa.
Podloga kod arborealnih vrsta i nije toliko važna zato što te vrste najviše vremena provode na vrhu i stranicama terarija i jako rijetko silaze na tlo, pa je zato "dubina" podloge od samo par centimetara dovoljna. Za podlogu se može koristiti treset ili kupovna zemlja za cvijeće, koja može biti pomiješana sa tresetom radi boljeg zadržavanja vlage. Zemlja treba biti dobro "utisnuta" zbog lakšeg pronalaska ostataka hrane koji će pasti na nju. Posuda za vodu treba biti velika (za odrasle tarantule). U terariju se trebaju nalaziti i grane po kojima se paukovi mogu penjati, i između kojih mogu isplesti mreže. Zbog veće otpornosti na plijesan i kojekakve gljivice bolje je koristiti grane od vinove loze ili korijenje "mangrovog drveta" nego ostale vrste drva.
ODRŽAVANJE "TERRESTRIALNIH" VRSTA:
Terarij bi trebao biti oko tri puta duži i širi nego što je raspon nogu tarantule. Prikladna veličina bi bila 40 x 30 x 25 cm (ili slične kombinacije). Terarij za "terrestrialne" vrste ne treba imati vrata na nekoj od njegovih strana, najviše zbog sigurnosti samog pauka. Iako vrata na stranici terarija mogu poslužiti kod parenja, da omoguće lakši pristup paukovima iz jednog terarija u drugi. Vrata na vrhu terarija mogu biti klizna ili kao poklopac koji se može cijeli odstraniti.
Podloga za "terrestrialne" vrste je jako važna, zbog toga što se pauk po njoj svakodnevno kreće.Dubina podloge treba biti najmanje desetak centimetara. Najbolja podloga za većinu tarantula je treset, koji se može pomiješati sa komadima kore drveta; ili pomiješani komadi kore sa zemljom za cvijeće (nesmije se koristiti zemlja tretirana pesticidima i kemikalijama za "bolji" rast biljaka); prije stavljanja u terarij zemlja i drvo se treba "spržiti" u mikrovalnoj ili običnoj pećnici, ili prokuhati u vodi (zbog mogućih nametnika koji se mogu naći u njima). Sitni pijesak nije dobar za podlogu u terariju.
Temperatura unutar terarija za tarantule mora biti između 22 i 29'C, a najidealnija za većinu vrsta je oko 26'C. Za vrste iz tropskih šuma temperatura bi trebala biti između 26 i 29'C. Većina tarantula se može prilagoditi blagim promjenama temperature, ali veće promjene mogu utjecati na zdravlje tarantule. Grijanje terarija može biti problematično. Ako je terarij od stakla može ga se zagrijati sa "samoljepljivim grijačem" (eng. "heating pad") za terarije koji se lijepi na stranicu terarija (ne ispod!). Takve grijači u Hrvatskoj se mogu naći u različitim veličinama, ali su dosta skupi. Kod paukova se ne koristi "grijači kamen" (grijač u obliku kamena koji se koristi za reptile) jer se kamen previše zagrijava, a ostali dijelovi terarija ostaju hladniji. Ako se tarantula pokuša ukopati ispod kamena, da izbjegne toplinu, još će se više zagrijati i umrijeti od vrućine ili dehidracije (tarantule nemaju previše razvijeni mozak i djeluju instinktivno). Mogu se koristiti i "kabelski grijači" (eng. "heating cable") koji postoje u raznim dužinama i razne jačine (W). Na temperaturu i vlažnost u terariju se uvijek mora paziti.
• Terariji se ne smiju direktno izlagati sunčevoj svijetlosti! •
Za promatranje tarantula noću koriste se crvene, zelene ili plave lampe jačine od 25W. Lampu treba biti na manjoj udaljenosti da ne bi došlo do jačeg zagrijavanja terarija, koje kao što je već navedeno može uzrokovati ozljede ili smrt tarantule.
Kako je već naglašeno, razina vlage je jako važna. Bez dovoljne vlage neke vrste tarantula mogu dehidrirati ili imati problema kod presvlačenja. Oboje može završiti smrću tarantule. Vrstama koje dolaze iz tropskih šuma potrebna je 60-85% vlažnosti zraka. To se postiže posudom za vodu i špricanjem terarija. Vlaga je isto tako jako važna za mlade tarantule. Postotak vlažnosti se prati pomoću "Hygrometra".
Tarantula se hrani uglavnom raznim insektima a ponekad i manjim glodavcima, gmazovima, pticama i ostalim malim životinjama. Tarantule, iako ih zovu paucima ptičarima, nemogu svladati odraslu pticu, ali ozlijeđene ptice ili mlade koji ispadnu iz gnijezda sa lakoćom će svladati.
• Za hranu se ne uzimaju životinje iz područja u kojima se koriste pesticidi! •
Tek kupljene tarantule će u početku najvjerojatnije moći pojesti hrane koja će joj u daljnnjem razvoju biti dovoljna za cijeli mjesec. Svi ostatci hrane se obavezno trebaju ukloniti što prije da se izbjegne nastanak plijesni ili razvitak kojekakvih nametnika na njima, što će ujedno i pomoći pri održavanju terarija čistim. Ne preporučuje se ubacivanje "više hrane" odjednom u terarij. Kad tarantula pojede ponuđenu hranu onda se treba ubaciti druga. A za lakšu "kontrolu" same hrane (cvrčaka, crva, žohara) može se koristiti glatka keramička "posuda za hranu". Ova metoda je jako korisna i zbog sigurnosti da ta "hrana" neće napasti tarantulu za vrijeme presvlačenja.
Ako tarantula počne odbijati hranu (hrana ostaje u posudi) to može značiti da se je prejela ili se priprema za presvlačenje (što je najkritičnije razdoblje za tarantule). U svom razvoju tarantula se mora "presvlačiti" da bi mogla dalje rasti. "Presvlačenje" (eng. "molting, moulting") je proces u kojem tarantula skida svoju staru kožu i razvija se u novoj, većoj. Mlade se tarantule (eng. "spiderlings") u prvoj godini života presvuku 5 do 6 puta, dok odrasle jednom u dvije do tri godine. Arborealne vrste češće mijenjaju kožu nego one koje žive na tlu, ali imaju i kraći životni vijek. Prije presvlačenja tarantula će prestati jesti. Post će početi od par dana do par tjedana prije, kod starijih paukova i po nekoliko mjeseci prije, presvlačenja. Tarantula će u to vrijeme malo potamniti (to se najviše vidi na abdomenu), i neće se kretati koliko se prije kretala. Ako tarantula odbije ponuđenu hranu, hranu treba izvaditi van i ponuditi joj ponovno za par dana, ako opet odbije, ponovno joj treba ponuditi hranu za nekoliko dana. Hrana se ne treba ostavljati u terariju više od nekoliko sati jer kad se tarantula počne "presvlačiti" i mali cvrčak je može ubiti.
Kada dođe vrijeme presvlačenja, tarantula će si napraviti "krevetić" od paučine na kojem će provesti tih nekoliko sati. Presvlačiti će se ležeći na leđima (kad tarantula leži na leđima to ne znači da je mrtva; kad tarantula umire najčešće to čini tako da sve noge podvuče pod tijelo). Poslije presvlačenja još neko vrijeme će se odmarati na leđima, neće se puno micati. Nakon nekog vremena opet će stati na noge. Slijedećih nekoliko dana će se odmarati, i neće jesti dok se nova koža ne osuši. Kada tarantula bude spremna, dakle kada joj se nova koža osuši, početi će sa hranjenjem. Hranu može uzimati svaki dan, i po nekoliko puta, dok se ne zasiti i počne odbijati hranu; tada se može nastaviti normalno hraniti nekoliko puta tjedno. Presvlačenje ne bi trebalo trajati duže od 12 do 15 sati, nakon tog vremena tarantula vjerojatno treba pomoć. Najčešći problem je premalo vlage, pa zbog toga stara koža ne silazi kako treba. Trenutno veliko povećanje vlažnosti terarija, bez uznemiravanja tarantule, postiže se stavljanjem šalice sa vrućom vodom u zatvoreni terarij. Ako su uvjeti u kojima pauk živi dobri šanse za komplikacije su jako male. Tarantule se ponekad ozlijede zbog lošeg "inventara" u terariju ili za vrijeme presvlačenja, pa tako mogu izgubiti dio, cijelu nogu ili čak više nogu, tokom idućih presvlačenja "izgubljeni" udovi bi se trebali polako regenerirati, dakle narasti će novi (ali samo u slučaju da tarantula nije teže ozlijeđena i ne iskrvari). Mladi paukovi će prije regenerirati izgubljene udove nego što će to učiniti stariji paukovi.
Jedanput ili dvaput godišnje zbog temeljitog ćišćenja terarija od smeća i nametnika, mijenjanja podloge i slično, tarantula se mora preseliti. Najlakši način za to je da se tarantula lagano "usmjeri" štapićem ili kistom u plastičnu kutiju. Nakon ćišćenja terarija tarantula se istim načinom vrati nazad u terarij.
Nametnici. Mali, bijeli (ima ih i u drugim bojama), prokleti stvorovi koji će se sigurno bar jedanput naći u svakom terariju. U terarij dolaze na "hrani" koja se daje tarantuli, u podlozi i komadima drveta koji služe za dekoraciju terarija. Nametnici će se prvo moći primjetiti na vlažnijim mjestima u terariju, na posudi za vodu i oko nje. Neke vrste nametnika su toliko male da ih se rijetko (teško) može vidjeti golim okom. Terarij se svakih par tjedana treba pregledati povećalom. Najbolji način da se terarij očisti od nametnika je da se tarantula premjesti u suhu(!) plastičnu kutiju, sa "dobrom" ventilacijom, bez ikakve podloge, samo sa posudom za vodu. U toj kutiji treba ostati par dana. Terarij se treba dobro očistiti, a svi predmeti prokuhati ili "spržiti" u mikrovalnoj pečnici. Kod vrsta tarantula koje dolaze iz suših i pustinjskih područja nametnici se neće ni pojaviti ako su ostaci hrane redovito odstranjivani iz terarija.
Tarantule su ljubimci, kao i ribe, samo za gledanje (eng. "display animals"), i ne treba ih se maltretirati. Tarantule ljudsku pažnju neće shvatiti kao psi i mačke, već kao prijetnju i pokušati će pobjeći, ugristi ili "baciti" iritirajuće dlake (eng. "urticating hairs") koje ponekad izazivaju jaki svrbež i iritiraju kožu.
Iako... tarantule se mogu držati u rukama, ali jako pažljivo. Nagli pokreti, vibracije i strujanja zraka mogu uplašiti tarantulu. Uplašena tarantula će početi bježati, skočiti sa ruke, pasti na pod i teško se ozlijediti. Može i ugristi osobu koja je drži, refleksnom reakcijom čovjeka, tarantula će "poletjeti" i najvjerojatnije udariti u strop, zid ili pod, i opet... teško se ozlijediti; a i otrovni ugriz nije najbolji način da se otkrije osjetljivost ljudskog organizma.
Ako se ikad i pomisli na držanje tarantule u rukama za to je potrebna smirena tarantula, koja ima visoki stupanj tolerancije, koja nije gladna i koja nije otrovna; puno pažnje, puno opreza i puno strpljenja.
Poslije "rada" u terariju ili diranja tarantule ODMAH se trebaju oprati ruke. Tarantuline dlake na ljudskoj koži najlakše se odstranjuju jakim selotepom.
(detaljnije o "iritirajućim dlakama" na: Urticating hairs)
AKO DLAKE TARANTULE DOSPIJU U OČI ILI DIŠNE ORGANE, TREBA VRIŠTEĆI PROJURITI ULICAMA I OBAVEZNO POTRAŽITI POMOĆ LIJEČNIKA!!
