Love in this world is so hard to find.

Vrijeme prolazi...ljudi se mijenjaju dok neke stvari ostaju iste, nepromijenjene. Još uvjek je ono maglovito vrijeme koje ne želi otići. Tu i tamo se pojavi Sunce. Imam osjećaj da se krećem po nekoj maketi. Oko mene kuće, zgrade, travnjaci, ulice, ispred asfaltirana stara cesta po kojoj hodam, iznad nebo prekriveno sivo-bijelim oblacima. Sve tako beživotno, bez sjaja.

Svi smo djeca duboko u nama. Svi smo ljudi. Svi smo jednaki. Rasizam. Uopće nije važno jesi li bijele, žute ili crne rase. Zašto raditi tu razliku?? Isto kao crnci, mogli smo i mi bijele rase biti robovi. Neopravdane činjenice. A nažalost, ima ljudi koji i danas imaju takvo razmišljanje.
Teško je naći onaj sretan kutak s puno ljubavi u ovakvim okolnostima. Moramo se suočiti sa činjenicama i boriti za sebe. Svijet nam ne popušta i One povlastice moramo sami nalaziti. Zašto dolazi do novih sukoba? Zar nije lakše mirno živjeti i odreći se nekih materijalnih stvari nego živjeti sa strahom gdje ćeš dočekati sutra i hoćeš li ga uopče dočekati?

Uzalud sve rijeći kada je sve gore.

Won't you help to sing
these songs of freedom?



:)