Ni da mora nestane
*...nakon svega, dođe mi da te branim kako nisko, ispod časti stvarno čovjek može pasti...*
nakon malog uvoda u ovaj novi način emotivnog iskazivanja osjećaja,počinjem pričati priču od koje sada patim i ne znam šta da radim...
afff....odakle uopće početi??
eo ovako...sve je počelo kad je meni jedan dan u školi došlo slabo...sutri dan kad sam došla u školu jedan dečko iz mog razreda,je pitao mene jes to trudna sa mnom? ja sam na taj odgovor se samo nasmijala,jer inače se nismo baš ni družili,jer smo se tek upoznali i došli u novu sredinu...no iz dana i dan to naše samo poznanstvo je prešlo u prijateljstvo...svaki dan smo se zezali,te sam ja davala neka luda imena "djetetu",a on je uvijek govorio da će mali bit muško i da će bit nogometaš...svaki dan smo bili sve bliži i bliži te se bližilo ono čega sam se najviše i bojala....jedan dan je profesorica iz hrvatskog željela da napravim plakat i da izaberem još dvoje koje će sa mnom...ja sam izabrala dvojicu svojih najboljih prijatelja,a među njima je bio i on...odmah sutri dan na valentinovo,smo počeli radit taj rad...došli smo kod ovog drugog prijatelja,no ja i GUJA(tako ću ga nazvat) nismo ništa radili,cijelo vrijeme smo se zezali,pričali....uzela sam komad pice i pošla sjest,no on je sjeo prije mene te sam ja tad sjela na njega...ovaj drugi prijatelj je to odma slikavao,a kako smo se mi sakrivali,slike su ispale,afff....katastrofa,kao da,ma znate već 
svakim danom bivali smo sve bliži i bliži,slao mi je poruke uvijek u kojima bi pisao ljubavi i kad nisam bila u školi uvijek bi me se sjetio i govorio da me voli,pa kad bi se vraćali iz škole,znali bi se i držat za ruke...
kad je on tjedan prije svoga rođendana zavšrio u bolnici,samo je meni to bio rekao(mislim nije bilo ništa strašno neka upala,šta ti ga ja znam)i čuli bi se svaki dan....za rođendan smo mu ja i moj najbolji prijatelj kupili neku čestitku i čokoladu,ništa posebno,al' smo ga makar usrećili...
--->gore sam zaboravila napomenut da mi je kupio naruknicu i rekla sam da je skidam samo kad sam ljuta na njega il se posvađamo(tako je i bilo)....
sad su već svi misli da smo zajedno i svi su nas zezali,a mi nikad nismo htjeli ni priznati da ima nešto među nama...
samo smo se jednom posvađali i to se on naljutio na mene jer je ovaj moj najbolji prijatelj dobio 1 zbog mene radi gluposti...ja sam molila profesora da meni upiše jedan i sve,al' nije htio i na kraju mu to nije ni ubrajo u zaključnu ocjenu,samo je nas 3 uspio posvaditi...
najbolji prijatelj mi je odma sutra prišao i rekao da je on kriv a ne ja,a GUJA mi uopće se nije ni obraćala,a ja sam se pravila kao da ga nema...
prije smo se preko svakog sata gledali,nismo skidali pogled jedno sa drugog,i sada sam digla glavu i nisam uopće obraćala pozornost na njega,a prijateljica koja nije ništa znala za sve ovo mi je govorila naš kako te gleda,šta je bilo s vama,jel nešto ima među nama i tako te priče...no ja nisam htjela popustit....
te subote sam išla u prijateljice na rođendan u grad u kojem je on i znala sam da izlazi svake subote,al' ona mi je bila važnija od njega...kad sam ga ugledala htjela sam pljunut na njega,a on mi se javio,ono kao da ništa nije bilo pričo sa mnom i sve...onda sam ja izišla ispred kafića,a on je došao i reko da odem s njim napravit krug,a ja glupača pristala....
tada smo izgladili sve svoje nesuglasice,a on se cijelo vrijeme približavo meni,a ja se odmicala...na rastanku on mene pokuša poljubiti,a ja ga samo zagrlim i kažem da ne možemo....
u ponedjeljak u školi sam morala ić na popravak mobitela,a one je išao sa mnom...zastali smo u jednom hodniku i on mi je rekao:jel još uvijek misliš da me voliš više nego ja tebe?a ja sam rekla naravno....tu smo se poljubili....od tada više ne znam za sebe...moje cipelice lutalice samo me vode u te misli....svakim danom poslije škole išli bi u park,i odlučili smo da nećemo bit zajedno,već da ćemo se samo ovako viđat,jer je bolje,pošto idemo u isti razred...
nakon par tjedana jedan "prijatelj" iz razreda nas je vido zajedno i to svima reko...taman kad smo nekako uspjeli druge nagovoriti,da misle da smo samo prijatelji i ništa više....
nakon toga,smo se malo udaljili i dva dana prije završetka nastave smo imali slobodan sat,a on me zamolio da zajendo ostanemo učiti u učionici,ali ih je ostalo još nekoliko sa nama...
uzeo je moj mobitel i nije mi gtio vratit,a ja sam ga ganjala,on je ušo u wc i nije bilo nikoga....i tada nismo ništa jedno drugom rekli,samo smo se ljubili...tad niko od mene nije mogao bit sretniji...
sutri dan smo imali samo jedan sat,te mi je navečer poslo poruku da se nađemo sutra i cijeli dan smo bili u nekoj napola srušenoj kući,jer smo bili sigurni da nas niko neće vidjeti...to je bio najbolji dan u mom životu....
sutri dan je završila škola i više se nismo ni vidjeli....
svaki dan mislim o njemu,sanjam ga,želim ga samo na tren dotaknuti i jedva sam čekala dan kad ću ga vidjeti,a onda sam saznala da ima novu curu,i od tada sve mi se srušilo...ne znam gdje sam....dok sam ovo pisala,prelijepo mi se bilo sjećati starih sretnih dana i na tren sam bila sretna,al' onda kad se vratim u stvarnost,vidim da to više nije to...on ima drugu,a ja njega još uvijek čekam i još uvijek mu se nadam...nikada nije imao curu dužu od 2 tjedna,al' osjećam da će s ovom bit dugo i to me onda boli...i sad ne znam šta radit??? pomozite,jer znam kad sa njom više ne bude,da će opet htjet sa mnom,al' kako da mu oprostim...a što je najžalosnije,ne mogu ga napast ni ništa jer mi nismo bili zajedno,mi smo samo bili "ljubavnici"
i da,dan prije nego što su njih dvoje prohodali,moja je naruknica pukla....znala sam da se nešto događaa....
