Još jedan povratak
(retrorubika na mala vrata)
Negdje u poljima trske, u noći ne odviše tamnoj, s obrisima vjetrenjača i svjetlima dalekim što su se na trenutak činila kao dio jedinstvene noćne svjetlosne kulise, nebitno odakle odašiljahu fotone, s neba ili udaljenih otočnih naselja, upravo na blago vijugavoj cesti negdje prije paške solane pala mi je na um spasonosna misao: ljeto je spašeno! Progurala se i stala u prvi plan bez ikakve kritičke provjere. Za tako nešto bila je potrebna prilična količina magije. A nigdje šamana, nigdje svjetlucavih očiju kojota koji pretrčavaju cestu, nigdje kaktusa s halucinogenim pupoljcima … posvuda je bilo mirno, jedino su mi u glavi još odzvanjali neki kubanski i afrički ritmovi, jedinstveni zvuk gitare uronjen u matricu koju stvaraju klavijature i trubači. Upio sam te zvukove ljeta u Zadru i oni su me te noći držali budnim.
Pomislih kako je jučer sve izgledalo nemoguće, a danas se osjećam jednim dijelom emocionalno oživljen. Sve do tog dana tražio sam onaj doživljaj ljeta koji se nekada lakoćom budio na prvi miris borovih iglica, ružmarina, na zvuk zrikavaca i šum mora.
Gdje li se sakrio taj osjećaj? Zagledao sam iza suhozida, iza grmova brnistre, iza kamenih blokova koje je obrastala drača, iza naplatnih kućica novopodignutih parkirališta, pored automobila zbunjenih turista koji su tražili svoj apartman … nigdje ga nije bilo, a nisam se usudio nikoga pitati …
Zato sam odlučio potražiti ga negdje dalje, na drugom mjestu, gdje će se okupiti ljubitelji dobre glazbe. Sjeo sam u auto i odvezao u Zadar.
I kad sam stigao, imao sam što vidjeti, prijeteći su oblaci dolazili s juga, gomilali se i pregrupiravali gonjeni blještećim bičevima munja, očito s namjerom da rastjeraju posljednje vjernike glazbe na nebranjenom prostoru, negdje pored dvorane Jazine, gdje će započeti opći potop.
Počeo je prvi napad u obliku lagane kiše baš kad je trebao početi koncert. Na binu su istrčali da pokriju instrumente, a oni plahi su se sjatili da se stisnu iza par stabala i uz štandove s pićem. Rijetki su imali kišobrane, a ja sam se dao uhvatiti u klopku da u sebi kukam kako sam imao kišobran u autu i gdje mi je bila pamet kad sam napuštao parkiralište.
Nedugo je uslijedio i drugi napad, dosta jači, u obliku pljuska. Nisam se micao i tražio zaštitu, jer mi je u tom trenu pala na um spasonosna misao: zašto kiša ne smeta ostalim primatima, kao npr. gorilama u filmu Instinct i nasmijao sam se spontano poput glavnog lika (Anthony Hopkins) i prepustio kiši.
Nekih dvadesetak minuta poslije sve se okrenulo, oblačni sloj se počeo kidati, a na scenu je izašao veliki umjetnik Carlos Santana sa svojom ekipom i zasvirao:
A kad je zasvirao ovo:
… sve se okrenulo u korist pozitivne energije, nigdje više nikakve prijetnje nije bilo, nije bilo šanse ni za najmanju lošu misao …
… u zraku su bile samo ruke i dobra vibra, mnoštvo ruku sjedinjenih s ritmom …
… nedostaju mi riječi da opišem jedno veliko guštanje koje je nam je priuštio Carlos Santana zajedno s velikim glazbenicima iz njegova benda, sve je bilo odlično, od zvuka do organizacije koncerta … i da završim s porukom koju nam je ostavio: „budite svjetlo, budite ljubav i s time možete činiti čuda“ … i to u onoj atmosferi uopće nije zvučalo banalno.
I kad sam se vraćao s koncerta, nadam se da ćete me sada razumjeti, niknula je u meni ona spasonosna misao o ljetu, baš kao što je moguće i da ugledaš mjesečev cvijet u toploj noći, negdje na kamenjaru, u pustinji … gdje magija ne dolazi izvana, već se budi u čovjeku, potaknuta glazbom.
|