...idemo dalje...
JA SE ISPRIČAVAM, ALI JA NISAM NIKAKAV WEB DIZAJNER, PA TAKO NA MOME BLOGU NEĆE BITI NIKAKVIH UKRAŠAVANJA- MOŽDA KAD NAUČIM! HVALA NA RAZUMIJEVANJU
I tako dani prolaze a ja se pitam kad će više doći dan, kad će sunce i mene obasjati i pružiti mi novu šansu za život...nije da ne vjerujem u život ili tako nešto, nikad nisam pomišljala na samoubojstvo, da se razumijemo, to je za mene kukavičluk, bijeg od problema kao i alkohol i droga, a ja si to nikada neću dopustiti...barem sada kako gledam na sebe i život, mislim da si to nikada ne bi dopustila, ali znate kako kažu; nikad ne reci nikad!
Mislila sam na novu priliku, na novi posao, koji inače samo reda radi da se zna, pokušavam naći ali mi ne ide...nova ljubav...koliko je želim, toliko molim boga da ne upoznam nikoga, jer ne želim da mi opet zbog nekoga srce poskoči..ne želim to sada u svom životu, još dugo vremena. Nema smisla.
Alka Vuica je u Anatomiji jedne ljubavi napisala pjesmu za koju mislim da je ona prava koje me pokazuje kakva sam.
NIŠTA OSIM SEBE JA NEMAM.
I NE MOGU TI DATI NIŠTA DRUGO
I NE MOGU TI DATI NEKU DRUGU.
ONOLIKO KOLIKO JESAM,
TOLIKO I NISAM.
PORED TEBE SE DOGAĐA
DA ZABORAVLJAM SEBE,
A TO RANJAVA,
PLAŠI,
UMARA,
DONOSI SUMNJU.
NE VOLIM KAD VOLIM,
TO ME UBIJA.
A NIŠTA OSIM SEBE NEMAM.
NE ŽELIM DA ME RAZNOSI VJETAR.
HOĆU DA BUDEM SVJETLOST
I DA ME NE RANJAVAJU
RIJEČI.
Mislim da se svaka žena može prepoznati u ovim riječima ako je ikada stvarno i iskreno voljela i bila nakon toga povrijeđena. Nakon toga više nisam ista, kad me voljeni povrijedi, kad me prevari, kad me izda, moju ljubav, povjerenje...nije u redu.
Ali mene samo zanima, zašto samo muškarci imaju to pravo da kad ih jednom ostavi ona koju su voljeli smiju odtad nadalje samo povrijediti sljedeću žrtvu, zašto je njima dopušteno da se prema nama ponašaju odvratno i jadno, samo zato jer ih je neka jednom davno povrijedila, i sad ja moram plaćati njezine grijehe...zar bi to značilo, da sad sljedećeg kojeg ja upoznam, moram terorizirati jer je mene netko napustio i prevario, sad taj netko novi, mora patiti i trpiti...koja glupost!!??
I onda opet dođem to zaključka da smo mi žene puno bolje osobe od muškaraca, imamo srca da praštamo, a oni imaju srce da im popuni prazninu u plućima...ha ha...znam da zvuči okrutno i bezobrazno, ali tako je.
Nek mi netko napiše da li pozna muškarca koji je oprostio svojoj bivšoj dragoj i krenuo dalje u neku novu vezu bez duhova prošlosti, pun optimizma i povjerenja...pitam se da li takav postoji.
Po mom skromnom mišljenju, ali jedinom na ovom blogu ( he he) mislim da ih nema puno, ako ih ima.
Iako je ljubav moja neiscrpna tema, ima toliko toga o čemu bi pisala, jer hvala bogu živimo u takvoj državi da se samo možemo žaliti, a tako malo toga pohvaliti da se radi..kada iskreno pogledamo strukturu ove zemlje, zar uopće neka struktura postoji?
Ljudi nezaposleni, umirovljenici gladuju, mladi bez perspektive, svi smo u kreditima do grla, živimo od 01. do 01. u mjesecu, ako stignemo...svi nas kradu, sve prodajemo, zdravstvo nam je davno propalo, policija sudjeluje u nemirima, neki naši gradovi postali su otvorena bojišta, toliko nesreća se događa da mi je muka okrenuti svaki dan crnu kroniku ili uopće gledati dnevnik sa svim tim vijestima...kad nas je zadnji put obradovala neka lijepa vijest???
kad su najavili sniženje nečega, neka otvorena radna mjesta, neka pomoć ljudima-neki napredak...
kako ostati optimističan...kako i dalje voljeti zemlju koja ti ni posao ne može dati kad završiš školu...kad ti za život treba kredit...kad više nema vojnih ili državnih stanova...šta nam preostaje...borba, borba za goli život, za napredak, za bolji život...i onda se ja pitam gdje je nestala ljubav, a tko razmišlja o ljubavi kad ne zna kako će sutra platiti kredit od auta ili stana, ili prvu ratu skijanja na koje nije trebao ići...šopinga koje smo napravili u 1 mjesecu na sniženjima i opet pretjerali...
Danas kao da je trend ili imati super puno love ili konstantno kukati kako je nemas...
najbolje mi je kad ljudi kukaju kako nemaju, ne idu nigdje, ne kupuju garderobu..bla bla i onda im pred kućom osvane novo auto...ah da, pa njega je roda donijela.
Ja se ne bunim, nikada, iako sam trenutno nezaposlena, kad sam zaposlena, pokušavam umjereno trošiti, ne preko svojih mogućnosti, ne dozvoljavam si minus, jer je teško iz njega izaći..živim skromno, ne patim od marki bilo čega, ni garderobe, ni mobitela, no auta...normalna sam...hm, možda mi je to mana!
|