| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Svemu i svačemu što uveseljava, ljuti i rastužni mladog čovjeka.
Ako imate pitanja, pritužbe, kakve prijedloge ili nešto slično možete mi pisati na : grga_sk@net.hr
Noć na Glavnom kolodvoru
MATURALAC - Epizoda 1
MATURALAC - Epizoda 2
MATURALAC - Epizoda 3
MATURALAC - Epizoda 4
MATURALAC - Epizoda 5
MATURALAC - Epizoda 6
MATURALAC - Epizoda 7
MATURALAC - Epizoda 8
INVENTURA 2006.godine
INVENTURA 2007.godine - Svi važni događaji prethodne godine
HRVATSKA KOSTAJNICA - Kestenijada
TOPUSKO - Mjesto za odmor
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Sisak.info
Index.hr
IMGspot.com
NOVA TV
Youtube
Opća je strka prethodila u tjednu iza mene. Kao što sam spominjao i u svojim prijašnjim postovima o tome koliko imam bajni razred iz srednje škole, stoga mislim da nije potrebno trošiti energiju na tipkanje o njima. Srijeda je bila. Stiže meni ujutro poruka od moje Tine o nekakvom okupljanju starog razreda. Nisam imao blage dume o čemu priča te sam ostao iznenađen. Mene naravno nitko nije zvao. Kopkalo me ta nezainteresiranost mojih prijatelja za moje društvo tako da mi vrag nije dao mira te sam nazvao dotičnu organizatoricu „famoznog“ okupljanja te ju pitao kakvo je to okupljanje. Bla bla bla ….jadajadajada….dok nisam postavio pitanje kako da me nitko nije zvao na što bi ona odgovorila : „Pa ti si Anin, ona te je trebala zvati“. Vraćamo se na onu priču o grupicama koje su postojale u razredu koje očito eto postoje i danas. Rekao sam da ću možda doći. Ako bude išla Tina idem i ja to je bio jedini moj uvjet jer inače nemam pojma s kim bi se mogao pošteno napričati ili nasmijati. Ali između ostalog me užasno interesiralo kako će to sve izgledati, koliko će ljudi doći i kakva će biti atmosfera. Stoga je najbolje da vam počnem samog mog dolaska. Kasnio sam nekih sat vremena. Svako malo me Ana zvala i pitala gdje sam. Po tome sam već shvatio koliko je dosadno. Išao sam lagano pješice do grada ne žureći se nikuda. Kada sam došao u taj birc lijepo sam sve pozdravio i našao prvo slobodno mjesto u društvu u kojem ću se osjećati ugodno. Za tri stola koje smo zaposjeli jasno se moglo vidjeti tko se sa kim druži. Nisam se previše obazirao na ekipu na drugoj strani stola ali sam nekako mislio da ćemo sjesti tako da možemo pričati sa onim ljudima s kojima se ne vidimo po nekoliko mjeseci pa čak i godina ili se ne čujemo dugo. Ali očito nitko nije mislio na to. Od cijelog razreda došlo nas je svega 15, neki su se pokupili već nakon kratkog vremena tako da se broj uzvanika smanjivao iz minute u minutu. Osjećao sam se kao da sam na onako normalnoj kavi sa ljudima s kojima se stalno čujem i s kojima sam stalno u kontaktu. Nisam se osjećao kao da sam na nekakvom famoznom okupljanju. Iako se to okupljanje planiralo svake godine ( iako su okupljanja svake pete godine ako se ne varam ) ali očito mi moramo biti nekako posebni. Iako se ni ovo nije moglo nazvati okupljanjem, tj pravi naziv za ovo bi bilo propalo okupljanje. Ja bih ipak ovo nazvao ugodnom kavom sa ljudima koji su mi dragi. Moram priznati kako sam se ipak najviše veselio i radovao dolasku našeg Dalibora jer ga nisam vidio dosta dugo. Nakon popijene kave preselili smo se u susjedni birc gdje je podijem vladala Tina. Od svake je pjesme znala refren dok je ostale riječi pogađala, neke uspješno neke neuspješno. Bacili smo malo čagicu te se tu pjevalo iz petnih žila. Bila je ovo dobra zamjena za subotu, unatoč tome što sam otišao sa Anom ranije doma. Ali, iskreno bilo mi je i dosadno pred sam kraj kada je svega ostalo par ljudi.
Mjesto okupljanja : kod sata. Vrijeme okupljanja : 22.30. Naravno dolazim prvi ( za sveto čudo Božje, jer inače kasnim uvijek ). Mjesto partijanja : popularni rokić. Obavezna oprema : fotoaparat. Okupila se ekipica koja je ostala dobra sa Anom. Pokoji bambus, dosta smijeha obilježili su i ovaj rođendan. Šteta : jedna lijepa narančasta majica zalivena bambusom od strane moje Tine ( kratki naputak – riječ je o mojoj majici ). Cijelu sam večer morao paradirati gradom sa takvom majicom, ali ju je košulja nekako uspješno pokrivala. Oko jedan sat smo se uputili u disko gdje se zabava nastavila. Malo na jednom podiju, malo na drugom podiju. Malo se razbacujemo ovdje, malo nas potom ima tamo….Meni uvijek najdraži techno flor ove je subote bio krcat. Nije se moglo disati tako da smo morali u par navrata izaći na kratko van da se udahne svježeg zraka. To su ujedno meni bili i jedni od dražih trenutaka te večeri. Tokom prvog izlaska, Zeko je uhvatio zezat neke dvije cure prodavajući im spiku kako sam ja reporter 24 sata i kako radimo prilog za nedjeljno izdanje tih istih novina o tome kakav je noćni život Siščana. Cure su nasjele, bar jedna, ali nisu htjele da ih se slika. U disku smo prodali istu spiku ali ovaj puta da slikamo za Večernji list. Cure su nasjele, ali ih ovaj puta ja nisam htio slikati. Pri drugom izlasku na zrak Zeko se uhvatio sprdati sa dva policajca koji su došli sa maricom ispred diska. Jednom je dao ime Radojko a drugom Ljubomir. Cijelo ih je vrijeme dozivao…Radojko….Ljubomir….Vidi dva druga obezbeđuju sigurnost u disku. Radili smo potom sinkronizaciju tako da se naša Tina smijala iz petnih žila. Samo sam čekao kada će nas opomenuti za tzv.narušavanje javnog reda i mira. Neki su lagano i zadrijemali dok smo sjedili na klupici ( vidi slike u prilogu ). Vratili smo se natrag na domaći flor ( ako se to može nazvati domaćim florom ako cijelo vrijeme trešte narodnjaci ). Nakon što smo skužili da je DJ počeo ponavljati pjesme „laganim“ korakom smo se uputili van i pravac doma. Ali smo ogladnjeli tako da smo otišli po burek, no u prvoj pekari ga nije bilo. Dok smo išli tako prema kolodvoru, naišli smo na neke dečke kako jedu burek. Odmah smo im htjeli ući u trag jer smo bili gladni kaj peseki. Otkrili su mjesto nabavke tog vrijednog prehrambenog proizvoda u rano jutro. Naoružani burecima i jogurtima uputili smo se na bus. Stigli smo točno na vrijeme jer nas je taman čekao na peronu za doma. U kuću sam kročio u 6 ujutro, pozdravio tatu na odlasku na posao, istuširao se te sjeo gledati TV. Oči su ipak bile teže, samo sam pao na stranu i zaspao kao klada. Dogovor je brzo pao, subota se ponavlja, što prije.
Nekako mi je skroz na skroz čudno to što se u zadnje vrijeme toliko intenzivno družim sa kolegama iz srednje škole da me polako to i plaši. Čast izuzetcima s kojima se stalno čujem. Moram priznati kako sam nakon završene srednje škole bio i pomalo tužan što se rastajemo, no nakon svega par mjeseci čovjek shvati koliko je sretan što je dočekao da počne nastava na fakultetima da upozna nove ljude. Svi smo si mi dobri kada se vidimo na ulici, ili u prolazu a jedni iza drugih nastojimo što više zapapriti život raznim sočnim tračevima. Opet kažem, čast izuzetcima. Prošlo je tako i po dvije godine od kada nisam vidio ali ni čuo pojedince. Sa nekima se ni dan danas ne čujem jer iskreno niti nemam neku potrebu. Ali su me ipak nekako najviše razočarali oni ljudi s kojima sam kao cijelo vrijeme bio dobar a od njih nakon završene srednje škole ni traga ni glasa. Očito se prijateljstva brzo zaboravljaju u njihovom slučaju. Unatoč tome što sam redovito kao manijak slao poruke sa pitanjima uvijek istog sadržaja : ej bok kak si? Šta ima kod tebe? …..i slično. Prije bi dočekao odgovor od Svetoga oca nego od pojedinaca. Smetalo me takvo ponašanje nekih par mjeseci dok se nisam uklopio u danas za mene, pa mogu reći, jedno od dražih ekipa. Ta nova ekipa je sa faksa. I zadnjih par dana stalno ponavljam kako jedva čekam da počnu predavanja na fakultetu. Uglavnom nije tema ovog posta faks već staro dakle društvo. Sjedili na kavici tako moja draga Martina i ja. Veli ona hitno mi mora nešto ispričati i onda sam cijelu noć slušao o misterioznom Ivanu V. Ali on je tako…..ponavljala je cijelo vrijeme. Malo sam ju oponašao na što smo se oboje valjali od smijeha. I onda nam je kao i svaki puta na pamet pao stari razred. Meni je odmah na misao pao Zeko i Dado te ih odlučismo pozvati na kavu. Nula bodova. Jedan u Zagrebu drugi na moru. Nastavili mi priču dalje o Ivanu. Ali onda za par dana poziv od Zeke, ponovno se ugovara kava. Nikada nisam toliko visio na kavama kao proteklih mjesec dana vjerujte mi. Nedjelja je bila i očito ću pamtit taj dan jer je bio pun čudnih – zanimljivih događaja. Dogovorili se mi tako. Okupljanje u pola 7. U 18 sati se otvorio takav pljusak nad gradom ali nismo odustajali. Je da su neki pokisli i bili mokri do gole kože, ali srećom imao sam prijevoz. Ah šta ću kada sam fina guza. Tu smo opet svi kolektivno slušali o Ivanu V. ( moram te Tina cimati malo ). A onda moj kolega odluči nazvati pojedine da također dođu na kavu. Prvo su cure odbile kada su čule tko je još na kavu…u prijevodu mi, nas par osoba. Iskreno, nisam očekivao da će doći no eto čuda se očito događaju. Bilo mi je malo čudno sjediti u njihovom prisutnosti ali smo nekako ipak probili led što se tiče priče. Morao sam tu večer tješiti moju Tinu jer je bila u bedu radi onog mistera V. Tu sam večer prvi puta sjeo u taj čuveni kafić ACADEMIA gdje vam inače piju otmjena gospoda koji se kite perjem točnije novcem, znate one koji ga doma štancaju na tone. Tu smo malo pričali, popričali kada ono poziv….
SAOBRAĆAJKA
Tata zove prijateljicu što je sjedila s nama na kavi i kaže kako joj je netko udario u auto. Brže bolje svi krenosmo na mjesto očevida da vidimo o čemu je riječ jer smo znali da se naša Ane malo uspaničila zbog svog tate koji je „malo“ strog. Malo je blaga riječ. Tamo smo svi nahrlili kako bi vidjeli u čemu je riječ. Kada ono razbijen samo žmigavac, ali je ženska koja je napravila saobraćajnu pokupila je još tri auta. Jedan je bio totalka. Curi je ispao mobitel ispod sjedala i onda se dama sagnula i išla ga tražiti. Žene…..
KAVA SE NASTAVLJA …..
Nakon saobraćajne, nakon napisanog zapisnika te poslikane štete od strane ljubaznih policajaca, krenuli smo na drugo mjesto i na još jednu kavu. Umanjeni za jednog člana zabave nije nedostajalo. Taj jedan član je imao spojak iza reklame. Ha ha. Mi smo nastavili pričati u revijalnom tonu, valjati gluposti koje su dolazile od Zeke. Tom čovjeku treba podignuti spomenik za valjanje zajebancija. Prvak je u tome. Svi su nas čudno gledali koliko smo se smijali. Brzo se približila ponoć te smo krenuli lagano doma. Dogovor je bio da nas odveze Ane ( ona iz saobraćajne ), međutim lim se ispod blatobrana iskrivio te grebe gumu. Nismo mogli nikuda. Autobusi ne voze, vlakovi ne voze, jedina preostala mogućnost je bila odlazak doma pješice…..
GLEDATI STRAHU U OČI
Krenuli smo tako moja Tina i ja lagano pješice doma. Iako je njoj put bio osvijetljen do kuće meni je osvijetljeno bilo samo dio puta. Stigla ona tako za pet minuta doma a ja ni za ćošak zašao. Svjetla ima sve do nogometnog igrališta, od igrališta na dalje ništa. Prvi puta idem sam preko groblja pješice kući. Do sada sam uvijek išao sa nekim i nije me bilo strah, no ipak je druga stvar ići sam. Za svaki slučaj sam se naoružao kamenom. Zlu ne trebalo. Kada sam zašao u mrak gdje se nije mogao vidjeti ni prst pred nosom, otvorio sam oči ko somina, uši mi postali radari i reagirali su na svaki šum. Korak mi je bio brz, i pred sam željeznički most srce mi je počelo lupati kao ludo. Disanje mi se ubrzalo kao mahnito. Na mostu sam se jedva nekako smirio jer sam morao gledati dolje da kojim slučajem koja daska ne bi zafalila na mostu tako da ne padnem u rijeku. Još je ostao samo jedan dio puta koji sam morao proći što brže. Brdo podno same Crkve, nedaleko groblja. Grmlje s jedne i sa druge strane činilo je taj prolaz još strašnijim. U sebi sam rekao : „Dragi Bože samo da dođem do Crkve i sve će biti OK“. Ni malo mobitela sa svjetla mi nije pomoglo tako da sam uistinu morao ubrzati korak što više. Ugledavši siguran put do kuće, pao mi je ogroman kamen sa srca. Litre znoja su kapale sa mene, majica je postala mokra krpa. Rekao sam sam sebi, sada i nikada više. Toliki strah nisam još doživio.
