Treba mi mir. Želim sjediti negdje gdje nema puno ljudi ili sama u svojoj sobi sa slušalicama na ušima. Dosta mi je buke, problema i briga. Previše me smetaju postupci nekih ljudi. Ne samo jedne osobe, nego više njih. Zanemarujem sve što je loše, tu su ljudi koje volim. Koji mi trenutno trebaju najviše na svijetu. Ovaj put imam premalo snage da se sama izvlačim iz trenutnog stanja. A vani čak ni ne pada kiša, toplo je, makar ne sija sunce. Slušam pjesme koje sam prije slušala. Previše me podsjećaju na neke stvari i neke osobe. Stvari koje su neostvarive i osobe koje su nedodirljive. Uvijek je najbolje pomiriti se sa činjenicama. No što je s onim nada umire posljednja i nikada ne znaš što se može dogoditi, sve je moguće. Vrijedi li u ovakvim situacijama vjerovati u tako nešto? Htjela bih dopustiti suzama da krenu.



Sutra je novi dan. Biti će bolje. :)

=*

Život donosi mnogo razočaranja. Proživljavamo ih iz svakog dana. Bilo od nas samih ili nama dragih osoba. Ja se trenutno probijam kroz rulju i tražim izlaz iz problema. Tamo me čeka riješenje svega. A ja ga ne mogu doseći. Znam da ga ne tražim uzaludno stoga ću samo nastaviti lutati među ljudima. Ne nazirem kraj. Ljudi se sve više skupljaju, a ja se sve više gubim među njima. Velik je pritisak, a ja mu se ne mogu oduprijeti. Znam da ću ugledati izlaz, osjećam to. Tražiti ću, mora se i rulja razići kada tada.

-Previše dopuštam ljudima da manipuliraju mnome.
-Previše me živciraju neki ljudi.
-Previše mi fali moja sestra.
-Previše mislim da su stvari onakve kakve zapravo nisu.
-Previše živčanim jer sutra počinje škola.
-Previše mi je jasno da je ovaj post napisan u nedostatku inspiracije.
-Previše shvaćam da post totalno glup, banalan i nema ničega pametnog što bi se moglo izvući iz njega.
-Previše mi se sviđa stavljati sliku prije posta.

Ništa ovo zapravo nije slično meni. Jako rijetko sam nervozna, depresivna i usamljena. Uvijek sam okružena ljudima koje volim, vesela i nasmijana. Danas je sve obrnuto. Možda je kriva kiša i tmurni oblaci. Jer sutra ću opet biti stara ja.

=*

Tužno mi je gledati kako je ovo prvi post objavljen na blogu. Zašto sam to učinila? Zašto sam obrisala blog koji sam otvorila još ne toliko davne 2006. godine?!? Krećem ponovo, možda mi novi blog i pomogne da krenem sa mnogo drugih stvari ponovo. Na onom su bile svakakve uspomene, toliko toga je u njemu bilo zapisano. Neki će reći -''kako ti se to samo da pisati''. Nekima će to biti samo obična web stranica. Sada je to izbrisano zauvijek. Ostaje mi samo jedna opcija, početi pisati ponovo. Mnogo njih je počelo pisati blog, pa bi ga nakon par dana izbrisali i otvorili novi. Ja sam svoj držala 3 godine. Dok mi nije puklo da ga izbrišem. Izbrisala sam ga. Tako lako mi je to pošlo od ruke. A bilo mi je žao otvarati novi, zbog sjećanja na stari. Okay, nećemo pretjerivati. Još uvijek je to samo web stranica. Uživam u praznicima. Ne događa se ništa toliko uzbudljivo da bih vam mogla o tome pričati. Danas je Uskrs. Zadnjih par godina sve mi se vrtilo oko poklona. Božić, Uskrs, Sveti Nikola. Prva asocijacija pokloni, pare, pokloni, pare. Sada mi više ni to nije važno. Ne smatram se vjernicom, više ateistom. Ne marim previše za neke blagdane. Čak sam i previše puta samog Boga i Isusa opsovala. Znam da će vam sada na pomisao doći koja je ovo glupača, kako može tako nešto i pričati! Okay, nema veze. Svatko vjeruje u nešto. Ne radim razliku između vjernika i ne vjernika. Poštujem one koji smatraju da je Bog stvorio svijet, ali i one koji smatraju da je nastao Velikim Praskom. Svatko ima svoju teoriju i ako mu je jedna po volji neka se pouzda u nju. Zašto ne? Ljudi smo, imamo pravo glasa i biranja. Smatram da se ljudi ne bi trebali međusobno vrijeđati zbog toga tko u što vjeruje. Svatko u nešto, drago mi je ako vjeruješ, ali uvrede na nečiji račun zbog toga zadrži za sebe!
Obećajem da ću ponovo srediti blog. Nisam početnica. Dajte mi vremena. Možda uspomene sa prošlog bloga i ostanu iza mene!