06.04.2006. / četvrtak

osvrt među osvrtima, you know...

daklem, njegov je dan udaran, a njegov san hiljadu tona za jedan dan...
ludi dan počeo je sa produženim spavanjem(ehej, u 9 umjesto 8, nije šala) i ugodnom vožnjom do faksa s mamom.iako sam joj oko vidikovca morala reći da stane da pokupim jetru i odlijepim želudac od kičme(al ne vozi loše:) ) i veselo došla na faks, trčeći među kapima jerbo sam zaboravila kišobran.i tad je sve počelo...9:03 - uvod u odnose s javnošću.stanovita profesorica majda, da ne imenujem, bila je iznimno čudna.a i mi(da generaliziram, umjesto da ukopavam ljude :).prvih sat vremena smo saznavali razne stvarčice jedni o drugima putem brzinskog intervjua, kao npr da ima kolega vatrogasaca, pa zaručenih, pa onih koji vole šetati po mjesečini, članova moto-kluba, budućih (multi)milijardera, onih koji se boje vrata(percepcije) nekih kojima se mačka zove "bježi ća", propalih anarhista, hostesa, speleologa, umjetnika svih vrsta, obožavatelja svih vrsta umjetnosti, ljubitelja narodnjaka te mladih mama. čovječe, kakvih budućih novinara i PR-ovaca ovdje ima i nema....da, i onda je počela Ona.da, baš TA. profesorica.nježnim i umiljatim glasom krenula je opkopavanje naših mozgova komunikacijskom motikom.što bi se i moglo preživiti, da se nije pojavila BUKA U KOMUNIKACIJSKOM KANALU.ljudi, svaka vam čast.iza mene i ostalih finih, pristojnih, pažljivih, mirnih i nadasve zainteresiranih kolega čulo se ššškovvldđsđxćcfggkzlouzzššššbkmklsšćxxcććtziuubvknlkohpp, nekad jačom, nekad slabijom intonacijom, nekad s par razumljivih rečenica, ali u biti ako je profa bila s motikom, ovi su brate napali sa hordom pokvarenih freza, koje su marširale po sivim eminencijama onih gore navedenih studenata, profe&profe mate, kao oni -Pink Floyd- čekići.i tako od cca.deset do 1 i skoro 30.vau.impresionirana sam.ono, zamisli jezik nakon toga parsatnog meljanja...vibrira.čovječe, da su se kasnije išli baliti s nekim, ne bi morali micati njime.al dobro, i to ima svojih prednosti....
nakon toga-kafa.obavezbo.crna, lijepo...onako, lagana muzika, ne volim baš olivera, ali dobro mi je sjeo nakon ovog "so called-dana".i prisustvovala sam jednom događaju koji je bio od velikog značenja što se budućnosti tiče, premda sad ne izgleda tako.pomirdba, zakopavanje ratne sjekire pripadnika različitih dubrovačih plemena, klanova, kantona, whatever.mokošica city and city itself.genijalno.zaista je lijepo prisustvovati jednom takvm događaju.
ostatak dana - vožnja, bus, vožnja, auto, mama, ostatak obitelji, dosada, kiša, pad tlaka(zato sam ja nekad Nervoza Živac) i naravno, obavezni telefonski razgovorčić...sad se spremam u bed, prvo tuš, pa malo Fazana koji lete ili Enigme.tako nekako...pozzdrav svima. i za...kraj....

MI SMO SE SRELI

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?(A.B.Šimić)

nekad sam tražila osobu kojoj bi ovo mogla posvetiti.našla sam je.cmoka :)))

MySpace Layouts

MySpace Layouts
- 21:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>