Službeni put
Svatko bi od nas trebao biti bedem prema pohlepi i korupciji, katkad nam progovori savjest, obično dosađujući u trenucima sanjarenja. Mi smo skloni razmišljati o tome kako smo propustili mnogo toga u životu, da smo premalo toga dobili, vidjeli, doživjeli … da je život negdje drugdje, bla, bla , bla … Na taj način opravdavamo još jedan odlazak daleko od zbivanja oko nas, i šaljemo glavninu moždanih aktivnosti na službeni put u bolju prošlost. Međutim, iako tome putu nedostaje začin neizvjesnosti, pa se onda iskemija kakav obmanjujući surogat, i tu se može dobro zaglaviti i povratak prate razne komplikacije i iskušenja … U tom smislu se i desila jedna priča, ispričana u predrecesijsko doba, i bila je donekle zapažena u jednom uskom krugu, čini mi se, probranije blogerske publike (što je tada krušnim mrvicama ponosa hranilo golubove moje taštine) … no, sumnjam da se još netko toga sjeća, pa sam odlučio da je ponovim u vremenu kad recesija uzima danak u svemu. Možda je upravo vrijeme za još jedan …
SLUŽBENI PUT (1. dio)
Sjedio sam u avionu i ispunjavao križaljku. Sigurno se pitate, štovani, kamo sam to putovao. Ovaj put neka to ostane mala tajna, može? Mogu samo reći da je to bio duži put, dakle, radilo se o posjetu drugom kontinentu. Još nikada nisam putovao tako daleko i bio sam ispunjen nekim ugodnim čuvstvima turističkog tipa. Nekoliko puta pred ogledalcem sam se upitao, popravljajući kravatu i vježbajući cool izraz na svom licu, zaboga, kako to da su baš mene poslali na ovo putovanje, jer prije nije bilo šanse ni da odem do Austrije na račun firme. S nešto malo euforije u sebi, prožet dobrim vibracijama, nestrpljivo sam očekivao trenutak kad će stjuardese početi dijeliti šampanjac.
Držeći usku čašu u ruci, nazdravljao sam tiho u sebi pilotu i kontroli leta zračne luke u koju ćemo sletjeti za cca 8 sati. Da bih skratio vrijeme, u laptop sam zapisivao svoje dojmove, lagano pjevušeći „aj em flaaaaajin’, aj em flajiiiiiin’ ...“, bit će to dobar materijel za još jedan turbo-kul post na svom blogu.
Čovjek koji je sjedio pored mene također je izvadio laptop. Krajičkom oka primjetih da je otvorio neke tablice u excelu i nešto preračunavao. Primjetih da i on, iskrivljujući oči do krajnjih granica, zuri u moj word document. Refleksnim pokretom ruke sklopio sam laptop i mrko ga pogledao.
- Ne bojte se, neću prepisivati – reče on s osmjehom – koliko vidim, mi smo dva različita svijeta. Ja radim s brojkama, a vi nešto pišete. Jeste li možda novinar?
- Nisam – rekoh ozbiljnim tonom.
- A što ste?
- Muški primjerak vrste Homo sapiens. Zar se to ne vidi?
- Oprostite na znatiželji, ja sam inače menađer, a mi volimo propitivati, ispitivati, ne zamjerite ... – reče pruživši mi ruku.
Dok sam mu pružao ruku, nešto me štrecnulo na desnoj strani, ispod rebara.
Rekoh mu da putujem u posjetu svojoj teti.
On je pričao da često putuje na ovoj relaciji. Hvalio se svojim menađerskim pothvatima, razvojnim projektima, utjecaju u poslovnom svijetu ...
- Mi to vrlo lako riješavamo, imamo dobre veze u financijskim krugovima, vrlo brzo možemo reagirati kada se desi povoljna prilika. Kupimo firmu, otpustimo pola zaposlenih i brzo je postavimo na noge ...
- O gospode ... – izustih spontano.
- Molim?
- Ma to je moj religiozni refleks – rekoh – ne osvrćite se. Nego, da vas pitam. A što ako se desi da uprava neke firme ne želi da je kupite?
- To nije problem, podmažemo upravu i stvar riješena.
- A što ako se desi da nekoga ne možete podmazati?
- Ima više mogućnosti, ako postoji netko tko se protivi, prije same operacije pošalju ga na službeni put u inozemstvo, tobože da nešto u inozemstvu napravi za firmu, a oni u miru obave operaciju. Evo, upravo danas putujem da bih dočekao jednog tipa koji se protivio prodaji firme, fingirajući poslovni susret, dobro ga ugostio i obećao bolju poslovnu suradnju.
- Koju ste firmu kupili? – upitah prestrašeno.
- Luk & Voda d.o.o ...
- Jaoooooooooo ... – zavapih, dok me u grlu jako stezalo.
Otrčao sam do stjuardese.
- Brzo, dajte mi padobran, guši me, moram hitno van na zrak – rekoh unezvjereno.
- Zaboga, jeste poludjeli? To nije razlog da iskačete van. Hoćete da zovem doktora? – reče krasotica u letačkoj uniformi s prilično izvježbanom ljubaznošću.
- Ne hvala. Ali, molim vas, zaboravio sam zaključati automobil ...
- Ni to nije razlog da skačete van ....
- Joooj, sjetio sam se - lupih se po čelu - zaboravio sam zatvoriti pastu za zube.
- E, to je već nešto drugo – reče dirnuta ovim nesvakidašnjim muškim priznanjem i pruži mi padobran.
(nastavit će se)
|