|
Kupatilo je gotovo!
Tata je odradio super posao.
Kada je na svojem mjestu, zahodska školjka ne služi samo za ukras, a vode, usprkos nedostatku kiše u posljednjih šest dana – ima.
Ne moram više tražiti prikladno grmlje oko kuće i u obližnjem šumarku, sada mogu sjediti na keramičkom prijestolju koliko god me volja.
Divan dan.
Kako sam ranije i odlučio – obavijestio sam majku kako ću češće biti u zahodu, jer me, kao, boli trbuh.
Sažalila se nad mnom, obećala mi skuhati rižu i kamilicu.
Sakrio sam se u svoje odaje, taman na vrijeme – naime – moji su novi prijatelji nahrupili u moj novi dom tražeći da idem s njima na ronjenje.
Majka im je pojasnila kako povraćam i kako imam proljev.
Uz zvuke razočarenja i pozdrave upućene meni – otišli su, a ja sam poludio na spominjanje mojeg imena i proljeva u istoj rečenici.
Što li će Lucija misliti o meni?
Da sam seronja, naravno...
Lucija je, shvatio sam, ona djevojčica koju sam prvu ugledao na rivi.
I baš je, onako, kao, slatka.
Dobro, rekao sam!
Nemojte me više gnjaviti s tim!
Zaključao sam se i popeo na tavan. Vrijeme je da istražim što se sve u škrinjama skriva.
Sve sam ih otvorio redom, u prve tri se nije nalazilo baš ništa, u jednoj je bila naslagana stara, pardon – prastara odjeća, u jednoj je bila sva sila starih novina i papira, u jednoj neke knjige...
Dvije su škrinje bile zaključane.
Eto problema!
Moram smisliti kako ih otvoriti...
No, to ostavljam za sutra, danas se bavim škrinjom s novinama.
Odvojio sam jedan dio, koliko sam mogao ponijeti i – spustio se natrag u svoju sobu. Tek što sam spustio poklopac koji vodi na tavan – na vrata je zakucala moja majka, noseći mi neku gadnu kašu.
Pomirio sam se s činjenicom kako ću ostati gladan, dat ću sve za znanost i istraživanje...
Novine – do-sad-no!
Sve redom su bile iz Drugog, velikog rata, s naglaskom na 1945. godinu, a to je toliko davno, tada se rodio moj dida.
Nisam vam o njemu pričao?
|