Udruga "Radost stvaranja" - Split

Kad smo se već malo navikli na čitanje... evo onda i početak jedne druge knjige.. zove se "Brisanje iluzija"..

****************************************************
BRISANJE ILUZIJA

by Kaja Šegvić Šarić, 2005.
****************************************************

platno je razapeto,
kist opran,
boje paletom razasute

dođi i ne brini,
operi ruke i posluži se
bojankom umjesto utjehe


Joj.
Odmah na početku, najteža stvar u čitavoj ovoj priči.
Ako ne odlučite shvatiti ovo što ću ovdje napisati, nema nikakvog smisla da čitate dalje. Samo ćete gubiti svoje vrijeme, a i moju energiju.

Dakle, ide:
Sve oko vas se vi stvorili. Sve oko vas vi sami stvarate. Svi oko vas samo odgovaraju na vaše zahtjeve i ispunjavaju ono što ih vi molite da za vas naprave. Da, radite to nesvjesno. Da, vi tražite od ljudi da se prema vama ponašaju ovako kako se ponašaju. Zašto? Ne znam, to možemo otkriti zajedno tokom ostatka ove knjige, ili to možete otkriti i sami, ako ste spremni zaroniti u igru otkrivanja uzroka i posljedica.

Činjenica koju morate prihvatiti ili se odmaknuti od ove knjige je sljedeća:
Vi ste jedini odgovorni za stanje svog života. Sada, uvijek i u potpunosti.
Nitko oko vas nije krivac za ništa što se vama dešava.
Sva opravdanja su prazne priče. Sva žaljenja na vanjske okolnosti u vašem životu su samo opravdanja, a samim tim i prazne priče, kojima je uzrok neznanje da ste ih vi takvima stvorili. Joj!

Pitam se... koliko je ljudi spremno okrenuti stranicu?
Pretpostavljam jako malo. Ali, ukoliko ste zaista spremni preuzeti potpunu odgovornost za stanje svog života, udahnite duboko, okrenite stranicu i pridružite mi se u brisanju iluzija od kojih se sastoji vaš život...

***

Trostruki osmijeh nedodirljivosti

prazne su pustinje
u kojima caruje istina

i ako joj želiš skočiti u zagrljaj
bit će potrebno da se nasmiješiš samoćom
i trostrukim osmijehom nedodirljivosti

ako je želiš upoznati uistinu: dođi!
poigrat ćemo se trajanjem

preorat ćemo uskipjele plodove
i dodirnuti zemlju rukama

znaš li da nećemo
prestati sanjati
(o ljubavi)



udah.. izdah... neće biti tako strašno.
Najtežu stvar smo već... probavili?

Mi smo ti koji kreiramo svoj život.Mi smo ti koji u sebi nosimo naredbe (molbe) drugima da se ponašaju prema nama tako kako se već ponašaju.

Znam: ali takvo ponašanje drugih prema nama nam se ne sviđa (najčešće). Nije moguće da smo mi ti koji od njih tražimo da se tako ponašaju prema nama!

- Pa, ako nije moguće, otiđite na prvu stranicu knjige i prihvatite tu mogućnost, ili zaklopite knjigu! To smo se već dogovorili!

Okrutna sam, da. Vidjela sma previše ljudi koji su «spremni» za promjenu svojih života, sve dok ta promjena ne podrazumijeva mijenjanje vlastitih stavova i uvjerenja.
Ovdje nudim sve isključivo onima koji žele mijenjati sebe da bi promijenili svoje iskustvo življenja. Ostali su slobodni ostati u iluziji da su ograničeni bilo čime i vjerovati da ih netko oko njih ograničava.

Ako želite čarobni štapić kojim možete mahnuti i promijeniti sve u vašem životu, ja vam ga nudim. Cijena je apsolutno preuzimanje odgovornosti za stanje svog života
i prestanak okrivljavanja bilo koga i bilo čega za stanje našeg života.

Jeste li spremni platiti cijenu?
Jojojoj.

udah.. izdah... možda će ipak biti strašno, ali ako želite, pravit ću vam društvo na putu i proći ćemo to zajedno. Prestanak iluzija je bolan proces, a često i dugotrajan. Ukoliko se za njega odlučite, sasvim je sigurno da će vam trebati jako puno vremena za sebe i jako puno samoće. Za razmišljanje, i za plakanje.

Hm. Sad se već pomalo pitam tko će ovo uopće čitati :))
Dakle, ako je ostao itko, krećemo dalje.


Sada se već osjećam poprilično usamljeno. :(

Ako ste još tu, hvala vam. Jedni ste od rijetkih.
Slobodno si napravite kavu, ili si natočite sok, ili pustite svoju omiljenu muziku. Budite dobri prema sebi. Zaslužili ste da se prema vama dobro postupa, da vam se ugađa, da je netko dobar prema vama, i to ne stoga što ste nastavili čitanje ove knjige, ne, već jednostavno radi toga jer ste tu. Jednostavno zato jer živite, jer ste odlučili ispuniti svoje tijelo svojim duhom i djelovati kroz njega u ovom svijetu. Već samo to je dovoljno. Sasvim dovoljan razlog da se prema vama dobro i s ljubavlju postupa.

Sada već dišemo potpuno lagano. Spremni smo krenuti dalje u istraživanje uzroka zašto se itko prema nama ponaša loše, ako smo tako vrijedni i zaslužni ljubavi.

Život se sastoji od tako jednostavnih istina, koje je ipak tako teško prihvatiti. Razlog zbog kojeg je teško prihvatiti i osvijestiti razloge zbog kojih se stvari u našem životu događaju baš onako kako se događaju je taj što svi naši obrasci ponašanja kriju u sebi duboku bol koju smo negdje, nekada, duboko osjetili i sakrili je sami od sebe, jer je ona u tom trenutku bila previše za nas da se s njom suočimo.

Stoga, svako stvarno mijenjanje naših životnih obrazaca i načina na koji se stvari u našim životima odvijaju, uvijek mora uključivati... (duboki uzdah)... i suočavanje s tom dubokom, zaboravljenom boli.

Sva prividna zbrka u vašem životu je jako precizno izrađena šablona koju ste izmisli da vam pomogne da razriješite stare probleme i izliječite stare rane. Vi ste centar (prividne) zbrke: u vama je zapisano što točno od drugih ljudi očekujete da vam naprave! U vama su zapisane molbe ljudima kako da se ponašaju prema vama i oni precizno i točno odgovaraju na vaše molbe.

Ako vas ljudi u vašem životu, na primjer, stalno odbacuju od sebe, to je zato jer vi duboko u sebi trebate iskustvo odbačenosti. Vi ih, na nesvjesnom nivou, molite da vas odbace, da vam omoguće to iskustvo koje vam treba da biste postali slobodno biće.

Sada je potrebno i da damo definiciju slobodnog bića:
Slobodno biće je ono koje je zaliječilo sve svoje rane.

Slobodno biće je ono koje uvijek reagira iz svoje slobodne volje, a ne iz svojih skrivenih boli i pokušaja bježanja od njih. Bježimo od svojih boli jer se ne želimo suočiti s njima. Ne želimo se suočiti s njima jer su... bolne!

Ali, ako se ne suočimo s boli, nećemo je moći zaliječiti! Nikada.
Bol neće nestati sama od sebe, ona će ostati skrivena u nama sve dok je ne odlučimo osjetiti i suočiti se s njom. Čitavo vrijeme, skrivena bol je ta koja će regulirati sve naše odnose s ljudima, a ne mi svojom slobodnom voljom: voljom bića koje voli.

Da, dok ne razriješimo svoje boli, nećemo moći voljeti.
Ljubav podrazumijeva nedostatak straha, a mi se tako bojimo da ćemo biti povrijeđeni... baš kao što smo to i bili, nekada ranije.


Postoji još jedan bitan razlog zbog kojeg se trebamo suočiti sa našim starim bolima što prije: dok njih ne razriješimo, ne možemo krenuti dalje. Jednostavno ne možemo.

Sjećam se, negdje sam pročitala analogiju sa čamcem: ako se ukrcamo u čamac i krenemo bez da smo odvezali konopac koji nas drži za obalu, sigurno ćemo se, kada stignemo do kraja konopca, morati vratiti na obalu, odvezati ga i tek onda krenuti dalje u slobodnu plovidbu čamcem.

Sve ono s čime se nismo mogli/znali/htjeli/usudili suočiti u vrijeme kada nam se dešavalo, predstavlja po jedan konopac koji nas drži privezanima za obalu.

Mi to znamo.

I zato se u svom životu svim silama trudimo da:
1. Ugledamo konopce, koje smo i zaboravili gdje se nalaze.
2. Odvežemo ih, jedan po jedan.

Čitav naš život, i svi ljudi u našem životu, nam pomažu da ugledamo svoje konopce i razmrsimo ih. Svi postupci, svih ljudi u našem životu, nam pomažu da se oslobodimo konopaca i postanemo slobodni.

Da, a oni ljudi koji se loše ponašaju prema nama? Oni koji nam rade i govore ružne stvari? Oni nam pogotovo pomažu da se oslobodimo.


Dakle, hm hm hm.
Mi smo ti koji tražimo od ljudi oko nas da se loše ponašaju prema nama?

Zašto bismo mi tražili od ljudi da se loše ponašaju prema nama?
Možda zato da bismo se sjetili trenutka kada se netko drugi, nama tada jako bitan, ponašao prema nama na način koji nas je povrijedio, a mi se tada s tim nismo mogli suočiti?

Bilo je previše bolno, nismo bili u stanju realno sagledati i doživjeti situaciju, nismo bili u stanju tada dovoljno isplakati tugu i bol, reagirali smo povlačenjem i bijegom u sebe, ali rane su ostale. Konopac se uhvatio za obalu i zapleo.

Sada, potrebno je vratiti čamac natrag na obalu, pronaći konopac i odvezati se.
Zaploviti slobodno.
Samo da se prisjetimo zašto to sve radimo. Što ćemo to dobiti, kada otkrijemo i odvežemo sve konopce, kada uspijemo isplakati dovoljno suza i time isprati sve loše što nam se u životu ikada dogodilo, a čemu nismo znali pravo značenje?

Dobit ćemo slobodu da kreiramo naše odnose na način na koji to želimo. Dobit ćemo slobodu da kreiramo svoj život na način na koji to želimo.

Do sada, mi smo birali najčešće loše: odnose, životne okolnosti.
Birali smo ih da nam pomognu zaliječiti naše stare rane.

Koliko su stare te rane? Ponekad stoljećima. Ponekad desetljećima.
Najčešće su toliko stare da ih se nikada ne bismo uspjeli prisjetiti bez pomoći ljudi oko nas. Oni nam pomažu da se sjetimo, da isplačemo svu našu tugu i zatim oprostimo sve.

Ponekad su najgore rane na našim dušama one koje smo mi nanosili drugima.
A lijek za rane je uvijek isti: prisjetiti se boli, isplakati tugu i zatim oprostiti sve.

Lijek za sve rane:

1. prisjetiti se boli
2. isplakati tugu
3. oprostiti sve

Ako samo malo dublje razmislimo, vidjet ćemo kako nam opraštanje drugima uvijek pomaže da oprostimo samima sebi, a da su sve boli izazvane ne tuđom zlobom, već našim vlastitim nerazumijevanjem.

***

A zašto me ne upitaš nešto lijepo?

prošlost se ogleda u sadašnjosti,
kojom se vraćamo
proživljenim bolima i daljinama

a zašto me ne upitaš nešto lijepo,
umjesto ogledanja za onim što je ostalo za nama?

Bit će potrebno zaplesati
još toga ti imam za reći
inače će ljubav ostati neispunjena,
a riječi neopozivo zakopčane
za vagone trajanja

usnuli smo preduboko, preljubavi;
da bismo se uzdigli neokrnjeni
bit će potrebno zaplesati:
plesom dodirnuti žice,
a pjesmom ptice

usnuli smo preduboko, preljubavi
postojani da zaključimo igru onako
kako nas neće boljeti

Ne zataji mi ništa
ne zataji mi ništa, rekla si
kao da naređuješ trajanju

ne pobjegni, rekla sam
jer sve je spremno da saznaš

...