Udruga "Radost stvaranja" - Split

Povodom Dana planete Zemlje, 22.4. sjetimo se zajedno da je svijet u samo našim rukama... i bit će onakav kakav mi odlučimo da bude..

<--...Vaša majka Zemlja vas zove – san treba ostati samo san...


Ovim povodom, objavljujemo kratku još neobjavljenu priču koja vas može malo prodrmati i potaknuti na razmišljanje o samim temeljima života i očuvanju prirode, autorice Kaja Šegvić Šarić, pod nazivom:

Biste li umrli
Da mi se pridružite?

Jedan
Jednom davno postojala je zemlja... tako puna čuda i veselja. Sunce je izlazilo, baš svaki dan. Vjetar je puhao. More...more je bilo tako predivno da ga se moglo gledati zauvijek... Oblaci su uvijek bili u trku, loveći jedni druge...
Nije bilo dana bez zalaza sunca, bez noći... Nije bilo noći bez zore, bez dana...

Cvijeće je cvalo, mirisalo je na ruže, na ljubičice, na ljiljane...
Djeca su se uvijek smijala i smijala i smijala, slaveći život, život...

Da, to je zaista bio raj... Što bi drugo i moglo biti, tako predivno?

Dva
Potrebno je dvoje za zaljubiti se. Potrebno je dvoje za započeti rat.
A samo jedan za osmijeh.

Tri
Tri puta sam te poljubila. Prvi. Posljednji. I zauvijek. Tebe, moja draga, moja dragocjena.
To si ti što daješ život. To si ti što kreiraš ljubav. To si to što dijeliš bol.
To si ti.

Oduvijek si bila ti.

Ti, moja draga, moja dragocjena smrti.

Sada
Da li znate što je smrt?
Da, naravno, kako ne biste znali. To je trenutak u kome prestaje život, nakon koga živuće tijelo umire. Ono tada prestaje tvoriti cjelinu koja se može pokretati. Sve tjelesne funkcije tada prestaju, tijelo prestaje disati, a bez kisika se njegove stanice ne mogu obnavljati. Krv prestaje teći, a tkiva se počinju polako raspadati, jer ih više ništa ne drži na okupu...

Pustite priče za malu djecu.
Da li zaista znate?

Biste li željeli saznati?
Sada je dobro vrijeme za umiranje.

Možeš li reći?
”Ako želiš živjeti; umri u Ljubavi; umri u Ljubavi ako želiš ostati na životu.”
Mevlana Jalaluddin Rumi

***

Brzo, istinu: kako možete reći... da li ste mrtvi ili živite...bez gledanja?

Nema virenja, molim...

Da...
Znam, znam, sakupili ste hrpu glupih razloga da dokažete da živite...
...da, očito je se vaše ruke mrdaju i vaše noge se trzaju i vi dišete... i čujete neku ženu kako viče na ulici...i automobili, da, i automobili su također tamo...

Da...ali što ako ako zanemarite sva svoja osjetila? Za tren.
Samo se pretvarajte da ste postali tupi. Potpuno. Vaša osjetila vam ne šalju ništa.
...samo na sekundu...nemojte se toliko bojati...ne boli...ne bi ni moglo...

Tada kako možete odrediti? Nema načina na koji se može odrediti.

Da, još uvijek razmišljate, pa biste morali biti živi...pa razmislite ponovno.
Da li vaša osjetila ili vaše misli čine da ste živi!?
Odaberite jedno!

Ovaj dio s mislima, mhm....

Da li je to tako?
Da je li to tako? Razmišljanje čini da živite?

Nije li malo apsurdno tvrditi da vaše misli imaju nešto s vašim tijelom, sa tako snažnim riječima kao što su “život” i “smrt”? Nisu li život i smrt upravo definirani vašim tijelom i njemu pripadajućim osjetima – isključivo? Koji dio vašeg tijela proizvodi vaše misli? Ili koji dio vaših misli proizvodi vaše tijelo?

Znam da ste im povjerovali kada su vam rekli da sada kada ste rođeni, vi ste živi, vi ste to tijelo tamo...tamo, ostavi psa na miru, ti malo derište, tamo, u ogledalu, i da ćete jednog dana umrijeti, baš kao što je i vaša zlatna ribica umrla, i tada ćete otići na nebo ili gdje već...

A sada, kad ste odrasli, umorili ste se od postavljanja pitanja. Sva pitanja malog djeteta su već odgovorena. Nema potrebe pitati još. Dionice će skočiti visoko i svjetski rat će započeti i sada vaša djeca gnjave vas sa svim tim glupim pitanjima...vi nemate vremena za to...samo se želite malo odmoriti...uvijek ste se trudili da napravite najbolje što ste mogli, a sada će svijet biti raznesen, svejedno...pa u čemu je poanta?
U čemu je jebena poanta?

...ha-hah-he-heh-he-a-ha- haaaaaaa-ha-hah... :’-))) molim vas dopustite mi da dođem do daha...ova je dobra...

Poanta
Poanta je:
Vi ne živite. Sada. Nećete biti mrtvi. Onda.

...oni su vam lagali...čitavo vrijeme...i njima su lagali... također...

Jaoj!

Adam se probudio
Vidi, vidi, vidi...koga imamo ovdje...Adam se probudio!

Smiješno je, znam, ali nikada niste ni napustili raj. Sve je to bila samo iluzija da biste mogli postati pametniji...da biste mogli nešto naučiti...

Da li se? Osjećate pametniji, mislim...

Sada, pobijedimo smrt dio!
Naravno da da. Osjećate se pametnije. Do sada znate sve. Sve znate. Život, smrt, uspjeh, poraz, ljubav, mržnju. Što još ima za znati?

Pa, koja je jedina stvar koju smrt može oduzeti od vas? Vaša smrt vam može oduzeti samo vas. Sve ostalo će ostati isto. Samo vas – ljusku vaših misli, vašu osobnost, vaše želje, nade, ono što volite, ono što ne volite.

...tako strašno...jer ako smrt uzme sve to od vas, ako obriše vaše snove, vaše uspomene, vaš svijet, što će od vas ostati...

Strašno ili ne strašno, ali ipak – nema jednostavnije stvari nego pobijediti smrt – potpuno!
Umrijeti je nužnost, pa zašto ne biste umrli upravo sada? Ovaj čas, tako da možete ostati živjeti vječno?
Biste li umrli da mi se pridružite?

...ali čekajte, gdje idete? Nisam još gotova! Još uvijek nemate pojma kako da je pobijedite! Razlišljate o skakanju sa zgrade? Da li ste poludjeli? Na taj način biste samo pomogli smrti da pobijedi VAS! Pričam o nečemu drugome...

Na obalama vječnosti
Dobrodošli na obale vječnosti.
Vi ste već ovdje – samo otvorite oči. Vječnost vas grli kao svoje vlastito dijete! Vi ste toliko voljeni. Tako jako dozvoljeni.

...ne možete to još osjetiti, hm?...u redu onda, polako ćemo...

Jutros ste se probudili. Tko mislite da se probudio?

Kakvo glupo pitanje, zar ne? Vi ste se probudili. Vi osobno. Vi, od krvi i mesa. Vi – koji imate svoje misli, svoje probleme, svoj život, svoje prijatelje, svoj posao, svoje žudnje.
Svoje tijelo, svoje potrebe, svoje zadaće. Kakvo glupo pitanje, hm?

Imate li kantu za smeće negdje u blizini? Ako nemate, otiđite negdje gdje ju imate.

Sada bacite sve što mislite da ste vi u tu kantu za smeće. Hajdemo, bez milosti.
Bacite sve. Bacite sve vaše nade, sva vaša postignuća, sve želje, sve potrebe, svoju osobnost, svoje misli. Hajdemo. Zašto mislite da je važno? Ono što je vaše i tako ne može biti oduzeto od vas. Samo pustite sve veze. Pretvarajte se da ste mrtvi. Dajte sve što smrt može oduzeti od vas.

Poznajem vaše strahove. Oni su spremni da se rasplinu.
Ostavite sebe praznima – tako praznima da bi vas boljelo kada biste još uvijek imali svoje tijelo. Tako praznima da možete osjetiti da nema granica, nigdje oko vas. Nema granica.
Nema ničega što se može oduzeti. Nema ničega...osim vječne smirenosti, ništa osim nepomućenog mira. Sve uspomene su otišle. Vaše misli nemaju ničega za što bi se uhvatile. Vi ste potpuno slobodni. Nema niti koje vas mogu vezivati. Nema lanaca koji bi vas držali. Vi ste konačno slobodni za let.

Vi ste slobodni. – Vi ste mrtvi. Nema vas više. Da li je boljelo tako jako puno?

Živjeti na rubu
Pa kakav je osjećaj...živjeti na rubu – između prošlosti i budućnosti? Neprestano padati, a nikada pasti. Posrtati, preko zapreka koje uopće nisu tu. Žaliti, za prošlosti koje nikada i nije bilo?

Kakav je osjećaj...zaboraviti se smiješiti?
Drhtati, između poznatog i nespoznatljivog?

Sanjala sam da sanjam o sanjanju života...
Da...to je sve što jest. Vi živite na rubu vaših snova.

Možete se ili probuditi, ili uživati u svom snu.
Sve druge opcije su samo glupe. Koliko glup čovjek može biti?

To je vaš san. Napravite najviše od njega.

Sloboda
Sloboda vam je sada nadohvat ruke. Dohvatite je.

Samo raspustite svoje nade. Obojajte svoje snove u prozirno.

Pogledajte u nebo.
Budućnost nikada ne dolazi.
Nema budućnosti. Ovaj trenutak je sve što jest.

I sama ta spoznaja je sloboda.
To - je mudrost.

Žao mi je zbog vašeg gubitka...
Otpustili ste sve. Vaš gubitak je potpun. Nema ničega za što se možete uhvatiti. Tama je prevladala. Utopili ste se.

Nije ostalo ništa. Nema nikoga da vam pomogne. Sada, vi ste sasvim sami. Gdje ćete krenuti dalje? Gdje se uopće više može tražiti?

Želite istinu? Jedina istina je smještena u vama. Ostali vam mogu pomoći samo da polako iskopate vaš grob. Jedina stvar koju ste radili, čitavog vašeg života, je kopanje vašeg groba. Pomaganje ostalima da dovrše svoje.

Ne sviđa vam se više vaš posao?
Onda zakopajte svoje zablude. Ostavite sebe iza, na svom morbidnom poslu. Krenite dalje od ovog svijeta izgrađenog od kostiju vaših predaka.

Hajde, idemo u potragu za blagom!

Potraga za blagom
Brže... brže... brže... primijetite svoju misao... i prestignite ju! uočite svoju misao... i prestignite ju! Preskočite ju! Samo ubrzajte i preskačite sve svoje misli! I hop! I hop! I hop! Stvaranje se dešava tako malo ispred vas, tako beskonačno malo – a vi se čitav život osjećate kao oduvijek stvoreni.
Ali vi ste zaustavljeni. Samo repovi zaostali iza stvaranja.
Sve vaše misli su tragovi zaostali iza komete.
Tragovi ostavljeni da se možete vratiti. Kući... kući... kući...

- Pronađite sva svoja blaga. Samo ubrzajte. Prestignite sve vaše misli.
Jer dovoljno je postati onaj koji je ispred svojih misli. Postati sâm trenutak Stvaranja. Stvaranje, u kome je sadržana beskonačna, neobuzdana radost postojanja.

Jednostavno je. Samo potrčite prije nego zakoračite. Jer Vi ste sâmo to trčanje. Vi sâmi ste čitava utrka. Onaj koji trči je samo vaš trag, zaostao iza Vas u pijesku.

Usporite prije nego i pomislite da ste se umorili. Jer vi sâmi ste to usporavanje. Onaj koji je stao je samo pepeo zaostao iza vatre. Iskre pobješnjelog vatrometa.

Stigli ste čim dođete na početak puta – puta sastavljenog od vaših mîsli.

Ako vam je trčanje ispred svojih misli možda prenaporno... ha, pa onda samo... usporite...usporite....usporite. Zaustavite se. Zaustavite sve svoje misli. Stanite.

I - gle čuda! Vi ste opet tu! Kući.
Tamo gdje ste oduvijek i bili. Odakle niste nikada ni otišli.

Vraćanje
Da, bilo bi lako tako ostati zauvijek. Uživati u tišini. Osjećati vječnu ljubav kako dolazi do vas iz svih pravaca. Biti neophodan. Čitav.

Ali, ovo postojanje vas treba. Ono treba vas – upravo VAS da odigrate svoju ulogu. Inače bi nešto nedostajalo. Cjelini biste nedostajali vi.

Vi ste potrebni. Zato se morate vratiti s oblaka i nastaviti slijediti vašu sudbinu.

I sada, kada znate što je važno, što je čisto i vječno, sada kada znate da ste poštovani, potrebni, voljeni i cijenjeni, sada – otiđite nazad do vaše kante za smeće. Pokupite sve djelove. Sastavite ih. Pozovite sve vaše sluge natrag na posao. Oni su tu samo da budu vaše poslušne sluge – koristite ih dobro od sada nadalje.

Podigni svoju trubu, Anđele
Stanje stapanja s istinom se postiže kada se dovoljno odmaknete od samih sebe, kada proširite svoju svijest na čitavo postojanje i ne-postojanje – kada pogledate na sve očima... koje nisu ni malo ljudske.

“Na zamišljenim rubovima okrugle Zemlje,
podignite svoje trube, Anđeli
i ustanite, ustanite iz smrti,
vi neprebrojive beskonačnosti duša...”

(“At the round Earths imagined corners,
rise your trumpet, Angels
and arise, arise from death,
you countless infinites of souls...”)

- Drevni druidi su pjevali ovu svetu pjesmu na središtima svojih kamenih građevina. Snagom svoje koncentracije, molitvi i združenih meditacija oni su otvarali vrata nepoznatoga – uspijevali su proširiti svoje duše da dodirnu nedodirljivo. Njihovi zamišljeni kutevi okrugle Zemlje su bili označeni kamenjem na kružnici, u čijem središtu se sve stapalo u Jedno. Oni su postajali jedno sa svim dušama – sa beskonačnošću samom. Tako snažne su bile njihove misli i njihova fokusirana volja.

Tako snažni ste vi. Tako snažne su vaše misli. I više.
- Vi ne trebate nikakve kamene mostove do vječnosti. Ne trebate nikakve mostove. Vi ste već na pravoj strani rijeke. Uvijek na svi stranama. Vi ste već Jedno. Samo podigni svoju trubu, Anđele, i ustani, ustani iz mrtvih...

Stvaraoc
Kada postanete Jedno, kada shvatite da ste oduvijek i bili Jedno sa svime – samo tada će vam biti dana moć da upravljate svojom vlastitom sudbinom.

Vaše prave moći su tako snažne – one upravo nemaju granica!

Hm....Još uvijek su skrivene od vas?

Vaše trenutno stanje nemoći je samo zaštićen način rada postojanja. Kada dosegnete svjetlost, kada shvatite da svaka rana koju nanesete ozljeđuje vas same – tada će vam biti dane vaše stvarne, beskonačne moći.

Inače...pa, djeci nije dopušteno igrati se sa šibicama... mogla bi spaliti sama sebe...

Toliko je jednostavno. Da osjetite ljubav – morate postati ljubav; da stvarate – morate postati Stvaraoc – onaj koji duboko cijeni svako djelo koje je do sada napravio.

Građevni blokovi
Da li ste se ikada pitali o građevnim blokovima vašega tijela? Pokušavali shvatiti njegov stvarni materijal, iza stanica?
Neeeee, vi ne mislite o tome...znam...važne stvari za napraviti...mjesta za otići...ljudi za vidjeti...

Ali, svejedno...da zaista razumijete vašu bît, morate je osjetiti, bar malo. Od čega ste zaista napravljeni?

Vi dišete, bez zraka biste umrli – znači to mora biti zrak.
Imate čvrsto tijelo, napravljeno od hrane koju jedete, od biljaka (i možda životinja također napravljenih od biljaka koje su one pojele) izraslih iz zemlje – znači to mora biti zemlja.
Potrebno vam je Sunce za štiti i stvara vaš, kao i sav život – znači to mora biti vatra.
I, naravno, voda.

Zašto je bitno, ne samo da shvatite, nego da to i osjetite? Jer, jednom kada osjetite da je vaše tijelo ništa nego mali dio trenutne mješavine ovih djelova, pa... nakon toga ćete pomali početi osjećati da ste vi nešto više od malog dijela te mješavine, jer unutar same mješavine nema nikakvih granica.

Ne možete biti dio mješavine:
ili ste mješavina, ili niste mješavina – nema treće opcije.

Treća opcija
Vi jeste, ili vi niste. Zašto mislite da vam treba treća opcija?

I zašto još uvijek mislite da je bitno?

Vrata Raja
Vi tražite vrata Raja. Dali biste sve samo da ih pronađete, napokon.
Unutar ovog plačućeg svijeta, opsjednutog sjenama smrti. Sve oko vas se raspada.
Ima li Neba nakon svega?

Samo zatvorite oči. Dišite.
Udahnite Sunce. Dopustite mu da ugrije vaše uzdrhtalo srce. Osjetite da Sunce sja samo za vas – samo zato da osigura VAS. Da vam omogući da dišete. Vi ste tako voljeni. Tako sigurni. Tako čuvani.

Vi tražite vrata Raja.
- Nema potrebe za traganjem. Dovoljno je zatvoriti oči.

Vi ste već tamo – ne možete li to okusiti? Zar ne možete osjetiti?
Vrata Raja nisu ništa nego vaše srce puno ljubavi.

Tako volite. I dišite. Slobodni ste da otpočinete sada.

Mjesto zvano Pakao
Postoji mjesto zvano Pakao. Ne želite ga naći, ali ga nalazite. Nastavljate ga posjećivati, ponovno i ponovno. Gdje je taj Pakao, trebaju li nam mape da ga izbjegnemo?

Samo zatvorite oči. Budite strašljivi. Brinite o budućnosti. Dopustite prijetnji da vas prestravi.
Ne trebate pokušavati izbjeći Pakao.
- Vi ste već tamo.

Ali gdje je Raj otišao, ako je Pakao tu, iza vaših očiju?
Samo volite. I dišite. I prestanite se pitati.

Hrabrost
Potrebno je mnogo hrabrosti da se usudite misliti da vi JESTE važni ovome svijetu. Da POSTOJI nešto što samo vi možete dati. Pa, postoji, inače uopće ne biste ni bili ovdje.

Ali...preuzeti posao znači preuzeti odgovornost. Znači preuzeti krivicu za ne izvršavanje vaše presudno bitne zadaće koju nitko osim vas ne može obaviti.

Potreban je velik dio neustrašivosti za podijeliti taj, najvredniji dar, kojeg ste samo vi sposobni dati, drugima. Nije bitno što je sve potrebno!

Izgradite vašu snagu i usudite se zablistati. Ja vas izazivam da se usudite.

Zašto ja?
Molim te, ali zašto si tako okrutna... imaj malo milosti za mene...ja nisam toliko jak da spasim svijet. Nisam TOLIKO bitan da napravim razliku o sudbini naše čitave planete. Zašto sam ja taj koji to treba učiniti? Zašto ja?
Zašto bih ja brinuo o svijetu? Ja sam tako mali, toliko sićučan u usporedbi s veličinom čitavog Univerzuma. Ja trebam nekoga da brine o meni! Nisam toliko snažan... zar to ne možeš shvatiti? Ja sam upravo na rubu da budem nepostojeći: toliko sam mali! Ja sam toliko uplašen...

Zašto bi mene bilo briga? Zašto mi govoriš da sam ja toliko bitan? Zašto bih ja trebao i pokušati spasiti svijet? Zašto?

Zašto ja?

Reći ću vam zašto ja.
Ovo je moj svijet. Tko drugi ima da brine o njemu, ako ne ja?

Ovo je moj svijet.
I, da, ovo je i vaš svijet, također. Poslužite se. Izvolite. Uzmite sve što vam treba.

Tko drugi ima da brine, ako ne vi?

Onda? Još uvijek čekate na vašu šalicu kave, prvo? ...ok, in a minute...

Tako malo
Vi vjerujete. Vjerujete u Boga. Vaša vjera je sve što vam je potrebno. Postoji Raj koji čeka na vas. I Pakao. Vaša duša će živjeti vječno.
Dajte...

Vi ne vjerujete. Nema Boga i vi to znate. Kada umrete, vi ste gotovi – to je činjenica i vi ste dovoljno zreli da se s njom suočite.
Dajte...

Dajte, moji dragi ljudi! Potrebno je samo malo vaše inteligencije da shvatite... toliko imate. Samo mali komad vaše ljubavi je potreban ovdje...toliko imate.

Što je tamo, iza vašeg Neba, iza vašeg Pakla?
Izvan vaše, tako voljene, stvarnosti?
Dajte... tako malo inteligencije imate!
Nije tako teško da trebate odustati!

I...pogodite što? Sada je ili nikada!
Pogodite što...upravo ste na napravili vašu posljednju pogrešku: više grešaka vam jednostavno nije dopušteno. Postali ste opasni: tako snažni a opet tako glupi, kao djeca koja su prerasla svoju dob. Dovoljno ste snažni da uništite svoje igračke, ali previše neuki da si stvorite nove.

Budite upozoreni: sada je ili nikada. Da se pomirite sami sa sobom. Da dorastete do svoje dobi. Da postanete svjesni prave prirode svega...
Nije toliko teško – toliko inteligencije imate. Koristite ju kako želite.

Neće vam se više opraštati. Naučit ćete istinu – na jedan način ili na drugi.
Vaša majka je spremna dati vam lekciju koju ćete zapamtiti.
Da li ste dovoljno pametni da znate kada treba prestati razbijati svoje igračke?

...izgleda da ne. Ali, nema potrebe brinuti se o tome: sada je dobro vrijeme za umiranje.

Biste li umrli da mi se pridružite?

Umirući svijet
Može li biti osobne sreće u svijetu koji umire?

A svijet umire. Polako. Tako polako, da vi nemate očiju da vidite njegovu bol. Tako tiho, da nemate ušiju koje mogu čuti njegove krikove.
Tako bolno, da nemate razuma koji može zamisliti njegove rane.

Može li biti osobne sreće u svijetu koji umire?

Pa, odlučite sami...i izaberite: da li ćete biti dio lijeka ili dio rane?

I, iznad svega, prestanite se žaliti na svoju osobnu sudbinu.
- Nema osobne sudbine u svijetu koji krvari.

Glasine
Da li ste ikada čuli prirodu kako šapuće? Ogovara?...
Poslušajte, jer ovih dana svaka vlat trave prenosi istu poruku; svaka zraka Sunca širi isti glas.

Morski valovi se vesele, zaigrani, pjevajući isti stih ponovno i ponovno...

Noćas poslušajte o čemu šumi vjetar. Samo se nemojte uplašiti.

“...ljudima se više neće opraštati...”

Ekologija
Čitava ekologija je pogrešna koncepcija. Laž.
Vi mislite da trebate zaštititi prirodu od ljudske vrste. Brinete o tome što ste napravili ovom planetu.

Nemojte. Nema potrebe brinuti o tome.
- Jedino vi ste ono što je zaista ugroženo ovdje.

Nema ničega što vi zaista možete učiniti samoj prirodi. Ona vam dopušta da se igrate, to je sve. Ako vaša igra postane previše gruba, ona će biti prekinuta – vi ćete biti kažneni i upozoreni da to više nikada ne ponovite.

Vi ste onaj koga pokušavate spasiti. Vi ne možete nauditi nikome drugome – ne možete spasiti nikoga drugoga. Niste tako snažni kao što ste mislili da jeste. Vi ste vrlo, vrlo ugrožena vrsta ovih dana. Proganjana vlastitom sudbinom i svojim vlastitim noćnim morama.

Nemojte se bojati nikakvog čovjeka, politike ili prirodne katastrofe koja će uništiti vaš svijet.

Bojte se razloga zašto vaš svijet treba biti uništen.

Okrutnost
Znate li definiciju okrutnosti?

- Biti ubačen u ovaj svijet sa poklonjenom sposobnošću shvaćanja svega što se u njemu dešava, a bez mogućnosti da ga se promijeni?

Koja je svrha ovakve bespomoćnosti? Okrutnost prirode?
Ne postoji okrutnost prirode. Bespomoćnost jakih je samo zaštita onih manje jakih.

Želite da priroda prestane biti okrutna prema vama? Da vam dopusti da prestanete biti tako bespomoćni?...tako nebitni u svom malom globalnom svijetu? Da, baš vama – vama pred knjigom, vama pred televizijom, vama malima, skrivenima iza svoje vlastite “nebitnosti”!

Rješenje je sasvim jednostavno: samo prestanite biti tako prokleto opasni!!!
Vaše misli su opasne. Vaše namjere su sebične.

Vi samo želite biti sretni. Želite dobar, ugodan život, bez previše potresa i nedaća, u udobnom svijetu koji vas ne uznemirava. I to je sve.

Ili želite neudoban život, tako da pokažete svim onim majmunima koji žele udobnost da je vama to nebitno. Jednako opasno.

Jer vi želite. Vi želite. Vi. Želite.

I što je tu tako opasno ? – upitat ćete me.

Opasna je vaša snaga kojom želite sve to, ne pitajući za cijenu. Opasna je vaša glupost, koja nije sposobna pogledati dalje od jednog malog života!

Vaš planet umire sa svakim vašim uzdahom za raskoši, za udobnosti – a vi ne marite za to, dok god je vama malima dobro!
Ili se borite protiv ljudi koji žele raskoš: ali - vi se još uvijek borite.
A sve borbe moraju prestati.

Slažete se sa mnom. Klimate glavom... da, tako je, to je ta glupa narav ljudska, nikoga nije briga za ništa osim sebe... slažete se sa mnom... i ne želite odustati od vaših želja. Lakše je reći neka propadne čitava ljudska civilizacija nego promijeniti samo svoje smisli.
Samo svoje misli. Ma, samo svoje. Misli.

...to bar ne zvuči teško. A sasvim je dovoljno.

...jer vi uopće niste bespomoćni... vi ste svemoćni, ali ta snaga koju imate je skrivena od vas... i ostat će skrivena, sve dok ne postanete sposobni koristiti je u dobre svrhe – one koje neće služiti samo vama. Malima.

Priroda ne zna biti okrutna. Samo čovjek zna biti okrutan prema svemu – sebičan, sebičan, sebičan. I zato vas se sputava. Zato vas se drži na uzici.
Marionete. Lutke na koncu. Beskonačan niz lutaka. Zašto se već jednom ne oslobodite?

Čim odbacite svoju bespomoćnost, dešava se nešto čudesno – tada sva okrutnost prestaje.


..pokušajte

Poziv na buđenje
Vrijeme je da se probudite. Vaša majka vas zove – san treba ostati samo san.
Vaša noćna mora se sprema postati previše strašna – vrijeme se za vas da se probudite. Uhvatite vašu šansu sada! Puno je lakše odagnati noćnu moru nego ijedan predivan san. Ovo je šansa milion naprama jedan koja vam se pruža – nemojte biti previše hipnotizirani svojim vlastitim bolom da je propustite.

Samo čujte zvono i postanite svjesni. Toliko je lako.

Religiozan ili ateist?
Bog ili ne Bog? Da li ste religiozni ili ste ateist? Kako to možete odrediti?

Da li sam ja religiozna? Ili sam ateist? Da li sam najreligioznija osoba koja je ikada živjela ili sam najveći ateist koji se ikada rodio?

Pa, naravno da sam oboje! Kako bih inače ikada mogla biti cijela?
Najveći sam ateist jer znam da nema ničega osim mene. I najreligioznija sam jer znam da je Bog sve što jest.

Tako, vidite, sve je to jedno. Možete zaustaviti svoje ratove sada. Slobodni ste za let.

Bog i rat
Ne biste li željeli znati: gdje je taj Bog kada ljudi umiru? Pate. Vrište urolani u svoju krv i bol.

Zar niste napokon shvatili?
Ako želite pričati Boga, pričajte o beskonačnoj ljubavi. I beskonačnoj mržnji!
Ako želite vidjeti svjetlost, morate vidjeti i tamu, također.
Nema ljubavi bez mržnje; ne može biti svjetlosti bez tame da joj postavi podlogu!

Ako želite pričati mirnoću, pričajte o bijesu.
Ako zaista želite dohvatiti Boga, tada prigrlite sve! Samo – progrlite sve.

Zar nećete napokon shvatiti?
Ako želite pričati Boga, pričajte o Ljubavi&Mržnji. Svjetlosti&Tami. Mirnoći&Ljutnji.
Osmijehu&Bijesu. Životu&Smrti. Da biste postali sveti morate prigrliti sve.

Ali ako toliko očajnički želite izabrati, tada napravite svoj izbor i zaboravite!
...umrite sami...

Izbor
Fizička smrt je ono što odaberete da bude. Fizička smrt prosvijetljenog čovjeka je blagoslov; ona je dovršenje, beskonačan izvor radosti. Smrt predstavlja stvarno brisanje svih granica tijela koje se pretvaraju da su naša ograničenja. Nema ograničenja. Ne bi trebalo biti granica. Smrt je dobijanje onoga što je već vaše – dobijanje svega. Dobijanje Svega. Za stvarno.

Smrt ne-prosvijetljenog čovjeka je katastrofa. Ona ne predstavlja ništa osim boli, osim konačne prijetnje, patnje bez sretnog kraja. Takav čovjek nije spreman da postane Jedno. Primajući poljubac smrti on je izgubljen – izgubljen bez granica. Izgubljen bez krajeva za koje se može uhvatiti. Preplašen kao dijete koje je zaboravilo svoju majku koja ga grli puna ljubavi.

Ista stvar vrijedi za smrt trenutne ljudske civilizacije (civilizacije?...pa, zovite to kako želite...). Kraj ove faze čovječanstva će biti ono što odaberemo da bude. Može biti stvarna katastrofa – puna krvi, boli, mržnje, suza i očaja. Ili može biti konačni blagoslov, jednostavno prepoznavanje onoga što je već naše, beskonačne ljubavi koja nam daje sve.

Vi ćete sigurno umrijeti, ali kako? To ovisi o vama.
Svijet se približava svome kraju. Kakva vrsta kraja će to biti?

Žao mi je. Izbor ostaje vaš.

Bože sačuvaj
Vi, koji vjerujete u Boga.
Zašto se molite da vas Bog sačuva?
Sačuva od čega? Za što?

Zašto se ne molite da vas iskoristi?! Kako najbolje može, za dobrobit svega što je stvoreno! Zašto se ne molite da vam da najveću sudbinu koju ste sposobni podnijeti? I snagu da je ispunite!

Vjernici. Nema više bježanja. Dosta je bilo skrivanja po mišjim rupama.
Ne molite za milost. Molite za snagu. Snagu da ispunite svoju veliku sudbinu.

I vi koji ne vjerujete. I vama će snaga biti potrebna. Pronađite ju, tamo gdje je oduvijek i bila - u vama samima.

Bože sačuvaj

Nema milosti za mrtve
Što još da vam kažem? Kako još da vam objasnim?

“... Sjeti se. Osveta je moja. Ja sam taj koji donosi pravdu ...”

Iz ljudske perspektiva pravda i zaslužena sudbina se ne mogu izračunati: dok postojimo kao ljudi mi nemamo dovoljno podataka za njihovo izračunavanje. Ali naša kozmička svijest ima sve podatke.

Nema više bježanja.
Od sebe se ne može pobjeći.

Vrijeme za kraj vica (ne zaboravite se smijati)
Da, ti glupi blesane! Nema više bježanja! ... što misliš koga zezaš?
Možda jesmo samo ljudi, ali to je sasvim dovoljno!

Da, moj dragi. Moj najdraži.
TEBI GOVORIM! Moj dragi – dragi BOŽE! GOVORIM TEBI. Tvoja maska je postala ...ah tako prozirna... dušo - otrcala se.

Otvori oči, dušo! Pogledaj!

...da, ti glupi, glupi blesane... pa zar nije već vrijeme da se probudiš?

...budi se, dušo. Nema više bježanja.
Od sebe se ne može pobjeći.