Muhammed, a.s., je rodjen oko 570 u Mekki. Vrlo rano je ostao bez roditelja. Jako mlad se ozenio sa Hatidzom, prvom muslimankom, koja mu je sve do svoje smrti bila vjerna zena. U toku braka sa Hatidzom, Muhammed, a.s., nije imao druge zene. Tek nakon njene smrti (619), slijedeci obicaje svoje zemlje, zenio se vise puta.
Negdje, kada je imao oko 40 godina (610), bijase Muhammed, a.s., prozvan za poslanika. Vecina stanovnika Mekke je odbijala da prizna Muhammeda, a.s., za poslanika, odbijajuci sva njegova prenosenja - Objave i Poruke koje je dobivao od Milostivog. Jos jedno vrijeme mu je plemenska pripadnost pruzala zastitu, ali polozaj je bivao sve kriticniji (622.g. - Prva godina po islamskom racunanju vermena), tako da je Muhammed a.s. sa nekolicinom svojih vjernika presao u Medinu - (Hidzra).
Po prelasku u Medinu, ona preuzima vodecu politicku i duhovnu ulogu. U vrlo kratkom vremenu uspjeva Muhammedu a.s. da prihvate njegove Objave. 630. godine Muhammed, a.s., se vraca u Mekku i proglasava Kăbu - Svetistem muslimana cijelog svijeta. Dvije godine kasnije, 632 umire Muhammed, a.s., i time ulazi u povijest svijeta i religije.
Za muslimane se sa Muhammedom, a.s., zavrsava vrijeme poslanika i po islamskom ucenju, Objava vise nece biti.
Povijest Kur'ana o poslanicima prikazuje Muhammeda, a.s., kao vrhunac i kao zadnjeg po redu poslanika koji je imao svoje predhodnike kao: staroarapski (Hud, Salih, Su'aib) ili kao sto su to bili biblijski predhodnici, profeti kao sto su: Adem=Adam; Nuh=Noa; Ibrahim=Abraham; Musa=Mozes; Davud=David; Sulejman=Salomon; Ilijas=Elija; Irmija=Jeremija: Jahja=Ivan Krstitelj; Isa=Isus.
Od svih poslanika u Kur'anu, Muhammed, a.s., je po svom vjerskom zivotu, najslicniji Ibrahimu=Abrahamu, koji u Kur'anu, po islamskoj tradiciji, ima veliko znacenje.
Uz pomoc svog sina Ismaila=Ismaela je Ibrahim=Abraham izgradio Svetiste - Kăbu u Mekki. On je prvi musliman koji je bio od Boga izabran, jos prije Muse=Mozesa i Ise=Isusa.
Zahtjevi od strane Zidova i Krscana da samo oni posjeduju istinsku religiju, su u Kur'anu od strane Ibrahima=Abrahama - odbijeni.
Muhammed, a.s., vidi u Musi=Mozesu svog predhodnika i poslanika, jer je njegovo vjerovanje isto vjerovanju Muse=Mozesa.
Vec je Musa=Mozes bio dobio zadatak od Boga (Allaha), da ljude uci tome, da je Bog samo jedan. Ali, narod Izraelov se nije drzao uputa Muse=Mozesa i njemu poslatog Tevrăta=Tore, koju su vise puta krivotvore kao Pisanu Rijec predanu Musi=Mozesu.
S postovanjem Kur'an govori i Isau,a.s., njegovom zivotu, porukama, ucenju i djelima. U islamskoj tradiciji ce se prenositi sljedeci Muhammedov, a.s., Hadis:
"Najblizi sam sinu Merjeminom, kako u ovom, tako i u onom zivotu".
Kur'an naglaseno predstavlja posebnost majke Isaove,a.s., Merjeme. (Kur`an, 3). Onda slijedi, dva puta priznanje Kur'ana Isaove,a.s., Objave i njegovog rodjenja (Kur`an, 19 i 3). Isa, a.s., koji je kroz stvaralacke rijeci pozvan u zivot i rodjen od casne Merjeme. Objavom Indzila (Evandjelja - Starog i Novog Zavjeta), je Bog svom Slugi Isau, a.s., blizak i potvrdjuje njegove rijeci predskazanja kroz znakove i cudo.
Po Kur'anu (Kur`an,4,157-159) je Isa,a.s., poslanik Boziji, koji nije umro na Krizu=Krstu; nego ga je Bog spasio i digao sebi u Nebesa. Za razliku od Krscanskog vjerovanja, smrt Isa,a.s., na krizu/krstu u islamu nema isto znacenje.
Takodjer se, po Kur'anu, ne moze Isa,a.s., nazivati Bozijim Sinom. Odbijanje Kur'ana da se predstavi Isa,a.s., kao Boziji Sin je odbijanje istovremeno Krscanskog priznavanja Bozijeg Trojstva.
Uz svo postovanje kojim Kur'an potvrdjuje Isa,a.s., za muslimane je Muhammed, a.s., zadnji i time nenadmasan. Isa,a.s., je njegov predhodnik.
Osnivac islamske religije, Muhammed, a.s., ostaje za muslimane - covjek kao svaki drugi covjek. On je objavljivac Bozije Objave, ali nije u svojoj pojavi i osobenosti - ocitovanje samog Boga.
Na dan smrti , kad moj tabut da sam mrtav kaže svima,
ne pomisli u srcu mome za prašnim svijetom tuge da ima.
Ne plači zamnom i ne kaži:"Oh,žalosti! Vaj, žalosti!"
žaliti za onim treba ko plijen bude šejtanima.
Ne kaži da rastanak je kad ponesu tijelo moje,
jer tek tada stiže vrijeme žuđenijem sastancima.
Kad mi tijelo u grob spuste nemoj tada: "Zbogom!" reći,
grob je ovom svijetu zastor pred rajskijem vrtovima.
Crnom zemljom kad me zaspu ne pomisli da me nema,
Sunce, Mjesec zar nestaju sa njihovim zalascima.
Misliš smrt je utrnuće, a svitanje to je pravo,
kada tijela grob zarobi, duše smatraj slobodnima.
Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci?
zar u sjeme čovjekovo sumnji, onda, mjesta ima?!
Zar vedro vodom ne napuniš kada ga u bunar baciš?
U Jusufov bunar upada duša; gdje je tu razlog jadanjima?
Zato bolje je zatvori usta, a na lice osmjeh stavi,
jer zbog čega ovdje plačeš tamo je povod radostima.
GOSPODARU MOJ...
Gospodaru moj;
ne dopusti da me zavara uspjeh
niti poraz baci u ocaj.
Podsjecaj me stalno,
da je neuspjeh iskusenje
koje predhodi uspjehu...
Gospodaru moj;
nauci me da je tolerancija
najveci stupanj moci,
a zelja za osvetom prvi znak bolesti...
Gospodaru moj;
ako mi uzmes imetak,
ostavi mi nadu,
ako mi podaris uspjeh,
podari mi snagu da savladam poraz,
ako mi uzmes blagodat zdravlja,
podari mi blagodat vjere.
Gospodaru moj;
kada se ogrijesim o ljude,
podari mi snagu izvinjenja,
a kada se ljudi o mene ogrijese,
podari mi snagu oprosta.
Gospodaru moj;
ako se desi da ja zaboravim Tebe,
nemoj Ti zaboraviti mene!
