Arhitekt Edo Šegvić nakon 30 godina aktivnog bavljena arhitekturom i gradom, napisao je knjigu - "Naš dil Mediterana".
Tema knjige je grad i građenje grada, arhitektura i urbanizam Splita i Dalmacije, našega dila Mediterana, ali je ujedno i zapis, spomenar i spomenik životu, navikama i običajima koji su na našeg dila Mediterana.
Knjiga je pisana na splitskom dijalektu, budući je i sam govor dio kulturne baštine jednog mjesta. Uostalom mnogi pojmovi su neprevedivi (škura, balatura...), a neki u prevodu dobivaju drugačija značenja (kužina nije isto što i kuhinja, kaleta što i ulica...).
Radi lakšeg razumijevanja, pogotovo mlađim generacijama, uz knjigu je priložen i CD-Spli'ska rič istog autora, u kojem je sistematizirano preko 8.000 splitskih riječi, sa posebnim naglaskom na objašnjenja pojmova graditeljske baštine!!!
Donosimo iz knjige:
"(fragment iz - Peristila)
a onda je jednega dana...
Jednega dana, prvega miseca Rima, kad je svitlo jednako tami (ekvinocij), skoro trista godin poza vengo se rodija Isus, rano ujutro pri’zoru, sa važnon andon u motu, na čelu povorke uz Cara stiga je iz Salone veliki prorok - augur. Polako je izaša iz karoce i sve gleda oko sebe, di je doša, prvi put je u Manijski zaliv. Šerjasto miri pitomu valu i bistro sbonacano more, bome particela nija loša. Na južnomen horizontu dva tri otoka, to je dobro, ka zaštita od mora kad poludi. Desno na zapad jedno malo zeleno brdo, dobro je, more bit vidilica. Onda se okrene prema Saloni oklen je doša. Sa te bande su planinski masivi na sjever i na istok, ka dva štita od ledeni vitrov, nemore bit boje. Malo se namršti, duboko udahne, počeše se po nosu, ništo mu daje po sumporu. Priko oka pogleda sumnjivo na potok, okrene se, zalampa plašton i polako gre jednu sto metri prema istoku, prema drugomen potoku. Svi mučidu i poslušno gredu za njin. Car ga nervozno gleda, oće li višje, priša mu je, vaja završit velike posle u daleke kraje. U tišini jutarnje izmaglice Prorok lagano oda, ka’ da nogan pipa zemju, zaobilazi grmlje koji se liti okiti zlatnin polumiseciman. Udaljija se malo od sika put gori i enoga bome, sta je. Nogon obaturne jedan bovan i ka'da ništo traži. Peton zavrti po zemji i napravi malu jerulicu, prigne se i gleda unju. Onda se uspravi i miruje, misli se, gladi bradicu, svi okolo mučidu i čekadu. Visoko digute glave Prorok ćuti dah lažine, sluša kliktaj jutarnjega galeba. Već se razdanilo, istok se kupa u srebrenon svitlu. Veliki Meštar se okrene licen prema izlazećen suncu, zatvori oči i gušta kako ga prve zrake miluju po licu. Raširi ruke i lagano se ginga, ka galeb kad plovi niz vitar. Naglon kretnjon poliže jezikon kažiprst i digne ga visoko u ariju. Svi stojidu i napeto očekujedu šta će sad bit. Prorok zavrti onin prston dva đira po ariji u smjeru kako sunce zapovida i iznenada, odlučnon kretnjon pokaže onu jerulicu kraj noge. Ovod, baš tu je mundus (umbilicus, omfalos) pupak, odsad - središte svita! Mundus, početak svega, ishodište, polazište, centar oko kojega nastaje grad. Jednostavno, ka šta čovik posadi špicu od koje se jedan dan razvije veliko stablo. Misto mundusa ostaće slobodni prostor, obično forum (trg), a ovod Peristil!
Šegrt, garzun - doprorok mu odma doda štap - litus (lituum), a meštar se prigne i napravi oko jerulice-mundusa kolombar po zemji. Ovod će se posli napravit decussis, križ u podu na sjecištu dvi glavne osi palače - cardo maximus u smjeru raširenih ruku dok Prorok gleda prema suncu, i decumanus maximus okomito na prvi smjer.
Prorok se pomnjivo makne vanka kolombara, a evo ti jednega u bilu robu i pognute glave brzo zavazme njegovo misto. Ovi drži u ruci gromu, štap sa drvenin križon na kojemen visidu pjombini- visci na sve 4 bande. On je gromatik, đeometar, danas bi rekli mjernik. Pokoran je i pun poštovanja, iako ga je ovi put Prorok iznenadija, nije udrija smjer ka šta je očekiva prema istoku a niti prema smjeru salonitanskog agera, pobiga je prema moru bar za desetinu kruga. Kako ni njegovo da se miša, on će sad svojon spravom pažljivo odredit urbani raster cile palače, a Car, prorok i cila svita gredu slavit rođenje Palače, za žrtvu ćedu zaklat kojega janjčića. Eno graditelji već pjucaju u šake, čeka i veliki posal. Vaja potaracat ove kuće naokolo i počet gradit veliki Palac.
Tako je sritnin spojen vjerskega obreda i lokalne mikroklime za vike vikova određen položaj Palače i budućega Grada. Određen je smjer carda i decumanusa, a tako je udrivena i trasa ove naše velike pješačke transverzale - zlatne kadene!
Ima bit da je tega dana zapuva niki mali vitrić, gromatiku se zaginga špag livega viska dok je određiva smjer decumanusa, pa osi nisu sinjane okomito jedna na drugu, pobiglo mu za cili stupanj prema jugu! Da ne spominjemo koji je reful udrija kad je sinjava “istočni” zid Palače, pobiglo mu je brat bratu 3 stupnja prema zapadu (po smjeru otklona vidi se da je tega dana puvala bura!). Biće nadzorni organ mora stat kuco, a graditelj ni ima vrimena čekat.
Bilo kako bilo, smjer carda tuče jušto okomito na škoj priko puta - Solentij (Šolta), a smjer decumanusa gađa vrh Biokova i Svetega Juru (1.762 metra). Decumanus je tačno lega na smjer istok-jugoistok (cca 22,5 stupnja od istoka prema jugu) ka' optimalna ekvisolarna konstanta.
Orijentacija glavnega (carevega) prostora palače jušto prema jugo-jugozapadu izložena je dugomen osunčanju i morskin vištama, a lipo je ladi litnji zefir-maeštral. Istovremeno je zaštićena od udarca bure.
Evidentno je kako je orjentacija palače idealno prilagođena specifičnostima mikroklimatskih uvjeta uže i šire lokacije. Ni današnji urbaništi nebi boje orijentirali grad, uz cili legalni softver i skupi hardver šta jemadu! Nebi bilo loše kad bi istraživaći povijesti Palače i njeni zaštitari, na podu Peristila dali uklesat početnu tačku, centar mundusa."
I još jedan, pretpremijerni tekst...
"(fragment iz - Peškarije)
lipi bokuni na brušket
Danas na rampin visi kapitalac, veliki zubatac, jema oko 15 kili, repicon dira banak. Lipo li ga je vidit, krupan, jake čejusti, sjajne kafeno crvene kolure, odošoto srebrnkast sa plavin i crnin bulaman. Najeba mudrac mora. Lip je, ma je judiman preskup pa ribari po običaju pravidu tombulu. Učas su prodali kartele po 10 kun. Evo sa’će izvlačenje, svit se okupija, nemoreš disat. Glavešina vazimje plavu plastičnu kesicu i puše unju da je rastvori. Ubacije brojeve i onda na brušket, ko jema sriće nek ga nosi doma.
- Ajmo, neka dojde nika ženska za izvuć ga.
- A ča nebi niko dite, to je poštenije.
Vika, šušur, pridlozi, karanje, demokracija.
Kako nima dideta pri ruci, na kraju daju velelvaroškome pisniku Buriću (sad uči novega pasića da mu vata balunčić) da sritnon rukon dili pravdu. Utiraje Pisnik pomnjivo ruku, malo miša i numera je vanka. Koji je broj, ko je dobija? Daje tiket sa brojen Glavešini, ovi ga važno vazimje su dva prsta i visoko drži ruku. Svi zamukli, gledaju uruku, iščekuju, mrmljaju ka zase - siguro nisan ja dobija, ma nisan ja te sriće. Ma koje Loto, ma koje Bingo! Su još dva prsta druge ruke polako se odmotaje tiket, maše šnjin ka sa bandiricon (ajde višje pogospu...) i svečano presuđuje:
- Broj sedavnajst!
Svit se uzmuva, ko ga jema, ko je sritne ruke. Bome, eno ga, javja se jedan sramežjivo, roba pedeset godin, običan čovik, košuja i rebatinke, smanta se, sritan je a jopet vidi se malo mu je neugodno. A biće se sad i zamislija, kako će ga odnit doma, kako ga sparićat, koga sve pozvat na feštu, koliko će vina tribat."
