Gdje je nestao život?

S vremena na vrijeme, pišem ponešto.

Željela bih pobjeć...daleko od svega. Uhvatiti svježeg zraka, biti sretna i uživati.



Ne znam što je razlog mom ne definiranom raspoloženju. Sve me tako guši i svaka sitnica me rastuži. Pomisao na sve što se događa oko mene. Na ljude. Ljudi moji, svaki drugi čovjek je u nekoj depri. Negdje sam pročitala da je to zapravo nemoguće. Ne mogu se sjetiti gdje. Uostalom nije važno. Još uvijek nisam jedna od tih teških patnika. ''Shvatila sam da je glupo uopće biti tužan i sam kada ima toliko ljudi koji su sretni i žele da i ti budeš.'' Njene riječi koje su me natjerale na razmišljanje. Postoje ljudi kojima je stalo do tebe. Da, a kod mene je upravo taj strah da ih nema. Pronalazim pogrešku u svakom svom učinjenom postupku, koraku, mislima. Željela bih biti bolja. Željela bih s nekime razgovarati. A imam osjećaj da su te riječi i želje suvišne. Kao što je Lada rekla ''kod mene ne pali ona - najbolje se uči na vlastitoj koži - jer sam prošla kroz toliko sranja, a uvijek se uspijem uvaliti u još gora...''
Sada je to ona bolna istina. Gdje je prava sreća? Postoji li ona uopće? ...Ili je to samo razmišljanje pesimističnih ljudi. Kod mene je prevladala ona želja biti sretnom. Želiš to, a stvarnost je skroz drugačija.

Kazalište. Predstava. Po drugi puta, samo što sam prvi puta bila na premijeri, a sada je to bilo u sklopu školske nastave. Svi su očekivali još jednu u nizu onih dosadnih kazališnih predstava, ali su se razočarali i većina je zadovoljna. Iako već viđeno, nije mi žao što sam je već jednom gledala. :)

Toliko o tome, zasada.

Subeam