Rambo Amadeus

Rođen je 1963. u Kotoru, a od roditelja je dobio ime Antonije Pušić. Od 1972. do 1984. bavio se jedrenjem i dogurao do juniorskog reprezentativca i prvaka SFRJ.

Pjesme je počeo pisati u prvom razredu gimnazije, u Herceg Novom 1979. osnovao jazz-punk band Radioaktivni otpad, a dragocjeno estradno iskustvo stekao 1983. zabavljajući turiste kao član lokalnog hotel wave sastava Egzodus.



Pod imenom Rambo Amadeus debitirao je 1988. u Beogradu albumom “O, tugo jesenja” i svoj osebujni izričaj nazvao turbo folkom. U to doba napisao je tekst za prvi hit Dina Dvornika “Jače manijače”, na beogradskoj OK televiziji vodio je kviz “Znanje imanje”, a kult status na alter-rock sceni potvrdio je albumima “Hoćemo gusle” i “Psihološko-propagandni komplet M-91”.

Nekako mi je bilo prilično jasno što će se događati s muzikom. Drugo ništa nisam uspio pretpostaviti.
U ratnim godinama predstavljao se kao Ranko Amadeus “jer se danas svaka budala naziva Rambo”. On je preživljavao pisanjem pjesama za Lepu Brenu i Vesnu Zmijanac, skladao je kazališnu i filmsku glazbu, a snimio je i album “Muzika za decu” na stihove Ljubivoja Ršumovića. Nakon albuma “Čobane, vrati se” iz 2000. i rasprodanog koncerta u Tvornici, Rambo Amadeus je rado viđen i često prisutan na hrvatskim pozornicama, od Dubrovnika do Osijeka. U zadnjih nekoliko mjeseci svirao je s bendom na Špancir festu u Varaždinu, Jazz festivalu u Kumanovu, gradskoj zabavi u Nikšiću i na Danima piva u Osijeku.

• Zašto je prošlo pet godina između prethodnog studijskog albuma “Čobane, vrati se“ i “Oprem dobro“, osim što je ulazak u vlastiti studio doveo do opuštanja i prirodno usporio proces snimanja?
- Ni jedan dobar bend nije izbacivao CD-ove pošto-poto. Pjesme što su bolje, duže traju, Što se više štancuju, sve su slabije.

• U pjesmi “Turbo folk” dao si prilično jasno objašnjenje tog fenomena, ali i jednu neobičnu primjedbu. Zašto je turbo folk i “glasački listić koji omogućava svakoj budali da ga ispravno popuni”? Ljudi koji vjeruju u demokraciju obično misle i da je ona univerzalno rješenje.

- Treba nekako izbjeći opasnost da postanemo robovi mediokriteta. A ako je baš svakome tko može držati olovku u ruci dano pravo da odlučuje o važnim stvarima za društvo, onda je to vrlo neodgovorno od ostalih. Malo kompliciraniji listić prilično bi smanjio rizik od opasnosti da svi postanemo turbo folk.

• Što te je prije skoro 20 godina dovelo do naziva turbo folk? Jesi li u to doba mogao pretpostaviti dokle će se razviti taj fenomen?

- Da. Nekako mi je bilo prilično jasno što će se događati s muzikom. Drugo ništa nisam uspio pretpostaviti.

• U Hrvatskoj se turbo folk masovno proširio tek u zadnjih nekoliko godina. Je li uopće bilo mogućnosti da se to zaustavi nekakvim političkim odlukama, kakva je bila intervencija makedonskog ministra kulture koji je u 90-ima uskraćivao radne dozvole zvijezdama turbo folka?

- Turbo folk svojim trbušnim šarmom ne ostavlja nikog na miru. Ovisno o tome koliko se gura po medijima, toliko brzo i uđe u sve pore društva. Bez podrške medija, svakako da je k vama došao sporije, ali utoliko će sporije i dosaditi. Ali to sve nije bitno, bitno je čemu mediji daju legitimitet, jer su mediji osobna iskaznica države.

• Za razliku od prošlog albuma koji su obilježili crnjaci, “Oprem dobro“ na momente zvuči i optimistično. Jesu li se tamo gdje ti tražiš inspiraciju za nove pjesme neke stvari ipak popravile u proteklih pet godina?

- Da, naravno, prilično su se popravile, otud i pojava optimističnijih tonova. Naravno, još je sve daleko od točke od koje trebamo postati zadovoljni.

• Kakvu ulogu u tome ima Čokmud? Tko je on i čime je zaslužio da mu posvetiš cijelu pjesmu na novom albumu?

- To je još jedan izraz koji sam bio slobodan izmisliti i njime obogatiti južnoslovenske jezike. Čokmud je osoba koja živi iznad 500 metara nadmorske visine, u naselju manjem od 30.000 stanovnika. Jednako je naseljen na čitavom Mediteranu. On ima svoje posebne navike, osobine i životnu filozofiju. Državne granice ni najmanje ne utječu na njegov karakter. On je šarmantan, pun životnog elana.

• Uz novi album prvi put imaš organiziranu promociju u Hrvatskoj, a još prije desetak godina pokrio si Sloveniju. Jesi li ikad razmišljao o privatnoj izdavačkoj kući ili si zadovoljan kako te prati B92?

Samo je multikulturalna SFRJ mogla dovesti do stvaranja takvog neobičnog mutanta odgojenog kao ja
- Ne može čovjek istovremeno raditi dobre pjesme i baviti se biznisom. Zato je i tokom evolucije došlo do podjele rada, jer nije svatko mogao raditi sve. B92 su jednako mali izdavač koliko ja želim ostati izvan mainstream show businessa. Imamo vrlo slične poglede na poslovnu stranu cijelog ovog cirkusa. Skromnost, ali i samouvjerenost.

• Prvu svirku vezanu uz novi album imao si na Podgoričkom kulturnom ljetu. Kakav ti je danas status u Crnoj Gori u odnosu na tretman koji si imao nakon prve dvije-tri ploče?

- Pa sad sam stariji, samim tim dobivam i više uvažavanja, ali to je sasvim logično, bez obzira na to čime se čovjek bavi. Samo ako pazi što radi.

• Vidiš li među mlađim crnogorskim glazbenicima nekoga tko bi mogao krenuti tvojim putem. Prije desetak godina u Kotoru se pojavio interesantan hip hop band Montennigers, ali nije bilo signala da su oni dio nekakve lokalne scene?

- “Iz grumena velikoga lafu trudno izać nije”. Samo je multikulturalna SFRJ mogla dovesti do stvaranja takvog neobičnog mutanta odgojenog kao ja. Nije neko čudo ovakvog tipa naći u državi od 20 milijuna stanovnika, ali tražiti ga u sredini od 600.000 ljudi jednostavno nije fer.

• Uz obilježavanje 25 godina domaćeg novog vala, u Hrvatskoj se proširilo mišljenje da je to najvažnije razdoblje u povijesti ovdašnje rock muzike. Iako si tada već imao band Radioaktivni otpad, nisi baš bio u središtu zbivanja. Jesu li na kasnije profiliranje Ramba Amadeusa utjecali new wave bandovi ili neki koji su došli prije (Buldožer?) ili možda poslije njih?

- Ne shvaćam ja sebe baš toliko ozbiljno, ali usput ni druge. Slušam neke stare snimke iz šesdesetih, kako se jazz prašio u SFRJ, daleko smo svi sada od te kvalitete. Poslušajte bilo koji singl iz toga razdoblja i vidjet ćete kakvi su to majstori bili. Najrokerskija tema cijele povijesti domaćeg rock ‘n' rolla, po mom skromnom mišljenju, tema je iz serije “Otpisani”, koju je svirao jazz orkestar. Ipak, Buldožer sam čuo na vrijeme i shvatio da i malo “pogrešna” muzika ima svoju publiku. Oni i Disciplina Kitschme veoma su me ohrabrili kao glazbenika. Azrinu kvalitetu uspio sam pojmiti tek kasnije. U to vrijeme nisam razumio mnogo. Palio sam se na ploču Head Huntersa, koju je donio stariji brat, i to sam kao majmun slušao svaki dan po sto puta. Naravno, kvalitetna glazba ne može dosaditi. Ja sam još daleko od tog nivoa, iako mi se ponekad čini da je nadohvat ruke.

Ilko Culic (Jutarnji List)