04.08.2014., ponedjeljak
Povijest šumarstva u Hrvatskoj
|
Šume su u povijesti Hrvatske narodu služile za preživljavanje, ali i za gospodarski oporavak nakon brojnih teških nesreća i ratova. Gotovo polovica kopnene površine naše zemlje je pod šumama i šumskim zemljištem, pa se Hrvatsku ubraja u sam vrh europskih zemalja po šumovitosti. Jedan od najstarijih pisanih dokumenata koji govori o korištenju šuma u Hrvatskoj i Slavoniji je dokument mađarskog pravnika Verbocya „Tripartitum opus iuris consuetudinarii inclyti regni Hungariae„ iz 1514. godine, kojim se zabranjuje sječa drva i paša stoke u šumama... U to vrijeme vojska Osmanlijskog Carstva već ozbiljno prijeti i austrougarskim krajevima, a ubrzo su ušli u veće dijelove istočne Hrvatske i Slavonije i tim su područjem vladali 170 godina. Poslije nekoliko pobjeda nad osmanlijskom vojskom 1687., carska austrijska vojska predvođena princom Eugenom pl. Savojskim, protjerala je Turke sve do Sarajeva. Nakon potpisivanja Karlovačkog mira u Srijemskim Karlovcima 1699. g. Srijem i Slavonija vraćeni su Austriji, a Dalmacija Veneciji. U graničnom području prema Bosni stvara se vojno područje pod jurisdikcijom Beča. Dotadašnja jedinstvena političko-upravna cjelina Hrvatske i Slavonije, dijeli se na civilnu ili Bansku Hrvatsku i na Vojnu krajinu. Tada sve šume na oslobođenom području postaju vlasništvo države, odnosno dolaze pod nadležnost Vojne krajine osnovane 1745. Ukupna površina šuma na tom području od Petrovaradina do Like bila je 1 milijun 289.153 jutra. U Karlovačkom generalatu, koji je obuhvaćao Vojnu krajinu od Krlovca i Slunja do mora, šumarstvo je bilo uređeno posebnim aktima. ) Bečka dvorska kancelarija je 1724. provela skromnu inventarizaciju i opis šuma na području Gorskog kotara i Primorja, a dvadesetak godina kasnije Karlovački generalat provodi inventarizaciju šuma na većem području, što se smatra prvom inventarizacijom u hrvatskom šumarstvu. Ukupno je obrađeno oko 160.000 katastarskih jutara šuma. U tom popisu nalaze se i prijedlozi s troškovnikom za gradnju izvoznih putova sa Velebita do ondašnjih luka Povila, Senja, Sv.Jurja, Lukova, Sitnice i Jablanca. U Banskoj Hrvatskoj vladali su feudalni odnosi s kmetstvom, dok je u Vojnoj krajini svaki muški stanovnik bio vojni obveznik i samim tim uživao posebna prava korištenja oranica i šuma. Zbog čestih neriješenih odnosa kmetova i plemstva donose se propisi i urbari koji ih reguliraju, međutim većina ih nije zaživjela u stvarnosti. Po njima su vlastelini dužni kmetovima davati, u ograničenim količinama, građu i drvo za ogrjev, te pravo na ispašu u šumama. Urbari su u svakodnevici ipak više rješavali pitanja vezana uz ono što kmet ne smije uživati i za što plaća štetu. U Banskoj Hrvatskoj poseban položaj imale su šume na području Gorskog kotara. Nakon što su presudom Petru Zrinjskom i Krsti Frankopanu 1671. konfiscirani cijeli posjedi i šume od mora preko Gorskog kotara do Kupe kod Ozlja, osnovana je ustanova nazvana Bakarski dominij. Na području Slavonije, za šume petrovaradinske, brodske i gradiške pukovnije, donesen je 1755. prvi Šumski red, kojim je određeno da se nadzor nad šumama povjerava šumarnicima, podređenima krajiškom zapovjedniku Slavonije. Ovaj Šumski red sadržavao je mnoge pozitivne propise o postupanju sa šumom i o njezinu iskorišćivanju, što je kasnije ugrađeno u Šumski red Marije Terezije iz 1769.g. U Varaždinu je 1767. formirano Kraljevsko vijeće za političko – ekonomske i vojne poslove Hrvatske, u sklopu kojeg se regulira gospodarenje i zaštita šuma. Vijeće je 1771. donijelo odredbu kojom veliki župan mora svake godine podnijeti izvješće o stanju šuma u svojoj županiji. Prvi stručni udžbenik o gospodarenju šumama bio je Šumski red Marije Terezije (1769). Taj je dokument imao snagu zakona, a njime se prvi put vodi računa o potrajnosti gospodarenja, preporučuje vrijeme sječe, traži evidencija o sječama, daju praktične upute o sjetvi sjemena i sadnji žira, zabranjuju štetni zahvati (npr.brst i guljenje kore), uvodi taksa za žirenje i donose drugi propisi koji trebaju zaštititi i sačuvati šumu. Ovim dokumentom osnovane su tri šumarije: u Krasnom, Oštarijama i Petrovoj Gori - prve šumarije na našem području. To je bio najznačajniji zakon o gospodarenju šumama do donošenja zakona o šumama u XIX stoljeću. Naputkom iz 1839. precizira se organizacija šumarske službe. U četiri generalata postavljeni su direktori, a ispod njih u pukovnijama šumarnici, koji su bili odgovorni za pomlađivanje šuma i njihov prihod, ali nisu imali samostalnost u odlučivanju. U svojim radovima često su kritizirali uplitanje vojnih zapovjednika u šumarsku struku. Za izravan nadzor oni su imali ispod sebe lugare – konjanike i pješake. Lugar na konju je morao kontrolirati i čuvati 100.000 jutara šuma, a pješak 10.000 jutara. Opadanjem moći Osmanlijskog Carstva, prestaje i potreba za Vojnom krajinom. Tako 1871. dolazi do odvajanja šuma za potrebe krajišnika od ostalog dijela šumskog posjeda koji ostaju državni, odnosno austrijski. Za državne šume u Vojnom zapovjedništvu u Zagrebu, osniva se Krajiška šumska uprava (kasnije postaje direkcija šuma ) sa šumarskim uredima u Vinkovcima i Otočcu.) Godina 1871. značajna je za hrvatsko šumarstvo iz tri razloga. • Početak razvojačenja Vojne krajine - Zakonom iz 1871. utvrđuju se ustanove za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što su stanovnici imali u državnim šumama u vrijeme Vojne krajine. Sve mjesne općine na području jedne pukovnije čine zasebnu imovnu općinu, a osnovano ih je ukupno 12. Šume su podijeljene tako da su one koje su bile bliže selima dodijeljene krajišnicima za podmirenje njihovih potreba, dok su državi pripale sačuvanije, kompaktnije i od sela udaljenije šume. Osim što su stanovnike bivše Krajine opskrbljivale drvom i ostalim koristima koje šuma može dati, imovne općine su nastojale povećati površine pod šumom otkupljivanjem od vlastelinstva. Najveće površine šuma otkupila je Brodska imovna općina, koja je i bila najuspješnija. Imovne općine odigrale su na svojim područjima vrlo važnu ulogu u ukupnom gospodarskom, ali i kulturnom napretku. Gradile su škole, vatrogasne domove, bolnice, šumarske zgrade, ceste, željeznice, kanale i stanove. Može se reći kako su imovne općine ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti. • U Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade prvi put postavljen šumarski stručnjak za šumarskog izvjestitelja. • Dokument „Privremena naredba o upravi, gospodarenju i uživanju općinskih šumah u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji „ 1885. – reorganizacija uprava državnih šuma – u Zagrebu se osniva Šumarsko ravnateljstvo, u Vinkovcima nadšumarski, a u Otočcu samostalni šumarski ured, koji je kasnije premješten u Sušak. Sa općeg šumarsko-političkog gledišta značajna je i 1894. kada je za poslove šumarstva u Odjelu za unutarnje poslove, osnovan poseban odsjek s većim brojem šumarskih stručnjaka. Šumarski je nadzor (inspekcija) obavljan po austrijskom Zakonu o šumama iz 1852.g. U građanskom dijelu Hrvatske, sva je zemlja do 1848. u posjedu zemaljskog gospodara ili plemstva, osim zemlje slobodnih gradova. Kmetovi i seljaci imali su prava ispaše, izrade ogrjeva i građe u vlastelinskim šumama. Urbarski sud odlučivao je u sporovima između pojedinih zemljišnih zajednica i vlastelina. Administrativne poslove za zemljišne zajednice obavljale su upravne općine, a stručne šumarske poslove, kotarski šumari ili ovlašteni šumarski stručnjaci. Većina zemljišnih zajednica bila je sklona dobrom gospodarenju, a veće, kao one u Vrbovskom i Ravnoj Gori, materijalno su pomagale razvoju svojih područja. Zemljišne zajednice ukinute su 1947. kada je njihov posjed proglašen općenarodnom imovinom. Sličnu sudbinu doživjele su i imovne općine, koje su na svojim područjima djelovale do 1941. kada su zakonskom odredbom prestale postojati, a formalno su ukinute 1947. kada su nacionalizirane i proglašene općenarodnom imovinom. I drugi oblici vlasništva nad šumama, kao gradskih i seoskih općina, te šume crkvenih ustanova također su 1947. nacionalizirane. Baranjske šume imale su sličnu povijest kao i slavonske šume dok su Baranjom vladali Osmanlije. Nakon što su protjerani, austrijski car Leopold I. Hasburgovac, daruje Baranju svom najuspješnijem vojskovođi, princu Eugenu Savojskom koji već 1699. osniva poljoprivredno dobro „Belje“ u čijem su sastavu se našle sve šume. Savojski uživa u tom svom posjedu do 1736., a budući da nije imao potomaka, posjed poslije njegove smrti prelazi u vlasništvo carske komore. 1874. posjed kupuje Marija Kristina, žena nadvojvode Albrehta, te se do Prvog svjetskog rata izmjenjuje nekoliko vlasnika. Po završetku rata Baranja dolazi u posjed Kraljevine SHS, kada nastupa i najteže razdoblje za šume, jer se njihovom sječom i prodajom namiruju gubici na poljoprivredi imanja „Belje“. Poslije Drugog svjetskog rata osnivaju se šumarije Tikveš, Zmajevac, Bilje i Beli Manastir, a šume pripadaju LŠG „Jelen“ upravi u Beogradu. Šume i šumska zemljišta u Dalmaciji od XV stoljeća do 1797. bile su u vlasništvu Dubrovačke Republike, te kao mletačka provincija, pa jedno kraće razdoblje do 1805. pod Austrijom, zatim do 1813. pod Napoleonom, kada opet prelazi pod vlast Austrije. Svi oni u šumama Dalmacije snabdijevali su se građom za građevine, posebno Venecija, te za izgradnju brodova. Već 1464. mletačka vlast osniva šumarsku službu i donosi propis „ Magistrat providure za drvo i šume.“ Osnivaju rezervat za hrastovinu, zabranjuju krčenje šuma, držanje koza i druge mjere. Međutim ni Mleci, a nakon njih ni Austrija nije posvetila mnogo brige šumama. Vladavina Francuza u tim krajevima donijela je i uvođenje strožih mjera za zaštitu šuma. Na primjer, u svrhu racionalnijeg korištenja ogrjevnog drveta propagirana je gradnja seoskih krušnih peći. Obnavljaju devastirane šume, osnivaju „svete gajeve“ i donose obvezu svakog sela da ograđuju šumu radi zaštite od ispaše stoke. Zapisi govore kako je 1809. bilo 372 branjevine ukupne površine više od 19.000 hektara. U Ninu i Zemuniku podižu prve rasadnike za proizvodnju sadnica šumskog drveća. Povlačenjem Francuza sve podignuto počinje propadati. Ponovnim dolaskom pod austrijsku vlast tek u drugoj polovici 19. stoljeća obnavljaju se degradirane sastojine i pošumljava goli krš, uređuju bujična područja i druge mjere. Do Prvog svjetskog rata pošumljeno je više od 5000 ha i uređeno pedesetak bujica. Pred Drugi svjetski rat u Dalmaciji je bilo popisano više od 361.118 hektara šuma. Područje Istre najduže je bilo pod Mletačkom Republikom. Ali budući je Istra bila od posebne važnosti za Veneciju, zbog opskrbe drvnim materijalom, posebno za brodove, šumama su posvećivali znatnu pozornost. Vodila se briga o racionalnom iskorišćivanju i uzgoju mlade šume. 1532. osnivane su šumarske inspekcije, 1584. sastavljen je prvi katastar šuma - jedan od prvih u tadašnjoj Europi i svijetu. Kasnije 1766. donosen je novi Morosinijev katastar, a za zaštitu i unapređenje šuma izdaju se posebni propisi, od kojih je najznačajniji „ Naređenje preuzvišenog kolegija varh dubravah dneva 16. prosinca 1777.g. za stražu, nauku i težanje dubravah daržave od Istrije“. U njemu se spominje i sadnja žira najbolje vrste u šumama u kojima nema hrasta. I u Istri za vrijeme vladavine Francuza od 1805. do 1813. štite se i njeguju šume. Nakon pripajanja Istre Austrijskom carstvu državna briga za šume i šumski fond opada. Dolazi do prekomjernih i nerazboritih sječa te nastajanja bujičnih područja. Promjene nastaju tek u drugoj polovici 19. stoljeća kada je u Zadru osnovano Carsko namjesništvo za šumske poslove. Istra je bila u sklopu carskog namjesništva u Trstu, ali je zadarski šumarski nadzornik bio zadužen i za Istru. 1866. Istarska skupština donosi Zakon o pošumljavanju te je do 1913. pošumljeno više od 4000 ha, a daljnje pošumljavanje prekinuo je Prvi svjetski rat. U razdoblju između dva svjetska rata bilo je pošumljeno tek oko 2000 ha, a uređeni su i tokovi rijeka Mirne i Raše. Nakon Drugog svjetskog rata, Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji (1945), te Zakonom o proglašenju šuma imovnih općina i zemljišnih zajednica općenarodnom imovinom (1947) dolazi do objedinjavanja cjelokupnog šumskog fonda, te prvi puta u katastar državnih šuma ulazi 1 milijun 482.597 ha šuma. Ali ubrzo za hrvatsko šumarstvo dolaze crni dani. Zemlja je bila razrušena ratom, pa za obnovu tadašnje FNRJ i zadovoljenje potreba preostale drvne industrije dolazi do pojačanih sječa šuma. Posebno se to odnosilo na sjeverni dio Hrvatske, gdje su postojali uvjeti za pojačanu sječu i izvoz sirovine iz šume. Novi udarac hrvatskim šumama zadaje blokada države, kada se u inozemstvo može plasirati jedino slavonska hrastovina. U razdoblju od 1946 do 1951. godišnje se prosječno sjeklo 6,2 milijuna metara kubnih, a samo 1948. posječeno je čak 7 milijuna 235.000 kubika. Od 1952 do 1956. sjeklo se prosječno godišnje 4,2 milijuna, a od 1957 do 1961. nešto više od 3,6 milijuna kubika. Od 1962. do 1965. sječa se ponovno povećava na 4,2 milijuna kubika, a ovo razdoblje karakterizira intenzivno pošumljavanje sa brzorastućim vrstama, prije svega euroameričkim topolama. RAZDOBLJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakona Drugog svjetskog rata obnova šuma otpočela je na svim područjima, bile su popularne omladinske radne akcije na pošumljavanju, posebno na degradiranim dijelovima krša, ali više se vodilo računa o kvantitetu radova, a manje na kvaliteti. Stručni rad počinje sa osnivanjem posebnih organizacija, istraživačkih i obrazovnih na svim područjima. Institut za pošumljavanje i melioraciju krša, Srednja šumarska škola za krš u Splitu, Uprave za pošumljavanje u Rijeci i Splitu, zatim Institut za eksperimentalno šumarstvo JAZU u Zagrebu, pa Institut za šumarska i lovna istraživanja, te Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu. Od 1960. odvaja se od zajedničkog agronomskog fakulteta, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a 1974. osnovan je Šumarski institut u Jastrebarskom. Zakonom o šumama iz 1963. učinjen je manji pomak u financiranju. U tom razdoblju hrvatsko šumarstvo doživljava nekoliko organizacijskih promjena prilagođenih modelu privređivanja u socijalističkom uređenju. Posebno su bile izražene „ ourizacije “ i funkcionalne organiziranosti koje su nastale 1984. ŠUMARSTVO U REPUBLICI HRVATSKOJ NAKON 1990. S političkim i društvenim promjenama u Republici Hrvatskoj 1990. nastupile su i za šumarstvo i upravljanje šumama značajne promjene. Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama, na temelju kojeg su sve društvene šume proglašene državnim, te je ozakonjeno osnivanje javnog poduzeća za gospodarenje šumama i šumskim zemljištem. 1. siječnja 1991. registrirano je Javno poduzeće „Hrvatske šume“ Zagreb. U novu organizaciju šumarstva Hrvatske ušle su dotadašnja Samoupravna interesna zajednica šumarstva Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu, Radna organizacija šumarstva „Slavonska šuma“ iz Vinkovaca, Šumsko gospodarstvo „ Josip Kozarac “ Nova Gradiška, Šumsko gospodarstvo „ Mojica Birta “ Bjelovar, Šumsko gospodarstvo „ Varaždin “ Varaždin, Šumsko gospodarstvo „ Zagreb „ Zagreb, Šumsko gospodarstvo „ Sisak „ SisakŠumsko gospodarstvo „ Karlovac “ Karlovac, Goransko – primorsko gospodarstvo „ Delnice „ Delnice, Šumsko gospodarstvo „ Istra “ Buzet, Šumsko gospodarstvo „ Dalmacija “ Split, te Šume i šumska zemljišta u Baranji i na području Republike Hrvatske, kojima gospodari LŠPG „ Jelen “ Beograd. U novoj organizaciji šumarstva „Hrvatske šume“ Zagreb, osnovana je jedna Direkcija u Zagrebu, te 16 Uprava šuma, sa ukupno 168 Šumarija. Danas ukupna površina šuma i šumskih zemljišta u Republici Hrvatskoj iznosi 2 688 687 ha što je 47% kopnene površine države. Od toga je 2 106 917 ha u vlasništvu Republike Hrvatske (gospodare Hrvatske šume), dok je 581 770 ha u vlasništvu privatnih šumoposjednika. Organizacijski model načinjen je po uzoru na razvijenije europske države u kojima prevladava revirni sustav. (Članak je kopiran s portala "Hrvatske šume") |
