Umorna.

Uživam čitajući. Zatim me svladava umor i pogled mi je sve mutniji. Oči mi suze. Čujem crkveno zovono - otkucava ponoć. Gasim svjetlo iako znam da neću još dugo zaspati. ...Već dugo razmišljam, toliko da sam počela misliti na one bezvrijedne sitnice i počinjem se zamarati glupostima. Kasni sat. Ponovno čujem zvono crkve. Još uvijek sam budna. Vidim narančasti odsjaj svijetla koji baca ulična lampa na cestu.
Budim se s bolovima u vratu. U glavi mi odzvanja svaki pokret. Lutam po kući, noge mi se petljaju i zapinju o svaku stepenicu dok pokušavam doći do svoje sobe. Čekam pola jedan da krenem na autobusnu stanicu. ...Slušam je kako priča u odlasku na more za praznike. Čitam sms poruke koje joj je On poslao. Ona mi sva izvan sebe usputno objašnjava svaku od njih i veseli se što će ga ponovno vidjeti.
Još jedan odlazak na kavu. Isto mjesto - isti ljudi. Dim cigarete mi se uvlači pod odjeću i pod kožu. Ne volim to. Pijem topao Ness od čokolade dok Ona piše zadaću iz engleskog jezika. Odlazim u školu s Njim. Priča mi o nekim događajima proteklih dana. Komentiramo neke predmete i profesore. Uobičajeno.
Opet Oni, One. Njihova lica razvučena u neodoljiv smješak, njihovi pokreti i riječi. Živciraju me; taj ponos, pogled, smijeh, laž i umišljenost.
Osjećam se užasno. Želim da je kraj dana, da odem kući. Želim dočekati ove praznike i odmoriti se.Treba mi to.

Vidjela sam ga. Slučajno u prolazu. Zašto? Opet sam se našla u krivo vrijeme na krivom mjestu. Taj hladan pogled upučen prema stropu cafee-a. Ostala sam hldanokrvna i nimalo šokirana kao što bih bila pred mjesec dana.
Umorna sam.

Nisam u nekoj depri, nisam u bedu, nisam pesimistična (ili možda malo)...samo sam umorna. Umorna od svega.

*Hvala Ti na svemu! Mogla si ti to i bolje.