|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Ono što je sigurno jest to da sam jutros u jednom trenutku otvorila oči. Porazmislivši malo o smislu i nastanku svijeta, ustala sam iz kreveta. Dakako da bi taj trenutak bio mnogo poetičniji kad bi me odmah ispod kreveta dočekale papuče, ali i ovako je bilo uredu.
Nedugo zatim, obukla sam se i kraj prozora popila svoju isuvuše slatku kavu. Ustvari je ne bih ni trebala piti. Vani je bilo oblačno i sivo. To me nije naročito veselilo.
Svejedno, zavezala sam rep i u kosu stavila besmislenu zelenu špangicu, obukla jaknu i uputila se u školu na likovnu grupu.
Možda je trebalo uzeti kišobran. Ipak nije. Ne preferiram kišobrane. Točno, ako imaš kišobran, onda te kiša ne smoči, ali ako se mene pita, kiša je mnogo više od par kapljica koje ti padaju po glavi i ramenima. Svijet je odjednom mokar. Kad se radi o toj drugoj nedoslovnoj dimenziji mokrosti kišobrani tu baš ništa ne mogu. Štoviše, možda pospješuju turobnost cjelokupne situacije.
Hodajući uobičajenim putem naišla sam na dva puža. Jedan su za drugim iz trave prelazili nogostup.
"Izvolite gospodo, prođite."
Odlučila sam pričekati da prođu, a nedugo se zatim i predomislila.
Puževi stvarno jesu spori.
Ušla sam u svoju školu koja pomalo podsjeća na dvorac i dugim se praznim hodnikom uputila do učionice.
"Jutro."
Par njih kimnulo je glavom ne dižući poglede sa svojih radova. Neki uopće nisu reagirali.
Profesor je čak izgledao pomalo radosno što me vidi.
Nonšalantno sam ukrala papir iz tuđe mape i sjela u klupu. Moja je olovka bila nezašiljena, ali čovijek ipak ne može biti baš tako obijestan i očekivati da sve bude sjajno.
Likovna grupa uvijek tako brzo proleti, a kolege umjetnici u nastajanju uvijek vode zanimljive razgovore koje ja prisluškujem.
Na odlasku kući prošla sam kroz isti onaj dugi pusti hodnik.
Vani se ništa nije previše promijenilo. Stavila sam slušalice u uši i polako koračala plutajući vlastitim tekućim mislima.
Mama moje prijateljice često u šali kaže:
"Vi ste mladi, vama je lako."
U nadi da me neće na mjestu strefiti grom, sama sam sebi po tiho priznala:
"Točno."
