Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
četvrtak, 20.11.2008.

Pitanje

Jučer je u Saboru održano aktualno prijepodne. Svoje sam pitanje postavio ministru vanjskih poslova g. Jandrokoviću, ali to pitanje nije bilo o vanjskoj politici, nego o korupciji u Ministarstvu vanjskih poslova.

Naime, sva naša veleposlanstva imaju trošak za promidžbu i informiranje. Obično se tu radi o neznatnoj svoti utrošenoj za kupnju novina i tome slično. Međutim, u dvije naše ambasade iznosi na toj stavci su milijunski. Radi se o veleposlanstvu u Washingtonu i veleposlanstvu u Londonu. Ono u Washingtonu je u razdoblju od 2000. do šestog mjeseca ove godine, za kada imama podatke, za promidžbu i informiranje potrošilo 7.129.965 kuna, ali čak 83% toga iznosa ili, točno rečeno, 5.925.605 kuna čine troškovi za lobiranje.
Veleposlanstvo u Londonu je u istom razdoblju za promidžbu i informiranje potrošilo 4.431.340 kuna, a 90% tog iznosa ili 3.999.300 kuna čine lobistički troškovi.

U razdoblju od 2000. do 2004. ni jedno veleposlanstvo, pa tako ni ova dva, nemaju u svojim knjigovodstvenim karticama evidentirane troškove za lobiranje, nego do te zanimljive pojave dolazi tek ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast.

Prema onome što sam čuo, za lobističke tvrtke kojima je isplaćen ovaj silni novac rade kćeri jednog uglednog i visokopozicioniranog HDZ-ovca, bivšeg Jandrokovićevog kolege.
Pitao sam ministra vanjskih poslova kako se zove ugledni HDZ-ovac koji je uspio izlobirati da na ovaj način nestane 10 milijuna kuna državnog proračuna?

Ministar mi, dakako, nije odgovorio na postavljeno pitanje, nego se obrušio na mene tvrdeći da u vrijeme od 2000. do 2004. nije potrošena ni kuna za lobiranje, ali da je i rezultat naše vanjske politike u to vrijeme bio ravan nuli. Tvrdnja, zapravo, nevjerojatno bezobrazna. Pa svi mi znamo da je do 2000. godine Hrvatska bila u svijetu prezrena zemlja, potpuno izolirana, gotovo pod sankcijama zbog HDZ-a i Tuđmanove politike, da mu ni na sprovod nitko nije htio doći osim, koliko se sjećam, turskog predsjednika i da se tek 2000. godine Hrvatska vratila na međunarodnu političku scenu. Vratila se djelovanjem tadašnje vlade i predsjednika Mesića koji je tada osvojio svoj prvi mandat. Neću sada ovdje nabrajati sve vanjskopolitičke uspjehe, ali reći ću samo to da je Hrvatska tada ušla u Pakt o stabilnosti i pridruživanju te da je upravo u to vrijeme započela približavanje Europskoj uniji, a da u te četiri godine nije ni kunu potrošeno ni na kakvo sumnjivo i po svemu dvojbeno lobiranje.

Ma, kakvo lobiranje? Pa, svima je kristalno jasno da se međunarodni ugled ne stječe tako da se kod nekoga lobira, nego tako da vlada neke zemlje vodi konzistentnu i kvalitetnu unutarnju i vanjsku politiku, a da su ovi tobožnji lobistički troškovi od deset milijuna kuna zapravo najobičnije pljačkanje državnog proračuna i prelijevanja tog novca u privatne džepove.

Premijer bi uvodio štednju, pa ukida božićne domjenke i darove, ali deset milijuna kuna koji odlaze kćerima visoko pozicioniranog HDZ-ovca njemu ne znače ništa. Pa naravno da mu ne znače ništa kad je to oblik njihova normalnog ponašanja, kad oni misle da se zato na vlast i dolazi da se državnim novcem služe kao da je njihov osobni, kad ih ne zanima opće dobro, nego njihova osobna korist.

Premijer je najavio bespoštednu borbu protiv korupcije. Baš me zanima hoće li zatražiti da se rasvijetli ova nova HDZ-ovska korupcijska afera.

20.11.2008. u 13:24 • 17 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.