(kako je ovdje krenula rasprava o prirodi vremena, izgleda da je vrijeme da stavim i sljedeće, 11. poglavlje knjige na web. Prethodnih 10 poglavlja se može pročitati ako kliknete na sliku naslovnice knjige u lijevom dijelu bloga...)
"Čeka nas još onaj jedan korak.
Dakle zadnje što smo zaključili je bilo da stvarnost postoji radi nas, radi našeg (duhovnog) razvoja i napretka.
A također znamo da smo onaj pravi Mi upravo sveobuhvatna inteligencija koja svime upravlja.
Znači? Pa tko bi drugi mogao znati kakva stvarnost će najviše pridonijeti našem razvoju!
Tko drugi stvara “stvarnost” ako ne mi sami!
I to, pošto se kao ljudi razvijamo kao odijeljeni dijelovi svijesti (da bi je svatko od nas što više razvio u nekom posebnom smjeru), pa tko bi drugi mogao stvoriti vašu vlastitu stvarnost (životne izazove, probleme s kojima ćete se suočiti, susrete s ljudima koji će vam pomoći u vlastitom razvoju) ... do Vas samih.
Kao posljedica prihvaćanja ovakvog pogleda na život, nužno se nameću još neki zaključci.
Na primjer zaključak da su kategorije kao “povoljne” i “nepovoljne” životne okolnosti, tuga i radost zbog bilo čega što se “dešava” u životu jednako besmislene. Jer sve ima samo jednu svrhu - vaš razvoj - i samim time ne može biti negativno. Ako uspijete pronaći mir i zadovoljstvo u sebi, blaženstvo (različit pojam od radosti), potpuno smirenje, koje ne može poremetiti ništa od onoga što se dešava oko vas, tada ste postigli svoj cilj, “prosvjetljenje” i tada možete početi pomagati drugima da ga i oni postignu.
Jednom kada shvatite da su tuga, patnja, ushićenje, radost i želje samo smjernice koje vam pokazuju da li ste na pravom putu vašeg razvoja - u biti ništa drugo nego malo snažnije izraženi putokazi “lijevo i “desno” - vi postajete slobodni od njihovog utjecaja. Oni vam više nisu potrebni.
Mislim da je najbolje usporediti našu dušu s velikim mirnim jezerom: dok se ne uzdignemo iznad stvarnosti - što veći kamen padne u to jezero veće valove će izazvati. “Prosvijetliti“ se znači ne dopustiti nikakvom kamenu da promijeni površinu našeg jezera.
I time smo došli do kraja. I cilja. I nikakva stvarnost nam više nije potrebna. Jer - mi smo je pobijedili.
***
Ali što se dešava ako definicija vremena nije tako očita kako se nama čini? Što ako se vrijeme uopće ne može opisati “strijelom vremena“ koja juri u smjeru povećanja ukupne entropije sistema? Što ako vrijeme možemo prikazati jedino kao strukturu prikazivu kružnicom na kojoj je označena samo jedna točka, točka početka-kraja? Jer vrijeme se može definirati samo u odnosu na sebe samo – ne može se definirati ništa što bi bilo “prije” početka vremena niti se može definirati išta “poslije” kraja vremena.
To bi značilo da se Univerzum ne širi niti će se ikada suziti, da vrijeme neće nikada ni završiti niti će ikada započeti – da sve jednostavno JEST.
Da je kraj istovremen s početkom.
I što onda?
Pa, ništa! Nama je sasvim svejedno! Jer čim shvatimo razloge zbog kojih je nešto definirano, sve ostalo su samo nijanse.
***
“Želim znati misli Boga; sve ostalo su detalji.”
Albert Einstein
Prostor-vrijeme
“Prostor je način na koji percipiramo vrijeme. “
***
Na koji to način putem prostora mi percipiramo vrijeme? Kako smo definirali sam protok vremena? Kako su prostor i vrijeme zapravo povezani?
Prilikom fotografiranja, sadržaj fotografije ovisi o tome koliko dugo ćemo ostaviti objektiv otvoren. Ako fotografiju snimamo duže, objekti koji su se kretali dovoljno brzo će se na fotografiji nalaziti na više različitih mjesta, jer naš “jedan trenutak“ snimanja fotografije u biti odgovara vrijednostima “više trenutaka“ objekata koji su se kretali prostorom koji smo fotografirali.
Ako se objektiv fotografskog aparata zatvori dovoljno brzo u odnosu na kretanje objekta kojeg snimamo, nećemo dobiti višestruke slike istog tog objekta u kretanju.
Kakve to može imati veze s protokom vremena?
Za nas vrijeme teče samo zato jer prostor osjećamo presporo. Protok vremena ne bismo osjećali kada bismo se kretali brzinom svjetlosti.
Kada bismo osjećali prostor oko nas (“fotografirali ga“ pomoću naših osjetila) brzinom svjetlosti - za nas vrijeme više ne bi teklo. Sve bi postalo SADA. Iluzija vremena bi se za nas rasplinula.
Protok vremena je upravo određen brzinom kojom osjećamo prostor oko nas. Vrijeme SADA možemo shvatiti kao prostor koji se kreće brzinom svjetlosti. Po tom prostoru, upravo sastavljenom od svjetlosti, mi se krećemo sporije od same svjetlosti i time stvaramo svoju iluziju protoka vremena. Dopuštamo svjetlosti da nacrta našu sliku svojim kretnjama da bismo tu sliku mogli fotografirati našim “jednim trenutkom“ i vidjeti je kao “postojeću“.
***
Danas, mi znamo kako izgleda naš prostor-vrijeme kontinuum. Imamo formule koje ga opisuju. U stanju smo njegovu strukturu opisati preciznim parametrima.
Ali da li je, čak i ovakva, nama poznata struktura prostor-vremena samo naš način slaganja podataka?
Jer što ako je - što kada je - svaka točka prostor-vremena upravo točka stvaranja: ona iz koje sve kreće i u koju se sve vraća?
- Svaka točka je točka stvaranja.
Ona koja u sebi čuva moć da promijeni SVE.
Sve niti prostor-vremena, sve linije povezane sa svim našim odlukama su nam iz naše točke dostupne da kroz njih prođemo. Dostupne su nam UPRAVO SADA da ih “ostvarimo“ - da ih doživimo stvarnima!
Naše odluke – naše misli – mijenjaju svijet u kome se nalazimo tako da na osnovu njih određeno stanje svijeta postaje “stvarno“. Mi ga doživljavamo ili ne.
Sve je relativno.
Ali tu rečenicu smo već čuli. Zašto onda odabiremo - da je ne razumijemo?
Prostor i vrijeme su jedno. I nikada nisu ni postojali. A ono što nikada nije postojalo, ne može ni prestati postojati.
Kakvo olakšanje
***
Znate li zašto je u indijskoj mitologiji Bog, kao i sva njegova obličja, prikazan kao čovjek sa 4, 6, 8,... ili više ruku? Zašto božanstva imaju tri oka?
I kakve to ima veze s poglavljem o prostor-vremenu?
Ne dajte se zavarati... i oni bi imali samo dvije ruke – kada bi svoje pokrete zaustavili u vremenu. Međutim, Bog je onaj koji postoji neomeđen vremenom - pokreti njegovih ruku su istovremeni, a ipak se protežu i na prošlost i na sadašnjost i na budućnost.
Ne dajte se zavarati.
Pogledajte se u ogledalo vašeg toaletnog ormarića. Ono koje se sastoji iz srednjeg ogledala, koje je malo više odmaknuto od vas, i od dva manja ogledala koja pokrivaju vaše toaletne police smještene sa pobočnih strana glavnog ogledala, a nalaze se bliže vama.
Zašto bogovi imaju tri oka? Odakle ono jedno u sredini?
Ono jedno oko, koje je spoj vaša oba oka.
Pogledajte se u ogledalo. Neka vaše jedno oko gleda u vama bliže ogledalo, a drugo u središnje, malo više udaljeno, ogledalo. Neka je središte vašeg lica upravo na spoju ta dva ogledala koja se nalaze na različitim udaljenostima od vas.
Namignite si. Ponovno, sada drugim okom. Primijetite vaše srednje oko koje vam namiguje, odražavajući oba vaša oka – kada se istovremeno pogledate u dva ogledala međusobno udaljena prostorom."
***
...sada vas ostavljam da čitate i razmišljate, pa se vidimo kad se vratim iz Indije, početkom 3. mjeseca!... yours trully
