Pjesnik žala i nostalgije

Poezija Mile Stojića zauzima istaknuto mjesto u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Dominantna osjećanja u njegovoj lirici su žal i nostalgija, a naslov ovog reprezentativnog izbora iz njegove poezije ih efektno sažima. U svojim najboljim pjesmama Stojić vješto prepliće poeziju i svojevrstan angažman



Mile Stojić
Riječ elegija potiče od starogrčkog elegion što znači distih. Elegija je, po Klaiću, kod starih Grka i Rimljana bila svaka pjesma napisana u distisima, a danas se taj termin koristi za lirsku pjesmu prožetu tužnim raspoloženjem. Aleksandar Sergejevič Puškin ima pjesmu pod nazivom Elegija, a njezini stihovi kao da sažimaju suštinu elegičnog poetskog ozračja: Ludo veselje mojih mladih ljeta/kao mamurluk sad mi samo smeta/al kao vino tuga davnog plača, u mojoj duši biva sve to jača…

Kad je pak riječ o progonstvu i poeziji, nemoguće je ne sjetiti se Ovidija i njegovih Epistulae ex Ponto napisanih u izgnanstvu sa obala Crnog mora (kako i sam naslov veli - Pont, naime, označava more u koje se uliva Dunav i zemlje oko tog mora).

Dragaćina-Sarajevo-Beč Frazu Ex Ponto proslavio je u južnoslavenskim jezicima Ivo Andrić uzevši je za naslov svoje prve knjige. U naslovu izbora poezije Mile Stojića odjekuje, dakle, eho žalosti i izgnanstva, makar je mjesto Stojićevog egzila uzvodnije uz Dunav.

Mile Stojić je rođen dvadeset i četvrtog januara 1955. godine u mjestu Dragaćina u zapadnoj Hercegovini. Od studentskih dana, međutim, njegov je život prvenstveno vezan za Sarajevo. Do rata su u Sarajevu po pravilu izlazila prva izdanja svih Stojićevih knjiga, u Sarajevu se Stojić u mnogim redakcijama bavio novinarskim i uredničkim radom.

Od dnevnika Oslobođenje pa do različitih kulturnih časopisa i izdavačkih kuća Stojić je bio iznimno aktivan u takozvanom književnom životu. Od samih njegovih književnih početaka Stojiću je polazilo za rukom paralelno razvijati svoj poetski dar te stvarati novinarsku i uredničku karijeru.

U petnaest prijeratnih godina Stojić je objavio sljedeće pjesničke knjige: Lijer, jezik prašine, Umjetnost tame, Zemna svjetlost, Olovni jastuk, Južnost. Ne treba, međutim, zaboraviti ni Stojićev esejistički i antologičarski rad. Zajedno sa Ivanom Lovrenovićem, Ivom Komšićem, Ivanom Kordićem te Miljenkom Jergovićem i Stojić je potpisao čuveno otvoreno pismo Franji Tuđmanu u kojem se ova skupina pisaca i intelektualaca još uoči rata u Bosni i Hercegovini usprotivila idejama o podjeli naše zemlje.

Početkom rata Stojić odlazi u Beč. Prisustvo rata vidljivo je već i u naslovu njegove zbirke pjesama iz 1994. godine: Libreto za sviralu i strojnicu. Neposredno nakon rata izlazi i Stojićeva ponajbolja prozna knjiga - Jutro u Pompejima, a u ovim godinama Stojićeva poezija doseže neku dotad neznanu gorku zaokruženost. Iz naslova kakvi su Nakon sudnjeg dana, Mađarsko more, Zaboravite nas, vidljiva je svojevrsna melanholična rezignacija.

Sve ovo vrijeme Stojić je aktivan i u novinarstvu, a njegova kolumna o riječima jedna je od najdugovječnijih na ovim prostorima. Ona je nadživjela novinu u kojoj je začeta (zagrebački Tjednik), upravo u Danima postoji neprekidno već nekoliko godina, a osim što je na maternjem jeziku ukoričena dva puta doživjela je i neka inostrana i prevedena uknjižena izdanja.

Stojićevu autorsku plodnost potvrđuje čak nekoliko njegovih knjiga koje su se ove jeseni paralelno pojavile, a ljubitelje njegove poezije ponajviše će vjerovatno interesirati njegove najnovije pjesme. Nedavno je crnogorski časopis Ars objavio izbor pjesama iz buduće zbirke Večera bez politike, a iz njih je jasno da je Stojić u dobroj pjesničkoj formi. "Takav početak svi smo očekivali, ali nas je iznenadio/ Sa brda je prvo gađan teve odašiljač na humu" - tako počinje pjesma Put preko Kreševa čija je narativna struktura uz svojevrsnu dokumentarnost paradigmatična, reklo bi se, za "novog" Stojića.

Memorija Usprkos naslovu koji je dao jednoj svojoj knjizi (Zaboravite nas), Mile Stojić je ipak pjesnik uspomena. ("Mile Stojić je pjesnik koji ne dozvoljava zaborav" - zapisao je nedavno Janusz Drzewucki.) U njegovim stihovima kombiniraju se povijesno pamćenje i spomenar pojedinca, a sve zarad nepristajanja na nametnuti zaborav. Njegovo je djelo elegični podsjetnik na sveopću prolaznost kojoj se suprotstavlja jedino krhkost pamćenja.

U svojim najboljim pjesmama poput one o Nikoli Tesli ili u ciklusu pjesama o sarajevskim grobljima Stojić se potvrđuje kao suptilan lirik koji je u stanju skovati snažne simbolične stihove spretno uklopljene u elegičnu poetsku naraciju. Insistiranje na memoriji kod Stojića je neodvojivo od nostalgije. Stojićeva nostalgija nije, međutim, jeftini vapaj za zlatnim dobom, ne, riječ je o mnogo složenijem osjećanju u kojem se stapaju bolne uspomene i zapamćeni užici, osjećanju što združuje snove i sudbine, snove što su iznevjerili sami sebi i nedoživljene sudbine.

Ne sastoji se Stojićeva nostalgija od trivijalija iz zajedničke bolje prošlosti niti ex-yu sentimentalnog vaspitanja, nije to još jedna verzija historijske čitanke odnosno Leksikona Yu mitologije. Naprotiv, u srži Stojićeve nostalgije uvijek postoji svijest o kataklizmi, uvijek u pozadini ječi upozorenje da je taj svijet kojega se autor melankolično i nostalgično prisjeća skončao u apokalipsi.

Pozicija groteskne djelatnosti Mile Stojić je svjestan činjenice da je pjesma nemoćna i uzaludna kad je riječ o poslovičnom mijenjanju svijeta, a ipak u svojoj poeziji ne bježi ni od političkih valera i svojevrsnog angažmana. Sanjin Sorel je u jednom eseju lijepo ukazao na ovo svojstvo Stojićeve poezije: "Mile Stojić ukazuje na jednu nemogućnost, na jednu, mislilo se prošlu, Adornovu misao o nemogućnosti pisanja poezije nakon Auschwitza, a koja se, nažalost, u svoj svojoj strahoti ponovo obistinila. Pisanje poezije u vremenu kad se jedinim pragmatičnim poslom činilo pisanje osmrtnica u poziciji je groteskne djelatnosti."

Stojić je svjestan grotesknosti te poezije i zbog toga se njegove ratne pjesme - kako kaže Sorel - ne odlikuju pretjeranom brigom za poetičke okvire. Upravo je pojava ove programske "nebrige" najizrazitija razlika između dvije poetske faze Stojićeve, nazovimo ih provizorno "prijeratna" i "ratno-poratna": razumijevanje uzaludnosti pjesničke rabote vodi Stojića ka naglašenijem isticanju poruke, te ka manjoj brizi za način na koji se poruka saopćava. Stojiću, međutim, ipak polazi za rukom da i kad je angažiran ostane na prepoznatljivom terenu poezije. Jednostavno rečeno: iako transparentnije nego ranije, njegove pjesme nisu manje - pjesme.

Prognane elegije reprezentativan su izbor iz dosadašnjeg Stojićevog pjesničkog opusa, neka vrsta male antologije najistaknutijih Stojićevih stihova. Riječ je, dakle, o djelu što u malom predstavlja jednog od nezaobilaznih aktera suvremene bosanskohercegovačke poezije, pjesnika za kojeg je Veselko Tenžera još prije četvrt stoljeća kazao da treba upamtiti njegovo ime.

Onima koji Stojića poznaju samo kao novinara ove su pjesme najbolji i najkraći put u njegov pjesnički svijet.