Nekad davno, u prošlom mileniju valjda, činilo mi se da se čovjekov život odvija pravocrtno, odnosno, jednosmjerno. Neki bi rekli i linearno. A neki bi, vjerojatno matematički potkovani i prožeti usiljenom potrebom za egzaktnošću, rekli da sam u svoju jednostavnu formulu ubacio tek jednu varijablu. E, pa jesam, braćo, bio sam tada mlad i nije mi se dalo u svojem misaonom gimnasticiranju koristiti više varijabli nego što je tada bilo potrebno. Dovoljno je bilo pomiješati neizvjesnost, malo strepnje, standardna očekivanja i ponešto nerealnih snova kao začin, i s tim čarobnim pripravkom uplovljavati u svako novo jutro, kretati se prema naprijed, u budućnost obećanu i svijetlu.
Upravo na takva me jutra i danas podsjeća instrumentalka Astradyne, s meni izuzetno dragog albuma Vienna, tadašnjih neoromantičara pod firmom Ultravox.
Danas mi se čini da postoji kružni odmak od onog vremena, kao da se čovjek u svojoj doživljajnoj dimenziji kreće po nekakvoj putanji. U središtu tog gibanja su uspomene, mutna sjećanja, zakopane emocije ...ali i neke često neprovjerene vrijednosti na koje smo pretjerano emotivno usmjereni i u sadašnjosti ... i čini se da je to nekakvo Sunce što nas grije.
E, sad, vjerojatno bi netko upitao:
- koji je smisao u tom gibanju, (k)ružiti stalno do beskonačnosti?
- recimo, barem za potrebe ovog posta, da je smisao pronaći izlaz - odgovorio bih.
- kakav izlaz, možeš li to malo objasniti?
- pravi izlaz, otprilike kao da ideš na godišnji, jedva čekaš da ugledaš more, međutim, uletiš autom u kružni tok, npr. rotor kod Remetinca, a nisi siguran gdje treba izaći ... što bi ti učinio?
- uh, kružio bih po rotoru ..
- dokle bi kružio?
- dok mi ne sine ...
- eto vidiš, onda ćeš razumjeti kako je nastala pjesma koju sam jednom davno objavio na blogu, sumnjam da se netko sjeća ....
umotano u zgužvane oblake
nestalo je negdje
u mutnoj transakciji između neba i tla
jeka uznemiranih dječjih glasova
razlijeva se ionosferom
netko će valjda uvidjeti
da nedostaje nešto vrijedno
netko će valjda pronaći
jedinu ostavštinu
oko koje nema spora
vječno pojilo naših snova
i ponovno buđenje
na koje računati možemo
čak i kada se čini
da sve umire
da vakuum počinje
tamo gdje prestaje glad za posjedom svega
a zapravo izvan tog kruga
dijeli se i prašta
druguje i pjeva
ipak
čini se da suviše brinem
zagledan u sivilo što nebom pluta
vjerujem
netko tko nas voli
vratit će nam pramaljeće
u izvornom obliku
I've been listening
To all the dissention.
I've been listening
To all the pain.
And I feel that no matter
What I do for you,
It's going to come back again.
But I think that I can heal it,
But I think that I can heal it,
I'm a fool, but I think I can heal it
With this song.