Intervju s profesorom Aleksandrom Štulhoferom, sociologom spolnosti

Da bismo bolje razumjeli muško-ženske odnose, potrebna nam je pomoć stručnjaka. Pritom ne mislim na ''stručne'' osobe poput Žuži Jelinek, nego na prave stručnjake, koji se ovom tematikom ozbiljno bave svoj cijeli život. Jedan od njih svakako je i profesor Aleksandar Štulhofer, ugledni sociolog spolnosti, koji već 20 godina radi i predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Samo za čitatelje ''Stifmeisterovog pristupa'' i Dnevnik.hra, profesor Štulhofer govori o važnosti seksa u današnje vrijeme, seksualnim slobodama i seksualnim granicama, pornografiji i masturbaciji, zavođenju i promjenama u muško-ženskim odnosima…



Možemo li reći da je seks trenutno jedna od najvažnijih društvenih vrijednosti, nešto bez čega se život pojedinca čini možda čak i besmislenim?
Ako ćemo vjerovati britanskom teoretičaru Brianu McNairu, autoru knjige 'Striptiz kultura', koji tvrdi da je ključ za razumijevanje suvremene kulture ekstremna potreba pojedinaca da se ogole ispred javnosti, onda možemo zaključiti da je seksualnost zbilja danas u prvom planu. Meni se čini da ta ideja ima dosta istine u sebi. Svi mi imamo tendenciju pokazati drugima svoju seksualnu uspješnost, hrabrost ili radikalnost, sve vezano uz našu seksualnu personu.

Zašto imamo takve potrebe?
To proizlazi iz kulture individualizma, koja se razvija u zapadnom svijetu u nekoliko posljednjih stoljeća. Seksualnost je jedan od načina kojim se ljudi mogu istaknuti u odnosu na druge. Tako potvrđuju svoju jedinstvenost. Seks je još uvijek jedan od skandaloznijih i glamuroznijih načina da pokažemo da smo posebni.

Je li tjelesni užitak, kao neizostavni dio seksa, oduvijek bio toliko bitan ljudima?
Na temelju freski i stare lončarije, te različitih materijalnih ostataka, možemo zaključiti da ništa što postoji u seksu mi nismo danas izmislili, sve je postojalo i ranije. Naravno, seksualni užitak je prije bio više u ilegali nego sada. Ljudi su uživali u seksu oduvijek, no danas je seksualni užitak demokratiziran. Puno više ljudi uživa u različitim oblicima seksualnih užitaka, jer se smije eksperimentirati. Pogotovo žene, čija se seksualnost oslobodila šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prije je bilo rizično biti žena koja uživa u seksu.

Kakav utjecaj imaju današnji mediji na seksualne aktivnosti ljudi?
Mediji imaju i pozitivan i negativan utjecaj. Uzmimo za primjer Internet. S jedne strane, on je omogućio goleme količine korisnih informacija vezanih uz seksualne interese, kao i zajedništvo onima koji su bili izolirani u svojim seksualnim preferencijama. Ne smijemo zaboraviti ni mogućnost pronalaženja partnera. No, s druge strane, internet nam putem pornografije nameće jedan ideal kojem trebamo stremiti: kako treba izgledati tijelo i kako bi seks trebao izgledati. Mainstream pornografija prikazuje seks jednodimenzionalno: tijela, žudnju, užitak i radnje. To nije dobro.

Kad smo već kod porno tematike, zanima me vaše mišljenje: može li masturbacija uz kvalitetnu pornografiju biti adekvatna zamjena za seks s pravom ženom?
Pretpostavljam da ćemo teško naći klinički zdravu osobu koja će reći da je masturbacija potpuna zamjena za seks, kao što ćemo teško naći zdravu osobu koja će reći da masturbacija nije potrebna, bar se nadam. Masturbacija i seks su dva različita žanra. Imaju vrlo malo dodirnih točaka, osim što i jedan i drugi pružaju fizički užitak. No, seks je bolji od masturbacije, jer on nije isključivo pitanje fizičkog užitka, nego je tu još mnogo drugih komponenti, htjeli mi to priznati ili ne.

Kakav utjecaj ima pornografija na pojedince koji ju redovito gledaju? Pada li im spolna želja i postaju li izbirljivi?
Naša istraživanja nisu pokazala nikakav određeni negativni efekt. Kod žena efekt uopće nije bio prisutan. Kod muškaraca samo kod onih koji traže i gledaju isključivo parafilijske sadržaje (seksualne perverzije). Oni imaju problema s uspostavljanjem intimnosti, a zbog toga i problema sa seksualnim zadovoljstvom, no tome ne mora biti uzrok ono što gledaju, već možda ipak to kakvi su i što nose u sebi. Kako pornografija djeluje na ljude od 13, 14, 15 godina, koji još nisu imali seksualna iskustva, to je druga priča. Oblikuje li pornografija njihovu predodžbu idealnog seksa, koju onda oni bezuspješno traže, to ja ne znam. Nadajmo se da je efekt na njih samo kratkoročan.

Postoje li prirodne seksualne granice (npr. da se seks ne smije bazirati na prisili) ili su bilo kakve granice isključivo produkt društva u kojem živimo?
Naš seksualni život je društveno oblikovan. Da li postoje granice? Svakako. One kojih smo svjesni i one kojih nismo. Svjesni smo granica koje su nam nametnute izvana. Mnogi ih vole kršiti i pritom uživaju. Međutim, tu su i unutarnje granice, koje su danas puno važnije. Jedan od važnih izazova u našim seksualnim životima je suočavanje s tim granicama. No, valja naglasiti: jedini princip koji je ekstremno važan jest taj da seksualna aktivnost mora biti dobrovoljna. Nedopustiva je seksualna aktivnost ako jedna strana to ne želi.

Seks više definitivno nije tabu tema i vrlo je popularan. Zašto su, s druge strane, zavođenje i ljubavne igrice i dalje nešto o čemu se vrlo malo govori?
Ne slažem se da se o tehnikama zavođenja ne piše dovoljno. Vidjet ćete u svakom broju Cosmopolitana takve savjete. Postoje isti takvi časopisi i za muškarce, vidio sam ih u Engleskoj. Prije bih rekao da ima previše tih savjeta, koji stvaraju jedan kalup od pristupa osobi suprotnog spola. Sve se svodi na trikove kako stisnuti pravi gumb. Tko je rekao da uopće postoji pravi gumb?

Smatra li se u našem društvu da bi muškarac samim time što je muškarac od rođenja morao znati kako uspješno zavoditi, inače manje vrijedi u očima drugih?
Vjerujem da je to u promjeni. Pasivizacija žena bila je oblikovana društvom, no danas među mlađim generacijama, a vidim to po svojim studentima, to definitivno više nije tako. Žene vrlo često prve čine korak i koriste aktivnu tehniku zavođenja. To je normalno, zašto bi čekale? Mislim da se sve to mijenja, a tradicionalna frustracija muškaraca ''zašto uvijek ja moram napraviti prvi korak'' kod novih generacija više nije toliko prisutna.

Kome se u našoj zajednici može obratiti osoba koja je ljubavno ili seksualno nesretna?
Postoje oni koji osjećaju da nemaju dovoljno ljubavnih uspjeha i oni koji imaju problem u seksualnom životu. To moramo razlikovati. Kad je u pitanju seksualni problem, bilo da se radi o funkcionalnosti tijela ili nečem drugom, postoji seksualna terapija, do koje je moguće doći preko interneta. Postoji Hrvatsko društvo za seksualnu terapiju, koje možete kontaktirati. Za one koji se nikad ne jave, njima ostaje traženje različitih edukacijskih materijala preko interneta. Takva samoterapija također može imati pozitivan efekt.

Kome je u Hrvatskoj teže naći partnera: muškarcima ili ženama?
Ovisi. Nekad je možda bilo ženama lakše naći partnera. Pritom ne mislim na nekog s kim možete imati seks, nego nekog tko će i prije i poslije htjeti biti u vašoj blizini. Danas je podjednako teško i muškarcima i ženama, pogotovo u radno intenzivnim sredinama, gdje su ljudi iznimno okupirani poslom. Problem je što se slobodno vrijeme reducira. Za seks nije potrebno mnogo vremena, ali za intimnost definitivno je. Ako postoji ugrožena vrsta, to su mladi urbani profesionalci, koji žele imati sve, sad i odmah, što veće količine. To im često ne polazi za rukom...



Zašto se, s druge strane, neki silom bore protiv seksualne slobode? Kakav ona može imati utjecaj na čovječanstvo?
Teško ćemo naći bilo koga drugoga osim Katoličke crkve i nekih protestantskih denominacija da se danas bore protiv seksualnih sloboda. Njima je seksualni front jako bitan, jer je to ključna točka održanja obiteljskog života i društvene moralnosti, bez koje na kraju krajeva nema ni religije. No, tu borbu protiv seksualnih sloboda većina današnjih građana doživljava kao nešto komično, nešto što je izvan vremena i prostora. Ta borba je više jedan teatar koji nas uveseljava, nego nešto bi nas trebalo brinuti. Istina, postoje ekscesi i pretjerivanja, ali to ne znači da trebamo uvesti neku novu vrstu puritanizma. Nemoguće je oduzeti ljudima ono za što su se stoljećima borili.

Mogu li znanstvenici, ako se potrude, sve nas poštedjeti muka i u potpunosti razotkriti tajnu muško-ženskih odnosa?
Znanstvenici ne mogu u potpunosti razumjeti ni seksualno ponašanje, a kamoli kompletan prostor muško-ženskih odnosa. Znanost je ekstremno važna, ali daleko od toga da nam može dati sve odgovore. Većinu odgovora na većinu pitanja moramo naći sami. To je dio avanture života.