srijeda, 15.02.2006.
Poručnik Blueberrry
Blueberry nije jedini junak koji u povijest stripa ulazi na mala vrata. Slično kao što se jedan pustolovni sanjar po imenu Corto Maltese pobunio protiv sudbine da ostane samo jedan od likova u priči “Balada o slanom moru” i postao glavni junak uspješne serije, tako se i poručnik Mike Steve Donovan, zvani Blueberry, kockar, zenskaroš i buntovnik, u galeriji likova prisutnih u klasičnoj western prici pod naslovom “Fort Navajo” odmah ističe kao budući protagonist jedne od najvažnijih i najinovativnijih western serija u povijesti stripa.
“Fort Navajo” izlazi 1963. godine u strip magazinu “Pilote” kao autokonkluzivna priča koja će tek kasnije postati prva epizoda sage o Poručniku Blueberryu. Tekstopisac je tada vec poznati Jean-Michel Charlier, koji iza sebe ima već niz uspjesnih serijala. Za crteže daje se prilika mladom, talentovanom šegrtu poznatog Jijéa, Jeanu Giraudu, koji će se narednih godina proslaviti i pod pseudonimom Moebius. Za fizionomiju i prvobitni karakter lika, autori nalaze inspiraciju u francuskom glumcu Jean Paul Belmondou. Serijal ubrzo stice veliku popularnost i vizibilitet, zahvaljujući prije svega nevjerovatnom stilističkom usponu Giraudovih crteža, ali i Charlierovim inteligentnim, uzbudljivim i povijesno potkovanim tekstovima. Jean Giraud će u rad na “Avanturama poručnika Blueberrya” utkati dobar dio svojih iskustava: paralelna aktivnost na podrucju fantastike i znanstvene fantastike pod pseudonimom Moebius uticat će na vizionarnost crteža, ljubav prema filmu odrazit će se na inovacije samog jezika stripa, a putovanja u Mexico dat će Blueberryevom svijetu sjajnu naturalisticku podlogu. “Njegov crtež razmišlja”, riječi su kojima Charlier definira Giraudov stil. S druge strane, Jean-Michel Charlier će vrlo brzo uvidjeti opasnost od fosiliziranja koja, prije ili kasnije, prijeti svakom junaku inspiriranom klasičnim western-stilemima. Blueberry tako izrasta u autoironičnog anti-heroja koji griješi, gubi, sumnja, buni se. Na ovim aspektima njegove ličnosti će jos više insistirati Jean Giraud u posljednjim epizodama serije koje, nakon smrti Charliera, sam piše.
Odmicanje Giraudovog crteža od Jijéove lekcije i Charlieovo napuštanje klasicnih modela, u ranoj fazi serijala, kulminirat će u desetoj epizodi, “General Žuta Glava” (kod nas prevedena kao “Suludi general”). Poručnik Mike Blueberry se ovdje po prvi put otvoreno suprotstavlja nepravednim naredjenjima i ulazi u sukob sa nadredjenima, u pokušaju da spriječi pokolj nad indijancima. Dolazi do izražaja njegova netrpeljivost ka nametnutim mišljenjima i status “outsidera” u krutom vojnickom režimu. Crtež se obogaćuje, masovne scene su gotovo filmski izrežirane a snijegom prekriveni pejzaž ukazuje na Giraudovo već tada zavidno majstorstvo. Od ovog momenta, svaka sljedeća epizoda donosi bitne novosti. “Njemčev rudnik” i “Fantom sa zlatnim metcima” (kod nas “Zlatna planina” i “Planina duhova”) su klaustofobične, napete priče pomalo horror atmosfere. Table se pune gusto išrafiranim, intenzivnim krupnim planovima, izrazi lica, ogoljeni ambijenti i mračne scene su nevjerovatno efikasno prikazani. Sljedeča epizoda, “Chihuahua Pearl”, označava početak duge, kontinuirane sage koja će potvrditi Charlierovo umijeće u organiziranju vrlo kompleksne priče, pune intriga, spletki i dobro okarakterisanih likova, medju kojima se nalaze i neke stvarne ličnosti. “Chihuahua Pearl”, kao i sljedeće “Covjek vrijedan 500.000 dolara”, “Balada o kovčegu”, “Odmetnik”, “Andjeosko lice”, “Slomljeni nos” (kod nas “Povratak Blueberrya”), “Dugo putovanje”, “Fantomsko pleme”, “Posljednja karta”, “Kraj puta” i “Arizona love” su povezane pričom o zavjeri protiv predsjednika Granta, u koju Blueberry, sticajem okolnosti, biva upetljan. U ovim epizodama, Mike Blueberry definitivno izrasta u zaokruženog junaka. Njegove reakcije na zbivanja koja riskiraju da ga pregaze su vrlo ljudske, u nekim momentima dirljive. Uprkos gotovo beznadežnim situacijama u koje upada, ne klone duhom, ali isto tako ne istjeruje nikakvu opću pravdu, nego u prvom redu pokusava jednostavno dokazati svoju nevinost. Razradjuje se i njegov odnos sa Mac Clureom i Red Neckom, ko-protagonistima efektno okarakterisanim kroz sitne slabosti ali koje veže veliko prijateljstvo sa Blueberryem.
Treba reći, ipak, da su i razrada likova i historijska pozadina u prvom redu funkcionalni samom zapletu. Charliera, kao eksponenta “starije” škole scenarista, zanima prije svega priča, stoga njegova prva preokupacija ostaje održavanje interesa i napetosti kod čitatelja. U tome je, na nivou tekstova, i najveca razlika izmedju Blueberrya i druga dva velika evropska western stripa, Tex Willera i Ken Parkera. Tex Willer se, nakon desetina hiljada tabloa, održava na “standardnim” situacijama i ostaje interesantan publici baš zbog gotovo “muzičkih” ponavljanja (prepiranje Texa i Kita, život u Navajo logoru, rečenice tipa “odrezak debeo dva prsta i brdo krumpirića”) koje čitatelj voli i očekuje u svakoj epizodi i zbog kojih doživljava junaka kao neku vrstu starog prijatelja. (Slično se desava i sa mnogim drugim junacima masovne kulture. Jedan od primjera je poručnik Colombo, koji neprestano spominje svoju ženu, nikad nema pri ruci olovku i na kraju svake epizode obraća se krivcu recenicom “Ah da, jos nešto”.) Autori Ken Parkera, sa druge strane, koriste western žanr tek kao povod za razradu liričnih priča, istraživanje odnosa izmedju izvanredno dobro okarakterisanih likova i metanarativna razmisljanja. Charlierov pristup zavisi u mnogome i od izdavačke prakse u Francuskoj, gdje čitatelj čeka i po godinu dana na novu epizodu serijala i stoga se mora “držati na iglama”, ali ostaje specifičan slucaj i medju svojim zemljacima, posebno onim iz mladje generacije.
Saga o zavjeri protiv Granta, sa grafičke strane, potvrdjuje da je Giraud po mnogo čemu umjetnik bez premca. On se ovdje nameće ne samo kao model western crtačima, nego i kao jedan od naj imitiranijih crtaca francusko-belgijske scene, rame uz rame sa Hergéom i Franquinom. Stilističke vrhunce dostiže, po mom mišljenju, u epizodama “Slomljeni nos” i “Fantomsko pleme”. “Slomljeni nos” izlazi nakon pauze od pet godina, koju Giraud uzima da bi se posvetio radu na filmu i albumima koji izlaze pod pseudonimom Moebius. Uticaj tih radova se odrazava na nevjerovatnoj vizionarskoj snazi crteža u ovoj epizodi i pročišćenoj, elegantoj i sigurnoj liniji. U “Fantomskom plemenu” Giraud dokazuje nedostizno umijeće u prikazivanju atmosferskih prilika i pejzaža. Vjetar i magla se oslobadjaju do tad tipične stripovske stilizacije, a kadrovi u kojima je prikazan pejzaž dobivaju neviđenu dubinu. Sljedeću sagu pise sam Giraud, bazirajući se na zabilješkama koje Charlier, nakon smrti, ostavlja iza sebe. U epizodama “Mister Blueberry”, “Sjenke nad Tombstoneom”, “Geronimo Apache” i još neobjavljenom albumu “Obračun kod OK Korala” (koji bi trebao izaci u septembru ove godine i biti zavrsna epizoda serije) nalazimo novog Blueberrya, novu ideju priče, nove likove i novu atmosferu. Radnja se odvija na dva vremenska nivoa: s jedne strane, legendarni gradić Tombstone služi kao okvir u kojem se susreću stvarni likovi Wyatt Earp, Doc Hollyday i Geronimo, dok s druge strane Blueberry, teško ranjen, u postelji pripovjeda svoje doživljaje iz građanskog rata i svoj prvi susret s Geronimom novinaru koji zeli napisati članak o njemu. Po misljenju mnogih, u ovoj sagi Giraud pokazuje da po pitanju tekstova nije na nivou Charliera, a i crtački ne dostize nivo koji je pokazao u prethodnim epizodama. Ipak, publika ostaje privržena liku i komercijalni uspjeh je zavidan. Blueberry je protagonist i dviju paralelnih serija “Blueberry u gradjanskom ratu” i “Marshall Blueberry” na kojima, osim Charliera i Girauda, rade i drugi poznati autori western stripa kao što Corteggiani, Wilson, Roume i Blanc-Dumont. Ovi serijali su interesantni jer pokazuju i drugačije poglede na lika, ali po mišljenju “ortodoksnih Charlier-Giraudovaca” kao što je potpisnik ovih redova, ne idu dalje od pukih komercijalnih pretenzija i dobre zabave (iako mladi Rouge dokazuje da je asimilirao Giraudovu lekciju o ritmu).
Za kraj, jedna dobra vijest iz svijeta sedme umjetnosti. Film o Blueberryu je vec u poodmakloj fazi produkcije, za protagonistu je izabran Vincent Cassel, a strip-epizoda koja je poslužila kao predložak je, po svoj prilici, “Fantom sa zlatnim metcima”. Nadajmo se najboljem!
- 20:57 -
petak, 10.02.2006.
Ken Parker
Kad su 1974. crtač Ivo Milazzo i scenarist Giancarlo Berardi donijeli Sergio Bonelliju na stol prvu epizodu Ken Parkera nisu ni sanjali koliki će trag njihov junak ostaviti u povijesti talijanskog i svjetskog stripa. Ali, nije sve išlo tako lako. Berardi i Milazzo su bili nerazdvojni prijatelji i kolege sa fakulteta gdje ih je spojila ljubav prema stripu i kako Ivo jednostavno kaže: "...vidio sam da Giancarlo obožava pisati, ja sam obožavao crtati i tako smo odlučili pokušati napraviti nešto zajedno ..." Poslije par godina odvojenog rada za razne francuske, engleske i američke izdavačke kuće na raznoraznim likovima, autori su odlučili okušati sreću na domaćem tlu zajedničkim snagama. U to vrijeme autori nisu mislili raditi Western seriju smatrajući da je u klasičnom westernu već sve rečeno, ali na narudžbu magazina Giornalino napravili su skicu jedne western priče, koju su nesretnici odbili ( i vjerojatno godinama poslije čupali kosu zbog toga), a da bi je Bonelli objeručke prihvatio. Prvobitno je bilo zamišljeno da to bude "standalone" priča koja bi izašla u sklopu edicije "Collana Rodeo". Međutim, upravo u to vrijeme se pojavio slavni western film redatelja Sidneya Pollacka - "Jeremiah Johnson" ili kako je preveden u Italiji "Corvo Rosso non avrai il mio scalpo" ("Crveni Gavran neće uzeti moj skalp") koji ih je obojicu oduševio tako da su prepravili originalni scenarij ponuđen Bonelliju i kreirali lik koji neodoljivo podsjeća na slavnog Roberta Redforda iz filma, lik western heroja koji neće biti klasičan revolveraš nego lovac i vodič koji se oružjem služi samo u samoodbrani. Nakon što je vidio tri četvrtine prvog broja Bonelli je oduševljeno zatražio nove nastavke prepoznajući potencijal u onome što je vidio i imajući na umu otvaranje nove serije. Međutim zahtijevao je da redizajniraju lik tako da bude bez brade (Milazzo je u jednom intervjuu duhovito primjetio : "...Zašto? Zato što u Italiji nijedan bradati junak nije postigao nikakv uspjeh!...") i da promijene ime Jebediah Baker koje je Berardi bio odabrao. Rečeno - učinjeno. U drugoj epizodi Ken je, kao što znamo otišao kod brijača (i postao Robert Redford:-) ), a ime je promijenjeno tako da se Milazzu svidjelo ime Ken, a Berardi je odabrao Parker po svojoj omiljenoj kemijskoj olovci:-). I tako je 3 godine nakon nastanka prvog broja, 1977. objavljen prvi broj Ken Parkera nazvan "Lungo Fucile" (Duga puška), a sve poslije toga je povijest...
I tako, iz broja u broj, oduševljenje i odobravanje je raslo kako kod publike tako i kod kritike koja je otvoreno prihvatila našeg junaka. To ne bi bilo toliko čudno da Ken nije toliko odskakao od ostalih strip junaka svog vremena. Naime, temeljno pravilo svih popularnih serija je bezvremenost glavnog junaka koji nikad nije stario i čije ste pustolovine mogli čitati bilo koji redom da ne zapazite neku razliku, glavni junak je prolazio kroz tisuće pustolovina neokrznut, uvijek postojan i nepromijenjen, dok se kod Kena osjećalo da junak kroz priče stari, da stiče iskustvo, da se mijenja, da prolazi kroz unutarnje borbe i sukobe sa samim sobom. Ken je osvojio čitatelje svojom nesposobnošću da bude junak i profesionalni avanturist, sličnošću sa "normalnim čovjekom", sposobnošću da pogriješi i mudrošću da svoju grešku i prizna, ironijom i samokritikom, unutarnjim borbama, refleksijama i sumnjama i ostalim ljudskim vrlinama kao što su velikodušnost, dobrota, prijateljstvo, odanost, altruizam, hrabrost,idealizam, optimizam i samostalnost. Ken je unio pravu revoluciju u talijanski strip bogatstvom brojnih obrata, genijalnim načinima kreiranja komičnog, ali i suspensa, posebim narativnim stilom, "jezikom slika" bi ga gotovo mogli nazvati, gdje prestaje potreba za didaskalijama i balončičima sa tekstom, ingenioznim Milazzovim kadriranjem, filmskim raskursima, lepršavim, slobodnim stilom crtanja punim mašte i gotovo dječačke igre svjetla i sjene u kojoj se malo toga jasno vidi ali je ipak intuitivno čitatelju sve jasno, te prekrasnim naslovnicama rađenim u akvarelu koje su se protezale i na zadnju naslovnicu što je bila velika novost u ono vrijeme.
Stoga nije ni čudo što je spomenuti dvojac osvojio srca ljubitelja stripa širom svijeta i osvojio nebrojene strip nagrade za svoj rad na Ken Parkeru.
Kroz Kenove avanutra upoznajemo čitavu lepezu likova među kojima ćemo istaknuti trapera Dashiella, sipatičnu djevojčicu Pat O'Shane, eskima Nanuka, kuju Lily, Tecumseh, pripadnicom indijanskog plemena Hunkpapa i udovicom koja je prilikom napada američke vojske ubijena, a koju je Ken oženio i usput dobio nadimak Chemako ili "Onaj koji se ne sjeća". Theba(njegovo novo ime je Teddy), Tecumsehin sin rođen u njezinom prijašnjem braku koji sada živi u Bostonu, Lady Barbara Huntington Scott koja mu je otkrila radost čitanja i posudila prve knjige i još mnogi mnogi drugi lovci, indijanci, traperi i ostali koje ovdje nismo nabrojili. U sagi o Kenu se pojavljuju i neki stvarni likovi poput generala Custera, Buffalo Billa, te novinara i pisaca Ambrosea Biercea i Neda Buntlinea koji su odigrali veliku ulogu u razvoju Kena kao lika potaknuvši ga da krene pričati i pisati priče...
Također, za razliku od ostalih strip junaka, Ken nema arhetipskog neprijatelja koji se kontinuirano pojavljuje kroz cijelu sagu...Neprijatelj koji se najdrže zadržao bio je Donald "Lucky" Welsh, plaćeni ubojica i revolveraš kojeg je Ken gonio kroz prvih par brojeva, a nakon toga Ken se bori protiv nasilja ljudi nad ljudima, pohlepe, neznanja, iskorištavanja, rasizma i netrpeljivosti i ostalih zala modernog društva.
Kenove avanture počinju 29.12.1868 i idu strogim kronološkim redom, i u njima pratimo Kena u njegovim lutanjima po Sjevernoj Americi. Upravo kruta pravila kronologije su stvarala ogromne probleme autorima jer je mjesečni ritam izlaženja morao biti poštovan ali ako neka epizoda nije bila gotovo nije se moglo objaviti neku drugu umjesto nje jer tada ne bi bila ispoštovana kronologija. Tako je nakon nekog vremena Ken počeo kasniti, prvo sa brojem 12. "Balada o Pet O'Šejn", pa poslije i sa ostalim, tako da je od 59 brojeva 20 izašlo sa zakašnjenjem a vrhunac je bio kad je broj 58. "Štrajk" kasnio 6 mjeseci! Konačno, s 59. brojem , 1984. završava originalna serija i Ken napušta izdavačku kuću Sergio Bonelli editore i u skladu sa svojim lutalačkim karakterom kreće na dug put po raznoraznim kućama (Orient Express, Comic Art, Isola Trovata, Ken Parker Editore) da bi se na kraju opet vratio u SBE. Ukupno je objavljeno još 3 epizode koje se pribrajaju regularnoj seriji, dakle brojevi 60. Un principe per Norma, 61. Un alito di ghiaccio / Dove muoiono i titani i 62. Il respiro e il sogno (koji se smatra najboljom Kenovom epizodom), 13 epizoda objavljnih u Ken Parker Magazineu i 4 specijalna broja, od kojih zadnji, "Faccia di rame"(Bakreno lice) predstavlja još jedan kraj Kenovih pustolovina nakon kojeg su se Berardi i Milazzo razišli i nastavili sa odvojenim projektima (Berardi je kreirao kriminalističku seriju Julia koja izlazi za SBE, a Milazzo je uradio par epizoda za Magico Vento, Nick Raidera i Texone #13 "Sangue sul Colorado") za sada se ne zna da li će biti novih nastavaka Kenovih pustolovina. Međutim, pošto je Ken na kraju sage završio u zatvoru na Floridi nepravedno optužen za ubojstvo, za pretpostaviti je da će autori uslišiti želje još uvijek mnogobrojnih Kenovih fanova i prijatelja (Ken Parker je junak sa najvećim brojem Fan Clubova u Italiji!) i da neće ostaviti svog junaka u zatvoru nego da će mu pokloniti kraj kakav zaslužuje.
Do tada, so long Ken!
- 21:36 -
nedjelja, 05.02.2006.
Usagi Yojimbo
17. stoljeće, feudalni Japan. Vrijeme je nemira i promjena. Rane iz vremena krvavih civilnih ratova još nisu zacijelile a Tokugawa šogunat je upravo uspostavio vlast nad cijelim carstvom. Uspostavljanjem mira od strane šogunata samuraji kao ratnička klasa postaju suvišni. Veliki broj samuraja, nekada podvrženih kodeksu časti znanom kao Bushido sada se odaje razbojništvu dok drugi postaju tjelesni čuvari novonastaloj trgovačkoj klasi. Feudalnim Japanom 17og stoljeća luta i naš junak, samuraj bez gospodara odnosno ronin, Miyamoto Usagi, poznatiji kao Usagi Yojimbo (Usagi=Zec; Yojimbo=plaćeni tjelesni čuvar), sljedeći put bushida, put ratnika koji uči da su odanost i čast iznad svega ostalog.
Iz dalekog 17. vratiti ćemo se u nama nešto bliže, 20. stoljeće, i to na sam početak 80-ih godina kada je Stan Sakai, Amerikanac japanskog porijekla, tada tek ponekima znan po unosu teksta u Groo the wanderer (Groo lutalica) Sergio Aragones-a poželio kreirati vlastiti lik po uzoru na samuraja iz 17. stoljeća, Miyamoto Musashi-a. 1981. godine Stan započinje rad na liku Miyamota koji je prvotno imao ljudski izgled, međutim dvije godine kasnije Miyamotu daje životinjski lik, lik zeca. 1984. godine Usagi napokon debitira kao strip u magazinu Albedo, zajedno sa Nilsonom, još jednim od Sakaijevih stripova u kojemu glavni likovi imaju životinjska naličja. U Americi crno-bijeli stripovi nisu bili prilično popularni među čitateljstvom, međutim sredinom 80ih godina strip Teenage Mutant Ninja Turtles (Ninje kornjače) zadobio je ogromnu naklonost publike te tako otvorio put i drugim crno-bijelim stripovima među kojima i Usagiju. Ta pompa nije dugo trajala i preživjeli su samo najkvalitetniji stripovi, a među njima je, pogađate, bio i Usagi. 1985. godine, za vrijeme najveće popularnosti crno-bijelih stripova u Americi Stan je dobio ponudu od izdavača Fantagraphics Books koju nije mogao odbiti a koja se pokazala dobrim potezom jer nakon što je prvotno izlazio u strip magazinu Critters, 1987. godine dobio je i vlastitu seriju (mjesečnik tokom ljeta, a dvomjesečnik ostatak godine). Postavši hitom, kako to već biva Usagijev lik masovno se počeo iskorištavati u komercijalne svrhe te se tako sljedećih godina pojavljuje na crtiću, majicama, tanke sveščice ponovo bivaju objavljene u tzv. trade paperback izdanjima ali i u onim tvrdokoričnim, slijede posebna izdnja u koloru pa čak i igračke i kompjutorska igrica, a 1992. godine Usagi dobiva klona smještenog u svemirska prostranstva pod imenom Space Usagi u izdanju Mirage Publishing-a. Iste godine, popularnost crno-bijelih stripova najniža je posljednjih godina. Zabrinut da će izgubiti čitatelje Stan je odlučio crno-bijelog Usagija oživiti kolorom. Međutim kako Fantagraphics Books nije izdavač stripova u boji a Usagi je bio jedini tzv. “funny animal” strip koji su izdavali, završno sa brojem 38 Usagi prelazi u ruke novog izdavača, Mirage Publishing-a, gdje dobija novi izgled uz pomoć koloriranja od strane Tom Luth-a. Mirage Publishing također objavljuje i drugu seriju Space Usagija.
U svemu tome Fantagraphics Books nije ostao kratkih rukava jer su i dalje u dogovoru sa Sakaijem izdavali trade paperback i tvrdokorična izdanja. No, sreća i dalje nije pratila hrabrog samuraja dugih ušiju, tako da je nakon samo 16 brojeva u izdanju Mirage Publishing-a svoj dom morao još jednom potražiti negdje drugdje. Taj novi dom pronalazi 1996. godine u izdavačkoj kući Dark Horse Comics gdje ponovo izlazi u svojoj izvornoj, crno-bijeloj verziji. Dark Horse započinje sa izdavanjem Space Usagi mini serijama sa po 3 sveščice, a zatim i 3 sveščice Usagi Yojimbo mini serijama. Međutim potražnja čitateljstva za Usagijem postaje sve veća tako da su serije proširene sa 3 na 5 knjižica po seriji. Objavljivanje jednom mjesečno knjižice sadrže 24 stranice priče i crteža Stana Sakai-a da bi napokon Dark Horse otvorio posebnu seriju za Usagija. Od pete serije pa do danas Usagi Yojimbo redovno biva objavljivan 9 puta na godinu od strane Dark Horse Comicsa.
U već dvije decenije Usagijevog lutanja drevnim Japanom odnosno koliko naš dugouhi junak živi u stripu, Usagi susreće razne likove od kojih svakako valja spomenuti barem neke poput Gennosuke-a ili kraće Gen-a, čestog Usagijevog suputnuka koji nastoji zaraditi kad god mu se ukaže prilika. U “flashback“ pričama susrećemo Usagijevog sensei-a tj. učitelja Katsuichi-a. Tu je i Tomoe Ame, lukava i vješta ratnica, zasigurno najupečatljiviji predstavnik likova nježnijeg spola. Lepeza likova zaista je šarolika, osim već spomenutih susrećemo: Stray Dog, Kitsune, Zato-Ino, Lone Goat sa svojim sinom te mnoge, mnoge druge.
Usagi Yojimbo strip je koji je osvojio srca čitatelja širom svijeta a nije zaobišao niti našu zemlju. Čitatelji u Hrvatskoj sa Usagijem su se prvi puta susreli sredinom 90ih godina kada su objavljene dvije sveščice da bi od 2001. godine izdavač Bookglobe krenuo je sa izdavanjem američkih tradepaperback izdanja Usagija (nekoliko mjesečnih sveski uvezanih u jedan album) u luksuznom tvrdoukoričenom izdanju. Do sada je objavljeno 5 brojeva. Stripoljupci pažnja, radi se o nečemu što se ne bi smjelo propustiti!
- 17:57 -
četvrtak, 02.02.2006.
Čemu služe prijatelji ?
...bjasmo danas u tehničkom muzeju na einstainu...dosada...al poslije...lom...prvo krenusmo u ono sranje od mcdonaldsa...ja naravno nisam jeo niš osim sladoleda...pa onda u stanoviti baredo...uđosmo pa tražimo mjesto i na kraju kad smo se već sjeli iz stanovitih razloga smo morali,mislim nismo morali al ipak nije bitno,izać otamo...pa u traženje birca koji zadovoljava naše potrebe...na kraju mi završismo na našem lijepom gornjem gradu u nekom ko zna kakvom bircu,na nekoj fuj kavi,al bilo je prejebeno...i nakon sat vremena na trg i gledamo mi tramvaje i doleti onaj naj,najnoviji...ak kud vozi?...u dubravu...i ono spika kao ajmo se mi zaletit u dubravu...i mi budale svi bum-tras u tramvaj i ono meni vruće i ja kao kolko još do te dubrave...10 min...počeo se ja znojit,loše mi je i sve to...ajmo dolje...ma još 2 stanice...i nakon par sekundi dođem ja da mi fakat nije dobro...i ono paf...sve cure se zabulje u mene i ono plave usne,blijedo lice,znoj,sam kaj se ne srušim...da se nisam naslonio skljoko bi se...i počnu mi se zatvarat oči...a cure...panika...budala od vozača nije htio stat i frendica se počne gurat do vozača,derat se i to i kad jo se pridružila neka žena lik stane ,a ja jedva van na zrak,na klupicu i frendice počele trčat da mi kupe vodu i neš za jest,a 3 su ostale pazit na mene...ja sam skinuo jaknu i odjednom se počeo smrzavat i još nas je kontrolor uhvatio,al na kraju je sve dobro ispalo,al moglo je bit i gore...
...i kaj sad pomislio bi netko...svatko bi postupio ko moje frendice...al ja to ne mislim...u ovakvoj situaciji vidiš tko ti je pravi prijatelj i tko bi sve učiinio za tebe...mislim 2 frendice doslovno su trčale u pekaru zbog mene,iako je jednoj bilo loše,a kad su vidle hitnu srce im je stalo jer su misle da ide po mene,a jedna od ovih frendica koje su ostale dijelila mi je savjete i to i fakat se istinski zabrinula za mene...neznam kaj da kažem...prijateljstvo je najebenija stvar za koju znam...
- 21:10 -
