Bring me a unicorn;

kad bi bar mogla na jednu noć biti izvan svog tijela.



halucinacije. halucinacije. halucinacije.raznesena sam, a ipak svi i dalje mrze moj ekscentrični smisao za skalpanje nesklopivog. mrze me jer govorim istinu i natjeravaju na rub jer ih poznam bolje nego oni sami sebe.
Ovaj tjedan je bio novost za mene. Istina je da pre malo sna izaziva halucinacije, a potom radnje koje vršite.....spustite pogled i vidite krvave ruke.
nekako se sve više uvlačim u taj krug i počeo mi se sviđati.
....a jedva sam izašla iz prošlog, samo zato jer me je plašio osjećaj moći, to nisam bila ja.
ljudi su glupi. samo da to još svi priznamo i svijet bi bio lijep.
malo sam se raspitala o kraju svijeta 2012, samo zato jer mi časopis tog tipa došao pod ruku, tako da sljedeći put malo o tome, ima se šta reći, to je sigurno.
Završila sam čitai Psihonalitičke studije ličnosti, prvi dio je jadan samo da kažem, ali su me zbilja zaprepastili klinički slučajevi.
Sada čitam od Fromm-a : Dogma o Kristu, Bit ćete kao Bog......
nadam se d aću je uspijet pročitat, previše je posla sa ovom školom. No ipak nije ispunila moja očekivanja......glupi profesori, niti neznaju šta im je posao.
Ionako čemo svi na kraju izjesti jedne druge.
imam jednu želju, željela bi da mi se ljudi prestanu gadit i d aim ponovno mogu gledati u oči.
koliko dugo ćeš tražiti ono što nije izgubljeno?

pronaći put kući

Jedne zimske noći dok je padala kiša, ukućani su spavali u toplim krevetima. svi osim eme. to su bile ovakve noći u kojima je ona uživala, stajala kraj zamagljenog prozora i promatrala njihanje grana na mjesečini. stajala bi mirno satima, gledala duboko u mrak i pratila sjene.
živjela je u velikoj kući na kraju grada. mnogi su željeli ono što je ona imala, ali nisu znali da ona želi samo jedno, obitelj. izvukla je kutiju koja je uvijek stajala skrivena ispod njenog kreveta. obrisala je prašinu i sjela na rub te oprezno otvorila poklopac. ta je kutija bilo jedino blago koje je imala. sve skupe haljine koje je dobivale od maćehe, sve igračke koje nikad nisu oživjele, svi odlasci na more i vožnje na vrtuljku, ništa se nije moglo mjeriti s onim što se je nalazilo u toj kutiji.
Nekoliko starih fotografija svojih roditelja, istgano pismo njene majke, ogrlica.....odjenom jo je pogle zastao na fotografiji u dnu kutije koju nikad prije nije vidjela (šta je bilo na fotografiji?)
Tresući se, okrenula ju je i prošaptala riječi ispisane na pozadini : "Onaj koji je ispunjen praznoćom, traži na krivom mjestu".
Začuo se je tresak, brzo se je okrenula i spremila poruku u džep. Primakla se je prozoru i odmakla zavjesu, činilo se kao da je kiša prestala padati ali je vjetar još uvijek hujao. "Možda mi se samo učinilo" - pomislila je, ali u tom trenu ugledala je neobičnu sjenu, a uskoro i nepoznato lice koje nikada prije nije vidjela. čovijek je Držao nešto u ruci što je izgledalo kao kamen, a isijavalo nekom neobičnom svjetlošču koja ju privlačila, toliko ga je željela dotaknuti, zatvorila je oči....

"Nema je!" - uspuhana maćeha dotrčala je u blagavaonicu - "Ma o čemu ti, koga nema?" - upitao je njezin muž - "eme, nestala je nema je nidje, moramo je potražiti!!!" - Naglo su istrčali iz te nestali među drvećem.

***

Duboko u šumi, na još vlažnom tlu ležela je ema, sunce se je tek izdiglo iznad obzora dok je opipavala tlo oko sebe i pokušavala ustati. Osjetila je oštru bol i uhvatila se za glavu. Njezine oči teško su se privikavale na svjetlost. Osvrnula se je,i shvatila da nalazi na proplanku okružena visokim stablima.
sjetila se je jučerašnje noći, ali ne i kako je dospjela ovdje. gurnula je ruku u džep, ali slike više nije bilo. opipala je nešto oštro, glatko. prinjela je ruku licu i ugledala onaj isti kamen koji je vidjela prošle noći. bio je skroz proziran, a u njemu je lom svjetlosti tvorio leptira u duginim bojama. Toliko se je zadubila u njegovo proučavanje da nije čula šuštanje lišća i korake.
"lutajući u noći, vidiš li isto što i ja?" Naglo se je okrenula, polako je dignula glavu, a pogled joj je zapeo na čovjekovom ispijenom licu. "Tko si ti?" - upitala je i ustala. "ja sam prijatelj tvojih roditelja, znaš li što je to u tvojoj ruci?" - "...pa izgleda kao kamen"
- "nije to samo kamen, kada nešto jako želiš i vjeruješ da će ti se ostvariti, pronaći ćeš neki predmet koji će te dovesti do mene. A ja čuvam želje i kada je vrijeme uručim ih njihovim vlasnicima. Ako želiš da ti se želja ostvari morat ćeš osloboditi tog leptira i sljediti ga..."
nakon toga čovjek je nestao, a ema je ostala sama ne znajući točno što joj je činiti. Pokušala ga je razbiti, otvoriti na razne načine, ali ništa nije uspjevalo. Noć je pala veoma brzo. Tlo je prekrila magla, a mjesec je osvjetljavo put koj ema prije nije zamjetila. zagledala se je u daljinu. daleko u dnu vidjela je nečije obrise i krenula prema njima. osjetila je toplinu u džepu i izvadila kamen. isjavao je čistom bijelom svjetlošću kao i obrisi u dnu šume. kako se je ema približavala vidjela je kako su to zapravo vile, plesale su i zvale ju da dođe, kamen u njnoj ruci se počeo tresti. bio je vrel. ispao joj je iz ruke i rastopio se. sjajni bijeli leptir izletio je iz kamena i poletio. ema ga je sljedila duboko u mrak. nije osjećala strah iako se je nalazila duboko u šumi, izgubljena. naglo se je sve izmjenilo, vile su se rasplinule u mrak i nestale. ema je zastala, imala je osjećaj da ju netko promatra. iza stabla zasjale su nečije oči velike i crvene. U tami su je opsjedale te oči, bilo ih je sve više i više, a njezin je leptir polako nestajao među njihovim kvrgavim i izobličenim rukama. osjetila je hladan stisak oko vrata, gušila se, ali njezina želja je bilo toliko jaka da ju je oslobodila hladnog stiska. netko ju je dozivao, nije mogla vjerovati svojim očima. usred nabijenog kruga kojeg su načinila ona strašna bića koja su joj željela nauditi stajali su njezini roditelji. primili su je za ruke i čvrsto zagrlili.

***

U isto vrijeme netko ju je tražio, bili su to njezini oćuh i maćeha. Ugledali su emu kako se previja od boli između stabala, malo dalje od njih, potrčali su prema njoj, no nisu je mogli spasiti. vladala je nepodnošljiva hladnoća, emin vrisak bljedjeo je u noć dok su je nevidljive ruke stezale oko grla, ostala je bez daha.

***

svano je novi dan, a daleko od onog strašnog mjesta
crkvena zvona pratila su povorku u crnom koja se je polako kretala do groblja.
činilo se da putuju beskrajno dugo, u silnoj žalosti. „Toliko je patila tražeći svoj dom da nije ni shvaćala koliko smo je mi voljeli da ju je to na kraju uništilo. Jedino što mene još drži cijelom je pomisao na to da će sada zauvijek biti sretna sa svojim roditeljima“ rekla je maćeha položivši ružu na grob i utonula u bol.

Hoću natrag svoje vrijeme!
Ispalo je da nemam vremena za ništa.
Bila sam na fotoshoot-u, i ispala sam dobro. Ako uspijem nabaviti slike objavit ću ih.
A sada moram učit, i nemam inspiracije za ovaj post.



nedostaju mi sitni dani u dugim noćima, prolivena duga na stolu i mrlje na papiru.

ovaj put želje :
želim košulju, laganu, iako je hladno, uvijek je...

...jednog konja, zato što su ružićasti čarobni i svijetle u mraku....

....zato što trebam nekoga koga ću voljeti...

....želim snijeg jer je sve postane bijelo, no i dalje ga nema.


Kada postoji samo jedan put za uspjeh, ponekad on neće biti taj kojeg ću izabrati.
Ostati ću zamrznuta u vremenu od sjaja i znati da postoje sjećanja kako bismo zimi imali ruže.

California Dreamin
Naša Novogodišnja očekivanja nisu se ispunila, bar ne u potpunosti. Umjesto snijega dobili smo kišne kapi i zaleđene ruke.
No sve je prošlo u svom nekom redu uz bučan, fenomenalan doček, prenakrcanu rulju, ljepljivo izrigano i izmučeno tlo, bolne noge,
kaos....Otišla sam s petsto kuna u đepu i vratila se s istim iznosom + dvije kune koje sam našla na podu. Moje su potrebe očito bile zadovoljene, iako bi dala tih petsto kuna nekome u zamjenu za tenisice. Bila sam očajna, derala se po korzu dok su me frendice vukle : "Imam para, samo me odvucite do auta"
Svi smo te noći naučili svoju pouku, nikada više u štiklama s peticom 10cm, pa uglavom nikamo što se sastoji od padanja, skakanja, bježanja, trčanja, stajanja....?
Nikada više ne u rulju bez plana bijega, i nikada više bez bazuke....neću nikada više zaostajati za svojima, uvijek me neko zasjedne....aaaaa, užas!
Imali smo i prskalice, i koncert, i nas, i sirene, i smijeh, i gađenje, vatromet, bio je lijep. Samo me podsjetite da drugi put ne stojim točno ispod njega, žar ti spali kosu...
Oduševljena sam, zbilja.
Uskoro ću razviti film s moje Regule, sigurno ću ga objaviti, a i kupila sam novi fotoaparat kojim sam također oduševljena.
Sretna sam, jedino mi na neki način nedostaje škola, jadna oronula, smiješno tijesna i puna svega čemu se divim.
Nadam se da je i vama Nova bila megalomanska i za pamćenje.