Stil bez života

Tko može živjeti samo u svojoj glavi,cijeli dan,ne dotičući se realnosti? Ima li takvog čovjeka,koji je hrabar tako živjeti,bez straha da ne postane outsider,ili još gore, zreo za ludnicu? Previše je bolno živjeti ovaj život..a što uraditi kad nestane nade za bolje sutra..?
Tako ja ležim,zaokupljena mislima od kojih bi me trebala zaboliti glava,a umjesto toga,one mene hrane i zato tonem sve dublje..prate me samo tonovi koji mi sviraju i riječi koje moj duh vode prema pitanjima. Zastori su vječno nagrnuti,a sunčeva svjetlost prži moj svijet samoće i bolesti. Svi mi,toliko željni pažnje i ljubavi,a opet tako sebični. Kao onaj film,Thurmanov show? Moji osjećaji su totalno suprotni. Kako su njega pratili,njegov cijeli život...a ja hodam ulicama kroz koje prolazi gomila ljudi,ali me nitko ne primjećuje. Ja sam kao običan čovjek,prave se da me doživljavaju,a u stvarnosti sam nevidljiva. Što sam to napravila, čime sam si to učinila? Nitko nema odgovore na ta pitanja, za moj život nema riješenja.