Miljenici rulje
Uvijek su jezive jeseni u kojima miljenici rulje zgrću slavu
U kojima neutješne oči prozvanih uzalud slute milost na hladnim ulicama
Koliko je već godina prošlo od jeseni davne
Kad su ispraćeni cvijećem oklopljeni rasadničari tame sijali smrt po pitomim gradovima i poljima
U jednoj stvarnosti naše davno založene mladosti
U kojoj su surovo kažnjeni najbolji od nas
Samo zato jer im nije mirisalo cvijeće rulje
I od tada tama ne napušta naše zavičaje
I svaki put kad netko poželi više svjetla
Niču stožeri samozvanih baštinika tame
Koliko je jada potrebno u čovjeku
U trenutku koji viteštvo nudi na pladnju
Poželjeti biti miljenik gomile
Dirigent usklađenog oslobađanja stadionskih aveti
U gradu gdje su nekad davno malobrojni i hrabri
Odbili biti miljenici rulje na stadionu
Koliko je oholosti potrebno u nama
Sazvati svjetinu dvije tisuće godina poslije
Ohrabreni farizejima u pastirskim odorama
I opet poželjeti protjerati prezrene na marginu
One koji su nam čudni, izvještačeni, griješni i nezaštićeni
Dati im do znanja da ćemo ih posrnule zasuti glasačkim listićima
Kao nekad kamenjem
Koliko je drskosti potrebno zanemariti milosrđe
I to kad ćemo uskoro masovno proslaviti rođendan Čovjeka
Koji je prvi zaustavio rulju u naletu nad prezrenima
|