nedjelja, 10.01.2016.

duhovi prošlosti

...psssst....tiho.....
Nema nikoga. Polako se okrećem i gledam uokolo...
sjene, visoke i izdužene šetaju oko mog kreveta.

Zatvaram oči...sigurno
će proći i nestati.

pssst...nema nikoga,
nikoga, nema.

Otvaram oči, a
sjene visoke i izdužene
šetaju oko mog kreveta...

Odlezite, vi duhovi prošlosti,
vi, sjenke zla...
vi, otuđeni likovi,
bezlični obrisi....
Odlazite,
ostavite me na miru!

zatvaram oči
pa ponavljam,pssst...
nema nikoga....

Otvaram oči
a sjenke viskoe i izdužene
šetaju oko moga kreveta....

...i govore uglas...
mi smo jedno...
ne možeš pobjeći od nas....

Oznake: Sjenke prošlosti

- 17:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2016 (4)
Ožujak 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poezija

Princeza

Postoje li princeze?
ne znam, ali imam jednu kod kuće....

Kako biti princeza,
ne znam, ali rekoh, imam jednu kod kuće....
jednu smeđu malu
koja pleše balet i jede čokoladu
i ljuti se kad joj netko
ne kaže "hvala"...

Ona je prava dama,
finih manira i
prćastog nosića.

Ona voli sunce i cvijeće
u proljeće,
haljine i cipelice lakirane...

Postoje li princeze
ne znam,
ali imam jednu kod kuće....

Za Sunčicu






Život u rezervatu

Stan, ulica, trgovina, škola,
novo blatnjavo igralište i
auto bez kojeg se ne može.

Zarobljeni, šćućureni u kutu,
svatko iza svojih škura,
svatko iza svoga svjetla.

Oči koje vrebaju iza zavjese,
neprirodni koraci i ukočenost.
Strah, zbunjenost i
"ostavljeni" snovi....

Bježite! Bježite!
Bježite dok još možete...
dok su još vrata otvorena!

Sat otkucava,
tik-tak, tik-tak....

Otići, ostati?
Otići, ostati.....?
Otići!






Pogled kroz prozor

1. I pogled kroz prozor se promijenio,
šarenilo boja i zvukova,
sivilo je pobjeglo, ostalo
samo čekanje...
ptičice i kruh posipan na
prozorskoj dasci....

2. Sve je ogoljelo i
magla se podiže.
Oblaci teški, sivi, olovni,
dolaze i odlaze....

3. Jedino ja ostajem
ja i moji strahovi.
Želim skinuti te okove, odbaciti ljušture starih vremena,
slobodno disati i krenuti
prema Suncu....
Žuta velika lopta zove me,
širim krila.

4. Uskoro ću i ja poletjeti,
odlepršati kroz prozor i
na nekom tuđem tražiti mrvice kruha.

To će biti dovoljno,
neću biti sama.
Odbaciti ću ljude i ljušture,
te sive kreature bez punine i bogatstva duše.
Te nepotrebne sužnje!








Vrijednosti

Ljudske vrijednosti, međuljudski odnosi
važni su.
Ugovori o sreći, otkupi prava na život , odlazak kućne srećice iz stana
i dolazak neželjenih gostiju....
Vrijednosti, otkupljivanje, potkupljivanje,
simboličke cijene kojima plaćamo sate i dane svojih mizernih života.

Ne varati i ostati što duže plutati na površini....
Sklopiti što bolji ugovor sa što sitnijim slovima u kutu,
i uspjeti, živjeti svoj san, sretni i zadovoljni,
raditi ono što voliš i biti okruženi kvalitetnim ljudima...

Stare kante i pokvarene olupine odbaciti,
šutnuti nogom u praznu ulicu,
pljunuti na njih i ne okrenuti se!

Živjeti za ugled? Ma kakvi!
Otrgnuti taj željezni plašt
što vuče na dno
i ostati na cesti,
ne, ne,
ne zaogrnuti se njime,
ostaviti ga i možda ga pokupi netko naivniji?!

Ne treba ti više ništa, bacaj ogrtač ugleda, masku pokvarenih vrijednosti
i olupinu iz njedara!
Vadi ploče laži i čupaj ih!
Laži i varki obljepljene oko svojih nogu i
vadi trnje sumnji ispod svojih noktiju.

Okreni se suncu i svjetlosti.
Pravoj i čistoj dobroti.
Slobodno disati i široko se smijati....

Trči u susret zlatnoj lopti!





Grijeh

Ja sam grijeh...grešna duša.
Grijeh, kajanje...
Grijeh, kasnije....
To tako ne ide,
rekli bi ljudi...
Ali...čitav život moj svodi se
na grijeh, kajanje...

jesam li ja
grešnica ili pokajnica?!

tuđi život

Za mene je dao život. Sada mi je žao.
Ej, kamo sreće da sam ga slušala.
Te tvoje usne...još uvijek osjećam,
sanjam kako su me ljubile.
može li se zaboraviti nečiji dodir,
topao, mek....?

Za mene je dao život,
jesam li ja vrijedna toga?
hoću li ja to ikada uzvratiti.
kako?

Da budem dostojna, pristojna,
fina, uglađena
imam "normalan" i sređen život?!

Uopće nemam pojma o tome
što je on želio od mene?
Zašto se ubio? Da bih ja mogla živjeti?!
Ali, kako živjeti? To mi nikada nije rekao......

Za mene dao je svoj život.
Da ja živim...

Priče

Ni u smrti zajedno
Rođen sam u gradu na moru. Smrdljivi, lučki grad. Rođen sam bez oca. Kopile. Majka se nije brinula o meni pa me "predala" noni. Rođen sam sa krivim prezimenom koje ću nositi do smrti. Prezime koje ne želim, koje prezirem.... Odgajala me ulica, beskućnici, klošari i narkomani. Odjednom, jednoga dana to sam postao i ja. Narkoman. Dečko od kojeg će kasnije ljudi okretati glave. Ljuštura mladosti. Oličenje onoga s druge strane. onoga što se događa drugima. Isturenih kostiju, praznoga pogleda, bijesa u sebi i čekanja da me odnesu u lijesu.... Nije dugo bilo iskre u mojim očima, ni želje za budućnošću. Nju sam odabrao: Heroinu, božicu ljubavi. I nitko mi nije više bio potreban. Ali...smisao života tražiti u svakodnevnici? Tražiti smisao postojanja uopće? Nije mi padalo na pamet. Ipak, smisao je očito negdje postojao, "onaj gore" se pobrinuo za to. Uletjela je u moj život brzo, baš kao što je i nestala. Vrtio sam je u naručju te večeri i rekao kako ju nikada neću napustiti. Lagao sam, i ona je znala da lažem. Od tada postojala je samo Heroina, ona i ja. Našim žilama sada je tekla smeđa, topla tekućina i nismo namjeravali drugačije živjeti. Nismo ni pokušavali. Obožavali smo heroin, on nas je vezao, stezao svojim konopima, korovom, čvrsto i neraskidivo. S vremenom nas je uništio. Budućnost? Nema je. Za nas je nema. Ulica, svjetla grada, napušteni stanovi i hladni trgovi. Ljubav? Ovisnost. U jednom trenutku odlučio sam prekinuti to sve, prepustiti život njoj jer sam vidio koliko se muči. Nije imala snage pratiti me, aja nisam namjeravao živjeti bez droge. Neću, ne mogu. Ali....bila je brža....tablete, hitna, odjel intenzivne njege i mala vjerojatnost da će ostati živa. Molitva me održavala. Bog i heroin, sve u jednom, samo da ona preživi. Dolazio sam joj u snove, pružala mi je ruke, dozivala me,...ali uzalud. Hladna, željezna vrata nisu mi dozvoljavala da ju vidim, dodirnem, poljubim i šapnem da će sve bit dobro. "Ne dolazite više, neće se probuditi..." kreštavi glas bešćutnog doktora, ispijenog lica i koščatih prstiju, vratio me u stvarnost i pljunuo mi moju, našu, ionako besmislenu zajedničku budućnost u lice. Nikad više...Magla...Bijes se mješao s gađenjem prema samome sebi, svijetu u kojem živim i zvukovima razbijenih stakala izloga skupih trgovina kraj kojih sam prolazio. Miris moje skore i željene smrti širio se oko mene poput aure, visio nada mnom i mogli su ga osjetiti svi oni stranci koji su se gurali kraj mene u nagužvanim, smrdljivim gradskim autobusima. Njihov smrad uznojenih ljetnih pazuha i smrad moje smrti ispreplitali su se i činili jedno. Izlazeći iz autobusa, pluća su udahnula sparan i ustajali zrak, a noge? Noge su me same vodile. Znao sam gdje idem. Kucanje, novac, roba. Doza je bila i više nego dovoljna. Žila se sama isturila kao da zna će posljednji put njome poteći zlatni otrov. Onaj koji otpušta sve brige, opušta mišiće i pojačava tugu. Stajao sam u kupaonici, pred ogledalom. Komad razbijenog stakla izvadio sam iz hlača i skinuo se do pasa. Što je to voljela na meni, na mome tijelu, pitao sam se. ono je bilo isuviše ružno i ispijeno. Veliko srce kuca u tvojim grudima, govorila bi. Neznam,nije više ni važno. Uzeo sam staklo i urezao na strani srca slovo K, njeno ime. Krv je curila ali nije bilo važno. S desne strane urezao sam svoje slovo, V. Obrisao se. Uzeo čistu majicu koja se polako topila krvlju, i legao u krevet. I u smrti zajedno....Mrak, osjećam da tonem, sve dublje, dublje....na prozoru njezine bolničke sobe sam i šapćem: "Kika, volim te". Odgovara "I ja volim tebe", iako znam da su joj u ustima cijevi, ali odgovara.....Mrak...odlazim...ugodno je ali se bojim...da je bar uz mene...da me miluje...govori kako će sve biti dobro...nema je...sam sam...ppotpuno sam...odlazim...volim te...volim te.....i u smrti zajedno......04.30.vrijeme smrti.
Svijetlo...nešto ju diže...vuče...svijetlo svuda....guši ju u grlu....nagli udah i čupanje cjevčica iz grla...kašalj...04.30 vrijeme njenog buđenja .
Ni u smrti zajedno.

Za mog Vanju

Sunčica

Lijepi leptir

Jednom davno živio je jedan leptir. I on je bio jako lijep. I on je letio na sve strane, lijevo desno, i po gradovima. i selima. Letio je u bilo koju kuću koja bi mu se svidjela. Jednom je skakao gore-dolje, na zemlju pa u zrak, pa tako cijelo vrijeme. Sve dok mu nije dosadilo. A onda je jednoga dana upoznao jsavršenu leptiricu. Zajedno su letjeli i , kad su se umorili, sletjeli su na list. Tada su se poljubili i leptir je u tom trenutku bio potpuno ukočen, nije više skakao gore-dolje. Kad se pribrao, zamolio je svoju ljubljenu da odu na sladoled. Slasno su pojeli dvije kuglice sladoleda od čokolade i vanilije, naravno. A nakon nekoliko dana su se i vjenčali. Ubrzo su dobili puno malih slatkih leptirića i živjeli su sretno do kraja svoga života i leptirali su vječno.


Napisala: Sunčica, 6.godina



Anđeli
Bila jednom jedna anđelica. Zvala se Dora. Sletjela je na jedan oblak. Tada je ugledala drugog anđela, po imenu Boro. Sprijateljili su se i zajedno igrali. Skakutali su s jednog na drugi oblak, sve do večeri kad je zašlo sunce. Malo su odspavali pa su se probudili i opet se satima igrali. Spustili su se na zemlju i promatrali leptire u letu, konje u trku. Malo su i jahali te konje i to im je bilo posebno zanimljivo. Onda su se umorili i odletjeli na svoj oblak na papicu i odmoriti se. Nakon odmora, anđelica Dora ugledala je nešto. Nije joj bilo jasno što je to, samo je vidjela puno malih očiju koje su gledale u njih. Kad su se Dora i Boro malo približili, vidjeli su da su to strašne ose. Bio je to roj osa. Ose su bile strašne i krenule su prema dobrim anđelima. Anđeli su pokušali pobjeći ali nisu uspjeli, ose su upiknule Doru, a ona je u pomoć zvala Boru. Anđeo Boro raširio je svoja velika srebrna krila i tako zaštitio Doru. Ose ju nisu sada mogle napasti pa su navalile na Boru. Tada je Dora raširila svoja zlatna krila i spasila svog Boru. Ose su vidjele da im više ne mogu ništa i pobjegle su. Dora i Boro su zauvijek ostali na svome oblaku i više se nisu spuštali na zemlju među životinje, i bili su sretni i zadovoljni. Zauvijek.

Napisala: Sunčica, 6 godina