|
Life's a bitch.
Shvatila sam to tek/već (zaokružite sami) sad, sa svojih 17 godina i četiri mjeseca. Jačina te spoznaje bila je ogromna, bar za mene, mada znam da ću se u životu neminovno naći u mnogo gorim situacijama. Ali ovo... Za mene je prilično too much. A što je najgore, ne znam što da napravim. Pojma nemam. I to me ubija.
O čemu se radi? Radi se o tome da ja imam jednu blisku prijateljicu, recimo da se zove Iva. Družimo se već 10 godina, u tom razdoblju smo provele zajedno mnogo predivnih trenutaka i stvarno je jako, jako volim. A kada ja nekoga jako, jako volim, onda sve što se njemu događa shvaćam prilično osobno, što je ponekad dobro, a ponekad loše. A u ovoj trenutnoj situaciji, nekako se ne mogu odlučiti.
Dakle, od samog početka sam znala da je njezina majka (hm...) prilično čudna. Kako njen odnos s njihovim ocem (koji više ne živi s njima i na pragu su razvoda), tako i ona sama. Ponašala se prema Ivi, ali i prema njenoj mlađoj sestri, nekako previše... zaštitnički, i to u tolikoj mjeri da je to već graničilo s opsesijom. Kada bi pustila Ivu van na igru, ona je morala ostati točno u krugu od nekoliko metara od svog ulaza (!), a ukoliko bi se mrvicu udaljila, majka bi je smjesta strogo zvala nazad u stan i zabranjivala joj daljnje izlaske van na određeno vrijeme. Rijetko kada ju je puštala da prenoći kod neke prijateljice, čak nije smjela ni na one bezazlene osnovnoškolske 'pidžama-partyje', poslije škole je gotovo uvijek morala direktno kući... Stvari su se zahuktale kad je Iva ušla u godine kada je zahtijevala češće i duže izlaske. Njezina 'majka' se očito pobojala toga da bi mogla, makar i u najmanjoj mogućoj mjeri, izgubiti dominaciju nad životom svoje kćeri, stoga ju je počela doslovno maltretirati - ne dopuštati joj ikakve izlaske iz stana, a kamoli one subotnje, prigovarati joj za svaku sitnicu, tjerati je da radi sve moguće kućanske poslove, ne dozvoljavati joj da izlazi iz sobe (!), misleći da će je tim zatočeništvom natjerati da postane poslušnija, marljivija i da počne više učiti (!!!). Čak i kada bi je pustila negdje van, slala bi joj svakih 15 minuta sms-ove sadržaja tipa: 'GDJE SI???? ŠTO RADIŠ???????' i zvala je svako malo, a ako joj se Iva slučajno ne bi odmah javila, stara bi postala histerična i radila scene kad bi ju Iva nazvala natrag i kad bi se naposljetku vratila kući. Također, vrijeđala bi Ivu kad god bi imala priliku, govoreći joj da je glupa, debela i uspoređujući nju sa sobom kada je ona imala 17 godina (naravno, prikazujući sebe kao divnu i krasnu i prelijepu, a Ivu ubijajući u pojam izjavama poput:'Ja sam u tvojim godinama imala puno mršavije noge/dečka/_______ - što god želite). Ima toga još, ali mislim da ste dobili otprilike sliku kakva je situacija. I sada, ja sam znala, pošto smo Iva i ja često razgovarale o tome, da ju 'majka' zna povremeno ošamariti ili povući za kosu u napadaju bijesa, ali Iva to nije nikome govorila niti je to čak i uzimala previše srcu, pošto je znala da bi moglo biti i puno, puno gore. 'Bi moglo biti'. E pa, taj kondicional je postao perfekt. Jer postalo je puno gore.
Prošlu subotu prijepodne sam nazvala Ivu doma, pošto se nekoliko dana nismo čule. Čim mi se javila, zazvučala mi je čudno. Na moja pitanja je odgovarala sa 'da', 'ne' i ok', ali ja sam pomislila da je naprosto umorna ili da nije baš u najidealnijoj prilici za razgovor, pa sam joj rekla da nije bed, da ćemo se čuti kasnije, na što mi je ona odvratila samo jedan tihi 'bok' i poklopila slušalicu. Nisam ni slutila što se zapravo dogodilo, ali zato mi je sat vremena kasnije bilo sve jasno. Naime, sat vremena kasnije mi je poslala sms. Pročitavši ga, počela sam plakati. Od tuge. I užasa. I, ono što mi je najgore palo, od potpune bespomoćnosti. Sadržaj sms-a glasi (otprilike): 'Oprosti što sam onako zvučala preko telefona, nisam htjela previše pričati da ti ne bi skužila da plačem. Istukla me je opet, najgore do sad... Nemoj NIŠTA pokušavati, i nemoj me zvati, čujemo se.'
...
Ne znam što da napravim. Ne želim se ponašati kao da se ništa ne događa. Ne želim živjeti s mišlju da jedna od meni najdražih osoba na svijetu pati svaki dan, da je netko potpuno psihički uništava, a da ja ne poduzimam ništa. Mada nekako znam da je to zapravo - to.
Ja ne mogu ništa napraviti. Ništa.
Čak i kada bi Iva pobjegla od gadure koja ne zaslužuje naziv 'majka', ja joj ne bih mogla ponuditi nikakvo sklonište. I ona i ja smo još maloljetne. Njihov otac? On ne živi s njima već neko vrijeme i čisto sumnjam da bi on ikako mogao pomoći, to je isto priča za sebe, ali sada nije bitna. Ne želim to majčino maltretiranje prijavljivati nikakvim 'policijama' niti socijalnim službama pošto znam da oni ne bi napravili apsolutno ništa, a moja prijateljica bi na kraju prošla još gore pošto bi njezina 'majka' skužila da je ona nekome ispričala što se događa kod njih doma. Ne mogu niti utjecati na um njezine majke, koji zapravo i jest najveći problem. Ne mogu ništa. I to me UBIJA.
Ne želim, kao i svi oko mene, tupiti onu glupu rečenicu 'pusti, gledaj svoja posla, to tako očito mora biti'. Ne, ne mora. Mora postojati način da to prestane. Da netko to zaustavi. Da ja to zaustavim. Ja ili bilo tko. I da osoba za koju znam da je vesela, topla, pametna, lijepa i zabavna ne dopusti da sve to zamre zbog batina koje sve češće proživljava od vlastite majke. I da dobije snagu da sve to pobijedi, jer jednoga dana će gledati na to kao na davnu, bolnu prošlost, ali ipak - prošlost. Najiskrenije se nadam.
A vas bih zamolila da mi date bilo kakav savjet na koji način bih mogla pomoći prijateljici. Unaprijed hvala.
'You gotta make it your own way,
But you'll be alright now, sugar,
You'll feel better tomorrow,
Come the morning light now, baby...
Don't you cry tonight.'
|
