|
|
LIFE
srijeda, 30.03.2005.
Pitanja iz medicine i psihologije
U zadnje vrijeme, moram priznati razmišljam mnogo o ženskom mozgu. Na to su me potakli neki likovi iz života kao i iz područja umjetnosti.
Samo jedna stvar mi nije jasna. Žene npr. imaju muža i nisu zadovoljne dugo vremena, imaju probleme sa muževima, žude za nečim drugim i kunu se da bi pobjegle sa princem na bijelom konju koji bi ih spasio od svega i ponovno ih učinio živima, da osjete život i njegove užitke i da se osjećaju ženama.
Obično nađu ljubavnika. Uvide da je ta osoba muškarac kojeg žele i s kojim bi mogle pobjeći i doživjeti gore navedene stvari. I kad dođe do mogućnosti bijega, onda si počnu postavljati pitanja. (Predpostavimo da nemaju djece, pa tako ne trebaju razmišljati o tome što će biti sa njima, da li će biti dobra majka ako pobjegne itd. i da bi s tim drugim čovjekom imala jednaku materijalnu sigurnost). Počinju razmišljati je li moralno ovo, što će drugi misliti, kakva će biti njena reputacija. I tu se zakoči. Premda zna da bi mogla s ljubavnikom pronaći sreću. Mozak joj počinje raditi sve više i počinje kaos.
I umjesto da ode za ljubavi, da posluša svoje osjećaje i ode, ona ostane s mužem s kojim nije sretna. A recimo da još u filmu bude zlostavljana od svog muža koji ju ne poštuje. Onda tek ne bi trebala razmišljati o bijegu, već pobjeći bez obzira. Ali ne! Žena ostaje s mužem s kojim joj je život monoton. A neke druge i sa mužem koji ju još uz to zlostavlja i ne poštuje.
Neke junakinje knjiga i filmova polude, neke završe tragično, neke se vrate mužu i nastave cijeli život maštati o drugoj osobi i zapuštaju svoju sreću. Brzo ostare i umiru nesretne.
A žene često od mogućih rješenja ne izaberu ni jedno nego pokušavaju igrati na dvije strane istodobno. A to je teško. To je dobitak mnogo slatkog zabranjenog voća i uzbuđenja koje predstavlja bijeg s ljubavnikom kad muža nema. Ali kad tad žena opet počne sebe preispitivati i mučiti se i često na kraju odluči opet ostati s mužem.
A ja se pitam zašto? Zašto ne ODE? ZAŠTO ne pobjegne i ne ode živjeti životom kakav želi? Istina, potrebno je hrabrosti. Ali ako to vrijedi, zašto žena ne odluči otići s osobom s kojom doživljava strasti, s kojom bi joj život bio bolji? ZAŠTO? ZAŠTO? ZAŠTO?
K o m e n t a r i ?
|
srijeda, 23.03.2005.
A call
Nazvala me i navukla mi osmijeh na lice!
|
subota, 19.03.2005.
Što me živcira
Imao sam jednu frendicu. Ok je cura. Ali je malo cudna. No to je njen stil, ja prihvacam drugacije stilove (ponasanja) i mislim da sam ponekad pretolerantan kad netko pretejra. Naravno, radi se o ponasanju.
Ispad br 1: Dogovorim se s frendicom da se nadjemo vani, ja pricam s nekim curama. Ona dolazi, ja ju pozdravljam i molim da priceka samo dok zavrsim razgovor. Nakon 10 sekundi ona se stane izmedju mene i te dvije cure, njima okrene leđa, pogleda na sat i kaze mi idemo! Mislim, ono, chill. Jos je jednom zamolim da priceka, i nista. Poludio sam.
Ispad br.2: Idemo s njenim nekim frenovima u kino i jedna cura je u bedu i kaze da bi se isla nacugat. Ja sam za. Ono dogovaram akciju s ljudimaA meni frendica iz neba pa u rebra izdere se: „Daj, dosta! Ides mi na zivce!“ Wtf?????????
Ispad br. 3: dođe joj frendica strankinja u posjetu i cura je ful ok. Ima zanimljive price. I mene ti frendica pocne iznenada cudno gledat i naljuti se na mene da sto ja nju zajebavam? Da sto se ja bunim kad njih dvije razgovaraju na jednom starnom jeziku koje njih dvije samo uče, a ja ga ne znam! Pa normalno da mi smeta kad ne razumijem! I da sam pretjerao kaze ona meni, da sam ju uvrijedio pred frendicom! Ono, ko iz vedra neba! A nismo imali ni najmanji argument prije i sve je dotad bilo cisto među nama.
Ispad br. 4: Isti dan kad smo bili vani s njenom frendicom strankinjom optuzi me da ja ne znam kad joj je rođendan i da sam se sjetio da bi upoznao neku njenu (kao zgodnu) frendicu. A ja sam bio na njenom rođendanu. Očito je bilo da pada na mene.
Ispad br 5: Zove ti ona mene van drugi dan s njih dvije. Kao okuplja frendove na druzenje. A meni jasno da se sviđam i njoj i frendici. A one mene ne zanimaju, iskreno ni najmanje. To je trebalo bit navodno „druženje s više ljudi“ i ja ti nju pitam ko ce sve doć? Ona kaže da ne zna. Ja svejedno pristanem naći se sa njima. I dolazi ti meni poruka: „Ne zelimo se nac s tobom“. Ajde dobro, ne kuzim u cem je problem, al ko vas jebe.
I mi bili prvi dan u kinu. I prije kina igrali boce istine (Moram li spominjat da su prije njih dvije otisle u wc da se dogovore kako da me navuku na to, i cim su se vratile pogledale me smrtno ozbiljno, po planu, i rekle „Ajmo igrat bocu istine“). U kinu ti strankinja sjedne prva, pa frendica u sredini, pa ja. I frendica me pita kao zasto ja necu u sredinu, kao da bolje vidim. A ja sam znao da ce to reci. Zašto? Zato što je htjela da sjednem pokraj strankinje koja se zanima za mene. A ja joj odgovorim, wtf? dva mjesta lijevo ne znaci ništa, ionako smo imali dobra mjesta na sredini dvorane. I onda ti ona sjedne skroz na drugu stranu, a mene baš briga. I onda ti ona, moja frendica pocne sa spikom, kao da zasto se ja ne zelim sjest pokraj strankinje ovo ono. Ja ti sjednem pokraj strankinje namjerno, da vidim sto ce se dogodit. I strankinja ti mene pocne doticat. A ja okrenem na zajebanciju. Nakon kina pozovem strankinju na razgovor u 4 oka i kazem joj da me ne zanima kao cura i da su njih dvje preocite. I ona kaze da je to bila prijateljska sala, da me dan prije nisu zvali zato sto sam ja pitao koji ce KOMADI bit jos tamo, a ne TKO CE OD LJUDI bit jos tamo. I rekla je kao da sam krivo shvatio. A baš mene briga, kad je nešto očito, očito je. I znam da sam bio u pravu.
Zadnji ispad: Frendica se naljuti na mene zato sto sam htio razgovarat sa strankinjom u 4 oka. Ide mi fakat na živce. To je takav tip cura. Prokužim njihove namjere (da neće bit druženje s ljudima nego samo njih dvije i ja) i onda se ne zele naći sa mnom jer kažu da im ide na živce kako sam se ponašao taj dan i da im to ne treba. I skužim da je takva da s njom ne valja imat posla. I nakon svakog ispada ja sam bio tolerantan i sveo sve na mirno rjesenje, kao ona je u pravu, bla bla bla… Ali više neću. I od onda se ne čujem s njom. Niti imam želju. Pa kome treba takva osoba kao prijatelj? I baš se pitam zašto nema dečka.
Ne kužim zašto je cure strah reći da su pogriješile i kako stvari stoje. Moguća rješenja: 1. žele da bude po njihovom (sebičnost) ili 2. reputacija. Mrzim kad netko laže, a kad ja skužim, onda prstom pokaže na mena kao je sve moja krivnja.
|
|
|