|
Prostrana prostorija, uglancana kamenog poda, grubo klesanih zidova. Da nema golemog prozora izgledala bi tamnom, ovako je – puna svjetla, premda, da se primjetiti – ne još zadugo, jer dan očito dolazi svome kraju...
U velikoj kožnoj fotelji, umotan u prekrivač sjedi plavokosi dječak iz naše priče.
U rukama mu šalica puna neke tople tekućine, jer sve se iz nje puši.
Drži ju čvrsto, toliko čvrsto da su mu prstići već pri korjenu noktiju pobijelili, i pažljivo prati pogledom visokog, sijedog čovjeka koji slaže drva u peć.
Kada se starac uspravio gotovo je vrhom glave dotaknuo strop, namršten je, toliko da mu lice izgleda kao da je neki božanski prst po njem' kanjone napravio.
Oči su mu svijetle, prozirno plave, pa njegov pogled izgleda ljutitim.
- - Pij taj čaj! Može bit lito i može bit vruće, ali ti si promrza cili, kazuje starac dubokim, promuklim glasom.
Dječak poslušno srće tekućinu.
- Čiji si?, pita starac.
- Ja sam Bruno, otac mi je Stipe, dječak šapuće.
- I ja san Stipe, ča si se stiska, neću ti ništa. Popij to, i kad ti se roba osuši odvest ću te do mista, kazuje starac, a dječak se na te riječi opusti, toliko da mu je šalica zamalo kliznula između dlanova.
Ohrabren upita:
- Vi ovdje živite?
- Jesan, otresito će starac, A di ti živiš?
- U kamenoj kući na kraju Malog sela, hrabro će dječak.
Na to se starac užurbano osvrnu, dohvati ručnik s jedne od polica i dobaci ju dječaku.
- Ajde se obriši, brzo će mrak, moraš doma!
|