suhi_barut
24.04.2007., utorak
Roman (chapter001)
|
srijeda, 2006. svibanj 31 2:45 Ovaj roman posvećujem žabama koje se vječno muvaju oko moje kapunjere a sada ih nema za vidjeti, znači ipak sam na kraju ostao sam….. Veliki plavi autobus javnog prijevoza zaustavi se ispred upravne zgrade. Svjetina u odjeći različitih boja i veličina prokulja na troja vrata i uglavnom se uputi prema toj zgradi. Manji broj ostade na stanici dok autobus ne nastavi put a onda pređoše na suprotnu stranu i uputise se u gornji dio tvornice. To je zaista bio kuriozitet da glavna cesta šiba po sred srijede velike tvrtke koja trenutno doji preko tri tisuće duša. No istina je naravno bila malo drugačija. Cesta je tu odavno prolazila da ne kažemo oduvijek, a ljudi najprije sagradiše tvornicu između ceste i mora. Kad im tu postane tijesno pređoše na gornju stranu ceste i sagradiše i tu tvornicu pod istim imenom i zastavom. I sada govore kako im cesta prolazi po sredini tvornice i da je to jedinsveni slučaj u ovom dijelu Evrope. Stvarno kad čovjek malo bolje pogleda ispada da su ljudi u pravu, cesta uistinu prolazi po sredini tvornice metar lijevo ili desno uopće nije bitno. Da bi u nekim slučajevima ignorirali cestu, ljudi probiše ispod nje mali tunelčić i tako spojiše svoja dva plućna krila vlastitom prometnicom. Ali ipak da bi se otisnuli u svijet sa svojim proizvodima morali su koristiti glavnu cestu, da bi došli i još slađe otišli sa posla opet su je morali koristiti, ali svejedno vrlo često su govorili:»Ma vidi, ovo nema nigdje da glavna cesta prolazi kroz tvornicu». Svjetina je i Garija naplavila na trotoar i dok je čekao da autobus ode kako bi prešao cestu još nije bio na čistu gdje je, kratak filmić mu se odvrti u glavi: stara ga zove, jednom, dvaput, možda još koji put, diže se, pije kavu, odlazi na stanicu, stari mu je već otišao davno a rade u istoj firmi, putem do stanice za ukrcaj na trenutak zaspe u hodu, i tu mu se u tom kratkom snu kava prolije po novim hlačama, znate ono kad vam se ruka nekontrolirano trzne, Gari se trgne i nastavi sretan što je to bio samo san a hlače i dalje suhe.. Puta se ne sjeća jer je spavao na nogama jednom rukom se držeći a drugom u džepu, drvored palmi mu se stalno nizao pred očima, stolice i šarene tende, led je zveckao u čašama ali gdje su lica gdje su žene? Nagon za samoodržanjem ga probudi trenutak prije nego će autobus stati na njegovom odredištu. Instiktivno se čvršće uhvati za držač i izvadi ruku iz džepa. No vozilo se zaustavi normalno bez ikakvog naglog kočenja. Uspije malo istegnuti vrat da bi pogledao vozača ali to nije bio «brko», njihova jutarnja mora nego neki stariji proćelavi vozač. Brko bi nježno zaustavljao autobus sve do djelić sekunde prije kraja a onda naglo nagazio kočnicu ili 'zvjerski' kako je to rekla jedna fina gospođa iz upravne zgrade. To je bilo vrlo neugodno i svi su se ljutili ali brko nije djelovao baš isuviše bistro pa su se rijetko čula i gunđanja koja bi on mogao registrirati. Nitko nije morao podnositi taj teror jer je firma plaćala prijevoz i prave tapecirane autobuse sa grijanjem ali oni su morali dolaziti dvadeset ili petnaest minuta prije početka radnog vremena a ova linija je stizala pet minuta prije ili taman a to je privuklo poveći broj poklonika iz pravca zapada. Bez grijanja zimi i s guzicom na ledenoj plastičnoj stolici ali deset slatkih minuta više u krevetu, ta formula je palila kod mnogih. Gari prijeđe cestu i na ulazu u gornji dio tvornice potvrdi svoju karticu ulaza i izlaza. Klipsao je za svojom skupinom ne mogavši baš podignuti glavu a do kancelarije je trebalo proći par stotina metara i to najprije uz laganu uzbrdicu. U vidnom polju mu je bio uglavnom asfalt ali on ugleda odjednom ženske bijele cipele sa visokom petom i sjajne mrežaste čarape i listove ženskih nogu i to na skali ocjena do pet negdje između četiri i pet..Krajnjim naporom podigne malo pogled i taman dosegne do struka, kratka blijedozelena suknja i skladno dupe, dapače vrlo kompaktno pomisli on. To ga iscrpi i on obeća sam sebi:»Naći ću ja tebe na marendi mala» Poluzatvorenih očiju dovuče se do rampe sa koje su viljuškari punili kamione robom i popenje se stepenicama na prvi kat. Zaustavi se pred vratima na kojima je pisalo br. 18 i pokuca. Iznutra ne odgovori nitko i čak u zraku zatitra zlokobna tišina. Isuviše tiho za ovo doba godine pomisli Gari. Uhvati za kvaku i proviri na trenutak samo glavom: «Dobro jutro robovi» naglasi riječ robovi. Mada je to bio svakodnevni rutinski postupak i u 99 % slučajeva nitko ne bi reagirao danas nije bio taj dan. A za takav dan je Gari živio, makar su odmah zapucali iz svih oružja. Jugo u Dalmaciji zna biti gadno za ljudsku psihu a danas je bilo jugo i to pošteno. Mnogi su se presvukli u vučje kože i došli na posao i bit će to dug i gadan dan kao i svi dani pred državne praznike. «Zašto ti dolaziš svako jutro u ovi jad, šta ne pokreneš vlastiti biznis?» najblaži je bio Teo. «Ti si najjadniji stvor, obična kreatura u ovoj firmi» režala je Ema «Goni se u najkrasniji sa tisuću svijeća osvijetljeni kurac» stihovao je Roscoe. «Ti si govno!» zadnja je upalila Bartola. Sve četiri rečenice Garijevih kolega stale su po dužini izgovora u otprilike jednu i pol normalnu rečenicu tako da ih je tek foto finiš mogao razdvojiti i svaku osobno proučiti. «Polako, polako, jedno po jedno jer toliko je riječi, znakova , interpunkcije i krivih izgovora da vas u stvari uopće nisam razumio, a niti smisao ovog čudnog glasanja, kao da smo na peradarskoj farmi, što u stvari i nije loša ideja za biznis, upališ im svijeću i daš malo trave a onda se tebi u susret kotrljaju tisuće jaja. O mesu, vuni i džigerici da i ne govorimo» Nakon prve riječi ponovo su ga napali svi uglas ali dosta žešće i vulgarnije no to njemu nije zasmetalo da završi rečenicu koja je ruku na srce bila dugačka i osobni rekord za njegovu jutarnju poslovičnu malu snagu. Gari tek sada pređe sobu do svojeg stola udahne duboko i nježno kao hladetina klizne u svoju čuvenu stolicu. Čuvenu po tome što se u njoj bez obzira koji položaj netko zauzme ali doslovce baš svaki položaj, ne možeš nažuljati ništa ili nedaj bože da ti što utrne. Mnogi su rado za vrijeme njegova odsustva sjedali u stolicu i nitko nije rekao da nije jedinstvena. A to je bio jedan od Garijevih najboljih uradaka u poduzeću. Svi su ga nagovarali da je patentira. Neugledna za vidjeti jer je bila puna krpe, vate, spužve, selotejpa, konca, papira, najlonskih kesa, stupe, žice i još koječega stalno se modificirajući i poboljšavajući još uvijek nije dosegla svoj vrhunac i konačnu inačicu. To je bila Garijeva paučina koju je on sa mnogo ljubavi gladio i čupkao konstantnoje usavršavajući. Ona mu je najviše pomagala da lakše preživi ovo jadno mjesto i domogne se Zapada i 'samo pola ure 'Svetih zemalja'' kako je volio reći za kapitalističke zemlje. «Još samo ovo da vam rečem jadovi, staroga sam skoro skuvao, još koji dan zemljica se prodaje, Gari kupi lovu i bježi vani u pravi biznis» izusti on dok su mu se kapci nezaustavljivo spuštali. «Moš mislit da će stari Ivan prepisat zemlju na tebe, ako on to napravi, ja ti dajem jednu svoju parcelu gore na selu , sjedni i biraj» junačio se Teo, ali Gari ga više nije čuo, slatko je zameketao i nestao sa jave. Ema je došla sa potom za kavu i staklenkama šećera i kave do rešoa koji je bio između Garija i zida. Čučnula je na jedno koljeno i počela kuhati. Njemu ruka koju je držao na naslonu sklizne u snu i zamalo je dotakne po guzici. Koji bi to tek rat nastao. Ruka na guzici, vrela voda na ruci, kava na glavi i bolje i ne zamišljati koji bi scenario ispao. Ruka se pomalo klatila uz stolicu i onda se smirila. Ema je bila zabavljena svojim poslom i niko nije ni slutio kakva je tragedija izbjegnuta. |
23.04.2007., ponedjeljak
Četvrti dan
|
Triput je zveknulo zvono sa starog zvonika prosjak se prekrstio tri puta A ja sam onda tri put pokucao na vratima pakla kao stari znanac Tri puta su me prevrnuli u tavi i tri strelice mi zaboli u plećku Tri dana su ljudi gledali me izloženog na zemlji a četvrti dan je neki Pavao iz Mrkonjić-Grada našao na istom mjestu nagorjelo deblo |
22.04.2007., nedjelja
San (još malo depre)
|
Sjedim na koncu života bijelom nenačetom i brojim u sebi i nitko živ nezna i nitko živ ne sluti da slijede (gotovo) svi moj primjer sjedeći na bijelom koncu sasvim tankom svilenom Istovremeno život vrije pod jednom atmosferom ali ja znam, osjećam to kraj je blizu nemamo gdje iz ovog lonca |
Iskupljenje
|
Izvana - sve je lijepo upravo čarobno no truli smo,truli stvarno smo truli ne čujete li možda kako ta lijepa fasada smrdi Još malo i nadam se da će smrt biti teška i bolna vremenski produžena do maksimuma |
Čovjek i gmaz
|
Dinosaurus i dimnjačar hodaju skupa popločanim ulicama u slabostima su združeni i milioni godina razlike ne igraju za njih nikakvu važnost Rame uz rame od čađe naprašena koža i vlažna derma jednog gmaza budućnost vide u razgledavanju izloga I spretno obilazeći otvorene šahte stižu na periferiju grada pred njima pustinja prava ne osvrčući se nazad krenuše pravo ta dvojica-čovjek i gmaz |
21.04.2007., subota
penzioner
|
"Da san deset dana mlađi bacija bi tebe i motor. Udrija bi te ja ,aha Kad bi pa onda bi i motor bacija na te. Da san samo deset dan mlađi" Dvojica motorista slušaju, nisan siguran koji je od njih bija a pogrbljeni penzioner im prijeti. "Jeli mogu ja izać na cestu i on me baci ma nebi on meni ovako da san deset dan mlađi" obraća se drugom penzioneru. "Je, je" odgovara ovi a njegov sin Ljubo vozi zelenoga Tomosa. (27-07daleke 1972) |
20.04.2007., petak
Dukatoserač
|
Jeli stvarno istina da postoji staro magare odnosno tovar koji sere dukate? Uđe u prostoriju i sere li ga sere a dukati zveče o nove pločice. Dođe mala seka i nagne se da kupi zlato a ti joj ga krkneš tako da joj sve ispadne iz naramka. I ona naravno prestane skupljati jer si ti stvarno dobar jebač.(dobar jeb zlata vrijedi) Ali u sobu sada ulazi crnac . I on počne kurcen skupljat dukate a jaja mu zvone i prelijevaju se u svim nijansama crne. Tucka on kurcem po rubu kovanice a one odskaču od poda i lijepe mu se oko jaja. Jer su njegova jaja magnetična sa axe-effectom. I jer on ne mari za skupljačicu dukata koju ti držiš obješenu o svoj penisčić. Ali sad se u njoj javlja pohlepa za još jednim kurcem i to onim što raste iz crnca. I ne zahvaljuje ti uopće na blamaži nego se sad naginje i kupi dukate ispred crnca. A njemu pada mrak niz oči, trenutno mu nije do natezanja jer naš prijo je stigao ravno iz Afrike a doli je baš nešto glad za dukatima. Kaže on njoj "mala makni mi se isprid mene jer će od tebe ostati samo hrpica stidnih dlačica ako te dohvati moj dukatoskupljač." Ali magare prestane srati dukate i ostavi iza sebe: Seku bez ijednog kurca u sebi, Crnca sa pozlaćenim jajima Tebe jedinog koji si prčio noćas i koga još, jer taj netko je isto tako bio u sobi majku limu jebem taj netko još stoji u sobi a nismo ga spomenuli.... |
18.04.2007., srijeda
jo da mi se vratit u pelene
|
Ajme šta san mali, a tek san se rodija a vidi me sad , već iman petnaest mjeseci i slikajen se u maloj drvenoj autici, jurin a rijetka plava kosa mi vijori na vjetru mali zubići cvokoću od zime hladan zrak udara mi u lice , skoro da me obara s nogu (a mračno je ko u rogu) Čaroliju prekida krik i flash, moja mala bucmasta glavica ostaje zauvjek na toj cirkuskoj fotografiji, mali 'mućo' u autu kad su se i odrasli uglavnom vozili u karu |
