petak, 21.05.2010.

Pogledaj da li me možeš presnimiti. Signal je slab, opet se gubim! :/

Kako smo mi cure glupa stvorenja! Stvarno.
Dopuštamo muškarcima da tako barataju nama, našim životom, osjećanjima.
Zašto? Zbog čega? Zbog njihovog prokletog "Volim te", živimo za njihovo prokleto slovo,
mučimo same sebe... A oni, oni nisu toga vrijedni. Barem ne, u mome slučaju.
Zbog momka da rizikujem roditeljsko povjerenje? Na to sam spremna.
Koja sam ja luda. Nadam se samo da ovo radim prvi i posljednji put,
doduše ako moji saznaju za "malu varku", neću više ni sunca vidjet', kamoli njega
što je na drugome kraju države -.-.
Pitam se, je li i njemu stalo koliko meni? Nešto sumnjam.
Kad pogledam muške osobe iz moga društva, kako se ponašaju dok su u vezi i
nakon raskida, sve se manje nadam da ću pronaći onog "normalnog",
kojemu neće biti svejedno, koji će brinuti za mene, koji će žaliti za rastankom,
jer dosta mi je više suza prolivenih samo sa moje strane.
Dosta mi je plakanja za pogrešnim. Dosta mi je ove stvari koja bi trebala biti lijepa,
dječija, uvijek nova. Koja se trebala zvati Ljubav.
16:00 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.