Dux Croatorum
nedjelja, 27.01.2013.
Hrvatski radnik
Hrvatski radnik, prolazi ulicom. Obućeni po modi od prije dvadeset godina. Cestom prolazi cirkus. Al čudan neki cirkus. Klauni nemaju osmjeh. Čak ni nacrtan. Klauni su to mrtvog lica. Ili pak, možda to i nisu klauni ? I nije ovo rugalica dokonog dandija, što ljudstvo ne prati posljednji krik mode, tek zaustavljena slika u vremenu. Ovo čak ni nije ljudstvo koje ne prati modu, štoviše ovo ljudstvo je posljednji krik mode. Ovo ljudstvo je radnik na ulici. Svježa priča, čest motiv popularne fotografije. Ma i moda od pred dvadeset, trideset godina, može se nosit, al pogledaj kako je oni nose. Jakna nekako na stranu, ženska torbica izlizane lažne kože, jens što više visi nego stoji na nozi. A pogledaj boje. Pogledaj te užasno neskladne boje na onoj ženi. Boje koje vrište „nije da nebi bolje, ali nemam! Ljudi, bolje nemam!“ I kolona ide dalje. Klatare se transparenti na ramenima, torbica bi svak čas mogla spast sa ramena, ali nije bitno, torbica nije bitna. Žena je daleko.
Žena je dalje od meksika, ili turske, dalje od mjesta radnje omiljenih sapunica, zapravo sapunicu, kako stvari stoje, neće više ni gledati, pribojava se povratka kući. Pribojava se da ne pritisne prekidać, a svjetla nema. Nema struje. Radije da se klatari ulicom. Na jednom ramenu torbica, na drugom transparent. I na čas se prene iz misli. Vidi lice svoga djeteta u školi, pa se prodere pokoju prosvjednu parolu. Ma, zapravo to i nije parola, to je iskreni očaj, ljutnja, bijes...u konačnici to je gola nemoć. Smiješno...
Smiješno je zapravo to sa tom odjećom. Ljudi nose komade iz svojih najslavnijih dana. Odjeću iz slavnih dana kombinata, tvornica i socijalnih prava. Kraljevi i kraljice što su davno abdicirali, ali krune su im ostale. Zaboravili ih skinut po odlasku...I nije lako tim kraljicama. Nije, ali one bar viknu tu i tamo. Zaplaću, proderu se, zacvile. Pogledaj kraljeve. Zubi stisnuti u grču, usne obješene...samo vise. I nema na licu suza. Nema suza, al pogledaj trag na licu...Pogledaj trag što je ostavio ponos dok je curio. To je roditeljski ponos curio niz lice. Što će sinu da dade jesti? Kako će mu kupit tenisice, ni na nogomet neće moć. To je čast hranitelja obitelji curila. Muška čast sljevala se niz lice. Zapne u grlu, i onda se samo spusti preko lica. I noga ide pred nogu. I ne osjeti se da je okružen bratom po nevolji. Isto mu je kao da i posve sam korača ovom cestom srama. I ne osjeti razumjevanje prolaznika, samo knedlu u grlu. Neda mu da guta, da diše. Kao da bi suza na lice, al ne može plakati. Nije da ne želi. O rado bi on zaplakao, ali nema više što da isplaće. Presušile su suze. Kralj više nije kralj. Kralj se više ni čovjekom ne osjeća.
Ide hrvatski radnik ulicom. Tužno klizi pogrebna povorka. Koga zakapaju? A jednostavno, radnički život i dostojanstvo. Što sad sljedi ? Preživljavanje. Mnogo preživljavanja, mnogo crvenjena. Svak će da pita za kesu. A kesa prazna. Svak će račun da gurne pod nos, a što da on radi sa računom? Jebeno što? Za stolom će gladna usta da pitaju za nešto više od suhog kruha i jaja ako bude sreće. Kad otvori frižider može bit sretan ako i svijetlo pronađe u njem. To je super, to je dobro! To znači da još struju nisu isključili. A najgore je...Tako je najgore kad pogledaš te dvije ruke. Te dvije zdrave ruke. I zemlju bi kopale samo da ih netko traži. Ali nitko ne traži. Nitko ih ne treba. Nitko ih ne želi. Jebiga ljudi, jednostavna takva je moda. Srž mode je uvijek ujedno i žrtva iste mode. I to vrlo krvava, u pravilu, krepana žrtva mode.
Ide šarena, generalno siva kolona ulicom. Idu posljednji put kao društveni problem, kao grupa. Makar i kao grupa propalih radnika. Od sutra više neće biti ni to. Od sutra su oni -
