• On/Off

Svi mi zapravo tražimo sebe. Ili ne? Hmm...

„Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku.“



Koja istina. Brutalno. I to traženje samih sebe… Nije to samo to. To je pokušaj da svaka osoba u tebi u istom trenutku pogleda u istom smjeru. Da svaka osoba osjeti iste trnce. Da oči zaiskre istim sjajem. Kad pogledaš u nebo i vidiš zvijezde, kao da gledaš svaku osobu unutar sebe i diviš se skladu koji vidiš. Da ne razmišljaš ni o čemu, a opet, u jednom trenutku misliš o svemu. Tražeći sebe, ono što pokušavamo naći je jednostavno, mir.



Ona ispunjenost koja ti dopušta apsolutno sve. Trenutak kada si potpun, kada to znaš bez da na to misliš, bez da to priželjkuješ… Kada je pogled svih onih osoba unutar tebe uprt negdje, a ne znaš točno gdje. Jer nije ni bitno. Uprt je u budućnost, beskraj. U svaki trenutak tvog života, istovremeno prošlost i sadašnjost… Kada poželiš trčati najbrže što možeš, a ujedno i ostati na mjestu. Kada to uspiješ.
U životu radimo svašta. Volimo, plačemo, smijemo se… Radimo milijun stvari, a ponekad od svega toga, jednostavno ne stignemo živjeti. Ne stignemo potražiti sebe.




Možda ne moramo otići na kraj svijeta da bismo se zaista i pronašli. Ali nije dovoljno samo sjediti i čekati. Jer kad na tom svom putu traženja sebe počnemo odustajati, kad pomislimo da nikad nećemo pronaći ono što tražimo, tek tada se počinjemo sve više udaljavati od cilja…

Nikad ne znaš što te čeka iza ugla. Zato, poslušaj još jednu pjesmu, ispiši još jednu stranicu, odigraj još jednu partiju, proputuj još jedan kilometar… Jer možda, negdje usput, u nekoj noti, riječi, karti, na nekoj cesti nađeš ono za čim si tragao. Možda nađeš sebe, srce, sve…