Pensées qui se trouvent sous les larmes

13. Idem tamo gdje je sve po mom!

NAPOMENA:
Mislim da su neki krivo shvatili… u prošlom postu se ne radi o Bellatrix Black, već o Bellatrix Lestrange. To je moja greška, jer sam zaboravila prezime. Mislim da su neki od vas shvatili da se radi o Belli Black koja isto piše hp blog. Oprostite zbog zabune, nadan se da sad shvaćate!

Bellatrix su zatvorili!
Čini se da je Dumbledoru bilo loše, pa da je zato bio pomalo smušen. Utvrdilo se da je to stvarno ona Bellatrix- smrtonoša, najvjernija pristaša Voldemorta. Nažalost, Snape nije optužen. Pokušala sam se ponovno uvući u njegov kabinet i pokazati pismo Dumbledoru, ali nažalost to je bilo bezuspješno. Snape sada itekako pazi na svoj kabinet. Mislim daje začaran posebnom čaroliju i sada samo on može ući u njega.

Ja sam pak odlučila, da nigdje više ne idem sama.
Zato sada i čekam Evelyn da krenemo na Preobrazbu.

…

K vragu.
Uhvatit će me!

Trčala sam što prije sam mogla i ponovno stigla u Dumbledorov kabinet. Željela sam pobjeći negdje dalje od ovog svijeta. Da me ne uhvate. Negdje gdje ću moći imati novi, normalan život. Znala sam da Dumbledore nije ovdje, pa se zato i nalazim u njegovom kabinetu.

Tražila sam onaj ormar kako bih našla one posude koje vode u onu šumu. Nakon što sam pronašla ormar, otvorila sam ga. Unutra su se nalazile posude kao i prije. Uzela sam jednu.

Na njoj je stajao natpis:
Potraži i prstenove ako namjeravaš otići negdje dalje. Bez njih nema ni povratka. Vrijeme se tamo odvija mnogo brže nego što misliš. Sretno tko god si!

Ovo je sigurno Dumbledore pisao.
Iako ne shvaćam ovo tko god si. Zar ne zna da sam ja prije dirala ove posude.

Kako bilo, prevrtala sam stvari po ormaru tražeći prstenove. Kad sam ih ugledala, krenula sam rukom prema njima. Ruka mi nije mogla proći, kao da je nešto tu.

-Pazi, ne diraj ih. Uzmi rukavice, pa ih onda uzmi, jer čim ih dotakneš oni djeluju.- oglasio se muški duboki glas. Uzela sam neke rukavice sa stola i pomoću njih stavila prestenove u džep.

Nagnula sam se nad posudu i ponovno se stvorila u onoj šumi.
Ovaj put je bila drugačija.

Bila je tamnije od prijašnjeg puta.
Oblaci su stajali nad mnom kao da će se svakog trena prosuti, kao da će sve nestati. I bojala sam se toga. Ali bolje da sve nestane. Itako je godina već pred kraju. Trebala bih kući. I napokon mi e Starz počne sviđati. I trebalo je doći do poljupca. Da nisu došle smrtonoše. I tako mi je preostalo samo to, da zauvijek pobjegnem.

Sjela sam na pod i počela razmišljati. Razmišljala sam o tome koje ću jezero odabrati. U koje ću uskočiti i otići i neki posve novi svijet.

Na trenutak sam stavila glavu na koljena, kad odjenom osjetim nečiju prisutnost.
Okrenem se…

-Starz!- skočim i poletim mu u zagrljaj. –Kako si došao ovdje?

Stavio mi je ruku na usta u znak da šutim i strastveno me poljubio.

-Vidio sam da si otišla u pravcu Dumbledorovog kabineta pa sam pomislio da si gore. Na svu sreću, vidra nije bila na mjestu i prolaz je bio ovoren. Kad sam dospio gore, vidio sam sve one posude. I pomislio da si nekom čarolijom unutra. I eto me. I koji je plan? Kad se vraćamo?- upitao je sa smješkom na licu.

-Je l' ti znaš da su nas smrtonoše spriječile u našem poljupcu, koji sam na sreću sada nadoknadili? Pa kud se ti misliš vratiti?- bacila sam mu se oko vrata.

-Moramo pomoći drugima. Nitko ne zna gdje je Dumbledore, svi su u opasnosti. Čini se da je Snape ipak bio smrtonoša kao što si i govorila.

-Starz.- spustila sam glavu. –Ja se ne vračam. Nikada!

-O čemu to pričaš? Moramo im pomoći!

-Ne shvaćaš. Tamo više nema mjesta za mene. Moj život je uništen. Idem u neki drugi svijet.

-Nećeš se valjda ubiti?

-Ma ne, ludice! Idem u drugi svijet.- zastala sam. –ti se vrati, ako želiš. Ja idem.

-Elinor, ali svima si potrena. Shvaćaš li da su smrtonoše zauzele Hogwarts. Jednostavno se moramo vratiti.

Popela sam se na prste, obujmila ga oko vrata i snažno poljubila.

-Evo ti ovaj žuti prsten. Stavit ću ti ga u džep. Samo se pomoću njega možeš vratiti. Ja idem u drugi svijet. Žao mi je što ovako mora završti. Radi probleme umjesto mene, da vam ne nedostajem puno. Volim te!

Makla sam se iz njegovog zagrljaja i uputila se prema jednom jezeru.

-Stani! Ako je tako, idem s tobom. Nitko nam neće uzeti budućnost. Napokon smo skupa. Želim da to traje vječno!

-Ako je tako, dođi.- nasmiješila sam se. Prvi put u životu sam bila sretna. Zaista sretna.

Zagrljeni smo se uputili prema jezeru. Skinula sam jednu rukavicu i uzela prsten.

-Spreman?- upitala sam ga.

-Ako si ti.

Ovaj put nismo izlazili iz nikakvog jezera.
Stvorili smo se u nekoj zemlji. Bila je pusta.
Al', osjećala sam da će netko doći, da nećemo bit sami.

-Shvaćaš li d ćemo ovdje ostati zauvijek?- upitao me.

-Da. I nije me briga. Bit će nam ljepše nego tamo. Ništa mi nije važno kao ti.

Zagrlili smo se i dugo, dugo ljubili.
Poslije toga je bilo još nečega… ^^

…

Naš život se i dalje odvija ovdje.
Ima još nekih ljudi iz drugih zemalja.

Prošle su ukupno tri godine otkad smo došli.
I, dobra vijest je ta da sam trudna.
Ja i Starz ćemo imati dijete.

Moj život napokon je ispunjen.
Napokon sam sretna, ito zauvijek!!

… u trećem licu ….

Elinor je nakon toga bacila svoj dnevnik, odnosno zakopala ga je. Nadala se da će ga netko jednog dana pronaći. I da će kao i ona naći mjesto svoje sreće…

Da, dragi moji.
Ovo je kraj priče!
Znam da ovo niste očekivala, nisam ni ja. Kraj bez magije? Pa što ta ljubav čini, hehe. Jednostavno me puklo da ovo napišem i da dovršim ovu priču. Elinor ostaje s vama, započinjem na ovom blogu priču otpočetka. Znam gdje sam falivala i sad to želim ispraviti.

Elinor zadržite za svog lika,
Jer moje pisanje nije gotovo. [Na vama je da odlučite u vezi lika]
Nažalost, vas neću primiti među svoje likove. Iako će neki do vas to biti…

U likovima su:
Rochelle, May, Lamona, Starz i Christian.
Ako zatreba još koji lik, javljam.

I ako pak ne želite bit u mojim likovima, javite! [ovo se odnosi na vas koje sam stavila]

12. ŠUMA IZMEĐU SVJETOVA

-Profesore…

-Začepi! Otkud ti pravo da ulaziš u moj kabinet?!

-Samo sam.. ssa.. tražila sam vas!

-Zar se mi nismo sad vidjeli?

-Da, ali sam se sjetila da vas trebam.- udarila sam se lagano po glavi u znak zaborava.

-Zar ja možda nisam krenuo u suprotnom smjeru od kabineta? I zar ne bi, da si me trebala pošla za mnom?

-Pa čujte. Znate, dok sam živjela u bezjačkom svijetu, trenirala sam atletiku. I zbog toga sam jako brza. I tako sam trčala, već sam daleko bila od onog mjesta na kojem smo se sreli. I sjetim se da vas trebam nešto pitat. I otišla sam tren do kabineta. I evo, sad smo ovdje.

-Još mi lažeš u lice. Ista si otac.

-Kao prvo što vi to imate protiv mog oca?! Sigurno je bolji od vas. Bar se pere.- promrmljam si u lice. –A drugo, ne lažem!

Nasmiješi se zlobno.
-Bolji od mene? Ti i ne poznaš svog oca, glupačo mala. Mutnjakušo!

-Mislim da smo riješili ono što smo imali. Ja idem, a vi zajebajite nekog drugog. A koliko ja znam, vi ste prljavi mutnjak, a ne ja.- izjurila sam iz kabineta i snažno zalupila vrata.

-Divendo!- viknula sam na što su se vrata zaključala.

-Alohamora.- vikao je Snape, al' mu nije pomoglo.

Trčala sam najbrže što sam mogla, ravno u Dumbledorov kabinet.
Na kraju hodnika čula sam kako su se vrata otvorila. Hvala nebesima, Snape me ne vidi.

Dotrčala sam do kabineta.

Fuck, ne znam lozinku.
Prisjetila sam se prošlog puta kad sam bila u njegovu kabinetu. Znam da je neki slatkiš, uvijek bude.

Čokoladne žabe. Slatki limun. Šećerne kocke. Bljutavke.

Vrata su se otvorila.

Potrčala sam gore, iako su stepenice same išle. Željela sam biti brža, da me Snape ne dohvati.

-Profesore, morate mi pomoć!- uzviknula sam prije nego što sam ušla u prostoriju.

-Elinor Vivian Lily Potter. Što tebe dovodi ovamo?- nasmiješio mi se Dumbledore.

-Profesore, Snape je smrtonoša!

-Molim?

-Čuli ste me! Profesor Snape je smrtonoša!

-Pa gospođice Potter, ne možete to tvrditi bez dokaza.

-Ali, vidjela sam pismo. Pismo Bellatrix Black. U njemu piša Voldemortova naredba. Naredba da Snape prati mene.

-Drago dijete, mislim da bi bilo dobro da pođeš.

-Ne vjerujete mi?

-Žao mi je, ali ne mogu ti vjerovati. Znaš, Serverus ovdje radi već godinama. Sigurno je došlo do zabune. Možda si krivo vidjela.

-Ali bila sam u njegovu kabinetu i svojim očima vidjela pismo Bellatrix. Znate onu Bellatrix koja je pobjegla iz Azkabana? Onu smrtonošu? Da, njeno pismo sam vidjela!- počela sam se histerično derati. Nisam mogla vjerovati da mi Dumbledore ne vjeruje.

-Bilo bi najbolje da pođeš na sat. Trenutno ti ne mogu vjerovati. Nisam osoba koja podliježe pričama, ali nakon svega što se dogodilo, teško ćeš vratiti moje povjerenje.- slegnuo je ramenima.

-Profesore, o čemu vi to pričate?

-Pa o tvom ocu, naravno. Ja kao ravnatelj ove škole ne mogu dopustiti da kćer jednog smrtonoše izmišlja takve stvari o jednom profesoru. Žao mi je, ali morat ću poduzet neke mjere.

-Ma o čemu vi pričate? Moj otac nije smrtonoša! On radi za Ministarstvo. I ja ne lažem. Uostalom o kakvim mjerama vi to pričate?

-čula si me. Tvoj otac je smrtonoša. Čeka se samo trenutak kad će završiti u Azkabanu.

-Ali vi, vi i moj otac ste prijatelji. Znate da on nije smrtonoša.

-Žao mi je. Morao sam ga izdati. Njegova opsjednutost Gospodarem Tame graničila je s ludilom.

-Čekajte, čekajte. Gospodarem Tame? Vi nikad Voldemorta niste nazvali Gospodarem Tame. Tako ga zovu samo smrtonoša, osim ako…- zamislila sam se. Ovo uopće nije pravi Dumbledore. Netko se zamaskirao.

Osoba koja je očito glumila Dumbledora se naglo počela okretati. Polako joj se vraćalo staro lice. Mogla sam si i misliti. To je Bellatrix Black.

-Hahahahahaha…- počela se kreštavo smijati kao i uvijek. –Vidi male Potterice. Mutnjakuše. Mala, jadna, djevojčica.

Počela sam polako vaditi štapić.

-Ne približavaj mi se kučko!- rekla sam joj.

-Hahahahaha, ja, da se tebi ne približavam. Hahahahaha.
Tako me živcirao njen iritantni smijeh.
Polako mi se približavala dok sam vadila štapić.

-Stoj!- uzviknula sam kad je bila odvojena tek pola metra od mene.

-Ili što?

-Ili ovo.- uzela sam joj štapić koji joj je bio u ruci. Odgurnula je nogom u zid.

-Znaš,- počela sam. –Ne sviđa mi se kako se ponašaš prema meni. Mogli bismo početi s ljubaznošću. A sad. Tko ti je najvažniji u životu?

-Gospodar Tame.- odgovorila je bijesno.

-Nisam sigurna da ti je to bilo pametno. Voldemorta sada nema da ti pomogne. Jadna Bellica je ostala sama. Gdje je tvoj vjerni gospodar? Ha, Bellice?- gnjavila sam je.

-Zauvijek ću viti odana Gospodaru Tame!!

-Kome?- uprla sam joj štapić u vrat.

-Čula si me!

-Ponovi Bella to još jednom. Kome ćeš biti odana?- štapić joj se zamalo zabio u kožu. Vidio joj se strah u očima. Snažno je treptala.

-Ttttebii…- prosiktala je.

-I ja mislim.- nasmiješila sam se zlokobno i pomaknula štapić. –Vidiš kako brzo dođe do preokreta. A bila si tako blizu da me makneš s ovoga svijeta.

Sjedila je na podu i sklupčala se. Stavila je ruke na koljena i samo odmahivala glavom. Kao da je sami vrag ušao u nju. Nikad nisam vidjela takvu Bellatrix Black. Snažnu i najvjerniju pristašu Voldemorta. U početku sam se bojala da će doći i ostale smrtonoše, ali sad se osjećam kao vladarica svega.

-Što je Bellice, bojiš se?

-Trebala bih se bojati?- očima punim mržnje me pogledala.

-Da, trebala bi se bojati.

-Kako god ti kažeš.

Nisam znala što bih sad učinila.
Uhvatila sam Bellatrix Black koju ministarstvo već duže vrijeme traži.
Ali mislim da moj plan neće uspjeti. Upravo zato što ga ni nemam.

Okrenula sam leđa Belli.
Tražila sam nešto u kabinetu iako nisam znala što.

Otvorila sam veliki smeđi ormar.
Unutra su se nalazile neke posude.

Uzela sam jednu i nagnula glavu nad nju.
Posuda me jednostavno usisala.

Sklopila sam oči. Vrtjela sam se. Nisam znala gdje idem. Nisam željela otvoriti oči.
Kad sam skupila dovoljno hrabrosti i kad sam otvorila oči, lagano sam ogledavala oko sebe. Nalazila sam se u nekoj šumi. Nebo je bilo tmurno, kao da će svaki trenutak pasti kiša. Šuma je imala puteljak koji je vodio tko zna gdje. Izgledao je kao beskonačan. Na bočnim stranama puteljka nalazila su se neka jezera.

Šetala sam po puteljku u nadi da ću naići na nekoga.
Činilo se kao da šećem satima. Ali na nikoga nisam naišla.

Napokon sam odlučila taknuti jezero. Odabrala sam desnu stranu. Stavila sam prst u jezero. Ono me naglo povuklo. Osjećala sam se kao da sam u nekom balonu. Nisam bila mokra, a bila sam u jezeru. Ono me sve više i više vuklo. Ponovno sam zatvorila oči bojeći se da ne naiđem na nešto što stvarno ne bih željela vidjeti.

Kao i kad sam dolazila, vrtjela sam se.
Kad su vrtnje stale, otvorila sam oči.

Nalazila sam se ponovno u Dumbledorovom kabinetu ispred one posude.

Bella, pomislila sam.
Okrenula sam se prema mjestu gdje je ona stajala.
Taman je krenula ustati, ali kad je osjetila moje oči na njoj, odustala je od nauma.

-Zašto nisi pobjegla dok me nije bilo?- upitala sam je.

-O čemu ti pričaš? Još i bulazniš. Cijelo vrijeme si tu. Sekundu si se okrenula prema toj posudi i odjednom nestala. Kad sam krenula pobjeći, uhvatila si me.

-Ali satima sam bila u onoj šumi. Tražila sam put kući. Tebe sam ostavila ovdje. Zašto nisi pobjegla?

-Ti si stvarno luda!

Zamislila sam se.
Satima sam bila u onoj šumi. Bella je mogla pobjeći kako je htjela. Ali vjerojatno je zaspala, pa je zaboravila. Da, vjerojatno to. Nema drugog objašnjenja.

Odjednom sam čula kako vrata škripe.
Doteturala sam se do njih.

Čula sam muške glasove.
Dumbledorov, da, sigurno njegov, ali i još nečiji.

Snapeov?

-Da profesore. Kažem vam, mala je neposlušna.- rekao je taj drugi muški glas. Sigurno je to Snape.

-Uđimo Serveruse, u kabinetu je bolje.- kazao je Dumbledore.

-Mislim da to nije potrebno.

Kvaka se spustila.
Dumbledore je prvi ušao.

Zapanjeno je stao na vratima kad je ugledao Bellatrix i mene.

-Gospođice Potter?- obratio mi se.

Sad je i Snape ušao.
Nabacio je kiseli smiješak na lice.

-Ravnatelju, oprostite. Svemu je kriv profesor Snape.- izgovorila sam brzo.

-Molim?!- ubacio se i Snape u razgovor. –Ravnatelj i ja smo upravo razgovarali o tvom upadu u moj kabinet.

-A da li ste mu spomenuli pismo i vaše zaduženje. Izravni zadatak Voldemorta. A možda mu i objasnite što Bella radi u njegovom kabinetu. I zašto je bila prerušena u njega.

-Ja, ne znam. Mislim. Otkud? Što?

-Čini se da ovo niste očekivali, profesore. Niste smislili neku novu laž?

-Ja ne smišljam laži!

-Što? One vam samo dođu na pamet?

-Smirite se.- prepao nas je Dumbledore. –Gospođice Bellatrix, što vi radite ovdje?

-Mala Potterova me dovela.- odgovorila je.

-Kako možeš tako lagati. Luđakinjo! Nemam ja posla s tobom i onim Voldemortom! Kako može tako lagati. Priznaj! Priznaj da te Snape doveo ovdje! Priznaj da si mu poslala pismo!- počela sam se derati. Od bijesa su mi i suze počeli padati niz lice.

-Gospođice Potter. Odite na sat ili u svoju spavaonicu. Pustite nas da ovo riješimo.- mirno je kazao Dumbledore.

-Nema se tu što rješavati.- rekla sam. –Ovu pošaljite u Azkaban, a skupa s njom i Snapea.

-Odite!

Nisam imala druge, nego otići.

…

Znam, opet nisam dugo pisala. jednostavno nemam vremena. ocijene sam poćela ispravljati iako još nisakm poćela učit. Ako ništa, uspijevam vas redovno čitati. I sama znam da postovi nisu kvalitetni. Al šta ću. Trudim se napraviti ih što boljima, al ne ide. Ako nisam pročitala nečiji post, javite!

Vaša Elinor!

I još jednom napominjem da svratite do bloga Lamona Talia Deborah Sebarlis. Vjerujem da će vas priča zanimati, jer na takvu još niste naišli. Priča je vilinska, i stvarno je zanimljiva. Stil je isto poseban. pa svratite!

Kiss*

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Affichage pas moi

Autre...

Amis d'un autre monde...

Copyright ©

13. Idem tamo gdje je sve po mom!

12. ŠUMA IZMEĐU SVJETOVA