Sijedima na balkonu i pokušavam se svim snagama sabrat, malo mi fali da ne eksplodiram, mislim da bi raznijela cijelu prokletu kuću, sve stvari i sve ljude koji preživljavaju u njoj. Oni ne žive u njoj nego preživljavaju. Znam da se ne isplati trošit toliku snagu na gluposti, ali jače je od mene.
U ovoj kući ne živim još od četrnaeste godine i trebalo bi me biti briga kako oni žive, ali kad dođem i na par sati i vidim taj nered u njoj ne znam što bi najradije bi ih poslala u kurac i vratila se od tamo gdje sam i došla.
Toliko godina je prošlo i ništa se nije promijenilo, sve je onako kako je bilo od uvijek.
Njih dvije su uvijek iste s uvijek istim navikama, i ja sam bila kao one ,ali prije puno prije i sad sam drugačija, preobražaj.
Da se razumijemo ja njih volim, obožavam , one su moja mama i sestra i ne bi ih mijenjala nizašto na ovom svijetu, ali imaju tu manu koja meni smeta, koja me doslovno izluđuje.
One su jako neuredne. Čim uđem u kuću preplavi me neki čudan nemir iz svih tih razbacanih stvari iz kuće. Na kuhinjskom stolu ima uvijek nekih stvari koje tamo ne bi trebale biti, police, ladice i ostale stvari koje bi se trebale zatvarati nakon upotrebe uvijek ostaju otvorene i obavezno nešto viri iz njih.
Wc ajme majko, kose, šminke, vatica, štapića, prljavog veša svugdje naokolo.
Uglavnom cijeli kaos, i naravno kad ja dođem ne mogu hladnokrvno gledati sve te stvari i počnem slagati, i cijeli jebeni dan ja potrošim na to čišćenja…ok da bi to izdržalo taj dan dok sam ja tamo, ali ne. One kao da su alergične na čist pod , oprano posuđe i složen ormar.
Uglavnom morala sam se malo ispuhat jer mi je to jako diglo živce, jer se to već ponavlja dug niz godina i uvijek na isti način završi…ja spremam one razbacuju…i sad sam sretnija nego ikad jer tu dođem samo na dan ili još bolje na par sati, a negdje drugdje imam svoju slobodu svoj stan gdje je recimo sve posloženo. Nisam neki manijak za čistoćom i urednošću ,ali pokušavam se držati reda, jer ne funkcioniram u kaosu.
To nije oduvijek bilo tako. I ja sam bila kao one prije otprilike 10 godina, ali sad je sve drugačije. Pomoću samostalnog života, bez nadzora roditelja , uspjela sam razviti svoj karakter i osobnost onako kako sam ja htjela. Nije bilo lako,bilo je trenutaka kad sama nisam mogla,a morala sam…i kad sam klela trenutak kad sam otišla od doma…naravno to bi sve brzo prošlo i opet bi se vratila sretna i zadovoljna jer sam samostalna i slobodna.
Zato cure, ne želim vam solit pamet, ali ako se ne osjećate baš najbolje sa svojim starcima svađate se s njima ili vas jednostavno guše svojom pažnjom i hiperprotektivnošću (kao što je moj slučaj bio) odselite se od njih, idite studirat ili školovat se u drugi grad, zaposlite se i plaćajte si podstanarinu svojom lovom, uglavnom maknite se od njih, bit će i njima i vama lako a ako se poželite svojih roditelja odete kod njih na ručak ili na neki izlet vjeruj te mi tek tad se dobro slažete s njima i tek tad ih možete zavoljeti (ako ih ne volite do sad ili ako se ne razumijete baš).
Veliki pozz svima